Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: MV Info • 23.04.2020.

Mia Pervan i Maja Tančik dobitnice Nagrade Iso Velikanović

Odbor za dodjelu Nagrade Iso Velikanović donio je odluku o ovogodišnjim dobitnicima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. godini.

Odbor je djelovao u sljedećem sastavu: Dinko Telećan, predsjednik, Dubravka Sesar, Vjera Balen-Heidl, Sead Muhamedagić, Lea Kovacs i Marko Kovačić, dok se Tatjana Tarbuk, budući da je njezin prijevod bio među kandidiranima za godišnju nagradu, izuzela od odlučivanja u tom segmentu.

Prema zajedničkoj odluci Odbora dobitnica nagrade za životno djelo je Mia Pervan, a godišnja nagrada ide Maji Tančik za prijevod s engleskoga romana V. autora Thomasa Pynchona.

Svečana dodjela Nagrade Iso Velikanović obično se održava 29. ožujka, uz rođendan velikana hrvatskog književnog prevodilaštva Ise Velikanovića od čijeg smo rođenja prošle godine obilježili 150 godina, a ove godine obilježavamo i 80 godina od njegova odlaska.

Iz prijedloga Društva hrvatskih književnih prevodilaca za dodjelu Nagrade Iso Velikanović za životno djelo Miji Pervan (autor teksta: Andy Jelčić):

„Od sredine 2000-ih godina Mia Pervan nanizala je više pomno odabranih i velikih imena, kao što su: Sam Shepard (HFD i Disput, Zagreb, 2005.), Francois Weyergans (HFD i Disput, Zagreb, 2006.), Paul Auster (Profil, 2012.), Mathias Enard (Profil, 2012.), George Orwell (Šareni dućan, Koprivnica, 2015.) ili Kamel Daoud (Fraktura, Zaprešić, 2017., 2019.), da nabrojimo samo neke. Ipak, čini se da je od svih njih poseban trag ostavio John Banville, za čiji je roman More Mia Pervan dobila godišnju nagradu DHKP-a, vratila mu se još jednim prijevodom 2014. (Fraktura, Zaprešić) i onda govorila o njemu u emisiji 3. programa Hrvatskoga radija 2017.
 
Međutim, svi ovi nabrojani prijevodi, a i oni nespomenuti, samo su formalni okvir cjeloživotnoga prevodilačkog rada Mije Pervan, zajedno s dvanaest godina rada na splitskome Filozofskom fakultetu, od 2002. do 2014., gdje je vodila seminar o književnome prevođenju, što znači prenosila studentima desetljeća praktičnoga iskustva i stalno dalje stjecanih teorijskih znanja, ali se i osobito izlagala njihovoj kritici svojim knjigama koje su kontinuirano izlazile. A to može samo prevoditelj čiji su računi iznimno čisti – upravo kao oni Mije Pervan. Ti čisti računi vidljivi su na više razina: u razumijevanju izvornika (tu je važan onaj prvi dio opusa iz šezdesetih i sedamdesetih godina), što je nekada, u komunikacijski mnogo slabije povezanome, a time i raznolikijem svijetu, bio daleko veći problem nego danas i od njega je spas nudio samo onaj već spominjani samoprijegor koji je vodio istraživanju po knjižnicama i arhivima, odlascima u inozemstvo, „na lice mjesta“, te kontaktima s kolegama i autorima; zatim u poznavanju hrvatskoga jezika, odnosno standarda proizašloga iz Andrića, Krleže i Ranka Marinkovića, standarda podloženoga svakome relevantnom izrazu bez obzira na sitne pravopisne i leksičke promjene koje desetljećima lagano potresaju ovo područje; i na kraju vidljivi su u kulturološkoj sigurnosti i eleganciji kojom Mia Pervan rješava često vrlo složene transfere.

Iz prijedloga izdavačke kuće Vuković & Runjić za dodjelu Nagrade Iso Velikanović Maji Tančik za prijevod romana V. Thomasa Pynchona (autor teksta: Tomislav Brlek):

„Kako se Pynchonov opus – romani V (1963), Gravity's Rainbow (1973), Vineland (1990), Mason & Dixon (1997), Against the Day (2006), Inherent Vice (2009) i Bleeding Edge (2013), zbirka priča Slow Learner (1985), te kratki roman The Crying of Lot 49 (1966) – odlikuje iznimnom literarnom kvalitetom i trajnom formalnom inovativnošću, svaki njegov naslov zaslužuje posebnu čitateljsku i kritičku pozornost. Kao i do sada na hrvatski prevedena djela – pripovijetka «Entropija» (Antologija američke kratke priče, 1985), kratki roman Dražba predmeta 49 (1998) te, također u prijevodu Maje Tančik, roman Skrivena mana (2014) – Pynchonov nastupni roman V spada u njegova, uvjetno rečeno, pristupačnija ostvarenja, prije svega po značenju što se pridaje fabularnoj konstrukciji te relativno manjem opsegu od 600 kartica. Bez obzira na to, međutim, prevođenje svakog Pynchonovog teksta pred prevoditelja stavlja čitav niz izvanredno složenih zahtjeva – od iznalaženja funkcionalnih ekvivalenata bogatstvu leksika te raznorodnosti stilskih i idiomatskih rješenja, preko slijeđenja neuobičajenih pripovjednih i sintaktičkih konstrukcija, do prepoznavanja raspona registara i referenci iz svih oblika i sa svih razina suvremene kulture u najširem smislu. 

Iako prijevod po definiciji znači održavanje jezične vitalnosti širenjem izražajnih mogućnosti jezika na koji se prevodi, prevođenje Pynchona od prevoditelja traži doista izuzetno visok stupanj posvećenosti tom zadatku. Pynchonov je jezik specifičan po gustoći ezoteričnih i hermetičnih aluzija, ali i po širokoj lepezi stručnih i tehničkih pojmova, znanstvenih i matematičkih metafora u koje je dobro upućen, te zgusnutom, intencionalno eruditskom izričaju. Za čitanje i razumijevanje njegova djela čitatelju su često potrebni raznovrsni vodiči i glosari koji pojašnjavaju kako proniknuti u autorov svijet. Za razliku od čitatelja, prevodilac ne samo da mora proniknuti u točna značenja ovog kompleksnog jezičnoknjiževnog koda, nego mora i pronaći adekvatna prijevodna rješenja, a prijevod ima postići skladnu neusklađenost izražajnih stilova i načina te raspona registara i referenci. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –