Prevoditelj predstavlja : Mia Pervan

Mia Pervan

Mia Pervan o sebi:

Književnim prevođenjem bavim se već desetljećima. Ponajviše prevodim kvalitetnu beletristiku s engleskog i francuskog jezika, to jest dobru književnost za odrasle i za djecu. Nisam počela slučajno, u gimnaziji sam pomalo pisala i okušavala se u prevođenju kraćih tekstova pa i poezije, ali je moj prvi ozbiljni prijevod nastao na poticaj jednog profesora sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, to jest na njegovu ponudu da prevedem prvi roman engleskog pisca Thomasa Hardyja. Riječ je o romanu Under the Greenwood Tree/Pod zelenim stablom na prijevodu kojega sam radila gotovo sa strahopoštovanjem, a koji je (pradavne 1966.g.) objavljen u nakladi zagrebačke Zore. Uslijedila je nova ponuda, prijevod romana Čovjek pod zemljom američkog pisca Rossa Macdonalda (Zora, 1973), a onda sam od svojih pariških prijatelja dobila na poklon St. Exuperyjevog Malog princa i odmah ga poželjela prevesti. Put od dovršena prijevoda do gotove knjige bio je dug i zapetljan, ali je prijevod na kraju zaživio pa živi i danas u izdanju Školske knjige zahvaljujući trudu urednice Miroslave Vučić.

Nakon Princa sam prevela pedesetak romana uglednih engleskih, američkih i francuskih autora, nekoliko kultnih knjiga iz engleske književnosti za djecu, brojne kratke priče, jednu knjigu iz književne teorije, pregršt knjževno-kritičkih eseja za književne časopise ili za emisije Trećeg programa Hrvatskog radija, jednu poetsku dramu i još mnogo „sitnica“, ali me etiketa prve prevoditeljice Malog princa na hrvatski jezik prati kroz cijeli radni vijek. Najradije prevodim lirski intonirane tekstove, premda ne bježim ni od „tvrđe“ proze. 

Nisam prevodila sve što su mi nudili, činilo mi se da prevođenje svega i svačega nije vrijedno truda. No rado sam prihvaćala slikovnice za djecu jer mi je to bio lak i simpatičan „leteći“ posao. Moj prijevod krasno ilustrirane slikovnice Peća i vuk (ilustracije Jiri Trnke) popraćene tekstom iz pera Sergeja Prokofjeva živi i danas u obliku CD-a, u nakladi Croatie Records. Šteta je što slikovnice već odavno nema na tržištu, mislim da bi je trebalo ponovno objaviti. 
 

Predah Orwell George

Svjetlost iz davnine Banville John

Od novijih prevedenih naslova navodim roman Predah svima znanog Georgea Orwella (Šareni dućan, 2015) vjerujući da će on zanimati hrvatske čitatelje već i zato što je uvelike autobografski. Ističem i roman Svjetlost iz davnine suvremenog irskog pisca i cijenjenog stilista Johna Banvillea (Fraktura 2014), hrabro napisanu ispovijest o davno proživljenoj, kratkoj i burnoj ljubavi tinejdžera i zrele žene, svojevrsnu inverziju Nabokovljeve Lolite. Čitatelje će zacijelo zanimati i Sunset Park, roman američkog pisca Paula Austera  (Profil, 2013) koji oslikava život suvremene američke izgubljene generacije. Tu je još i mali roman francuskog pisca Matthiasa Enarda Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima (Profil, 2012), koji se bavi dijelom činjeničnom, a dijelom maštom potpompognutom pričom o tome kako je slavni Michelangelo Buonarroti na poziv sultana Bajazida Drugog pokušao sagraditi most preko Zlatnog roga te tako povezati dva kontinenta. Sva četiri navedena romana uredio je Roman Simić s kojim sam sjajno surađivala prevodeći i druge naslove.

Od starijih prevedenih naslova navodim Flaubertovu Gospođu Bovary (Školska knjiga, 2003) te lirski roman More već spomenutog Johna Banvillea (Disput, 2006) koji je autoru priskrbio Bookerovu nagradu 2005. g., a meni godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Prijateljska podrška pri prevođenju ovog stilski zahtjevnog romana bila mi je Jadranka Pintarić, negdašnja urednica u nakladničkoj kući Disput.

More Banville John

Iz prijevoda knjiga za djecu izdvajam kultnu knjigu engleske dječje književnosti Vjetar u vrbama autora Kennetha Grahamea (Liber, 1989), priču o avanturama životinja što žive uz rijeku, a brane se od napada šumskih životinja. Britanski zaljubljenici u ovu krasno napisanu knjigu pretvorili su je u istoimeni mjuzikl koji je, u izvedbi londonskog Nacionalnog kazališta, pobrao najlaskavije kritike i osvojio najveće nagrade. U književnom inventaru svakog obrazovanog Britanca i dalje žive likovi simpatičnih životinja poput Krta, Vodenštakora, Jazavca i zločestih lasica, a nadasve lik taštog pustolova Žapca.

Često se dogodi da nam najzahtjevniji prijevodi budu i najdraži, možda zato što smo uz njih proveli  dane i noći nastojeći proniknuti im u dušu, dotaknuti autorovu misao. Tako je i mene dobrano namučio ali i priuštio mi veliki kreativni užitak roman Balthazar, to jest druga od četiriju knjiga Aleksandrijskog kvarteta engleskog pisca Lawencea Durrella, kojega mnogi smatraju engleskim Proustom. To je bio golem izazov. Valjalo mi je zanosni ali i zakučasti Durrellov idiom dostojno pretočiti u hrvatski, a to nije bilo lako. Prvu knjigu spomenutog kvarteta, Justinu, bio je već preveo Zlatko Crnković, a stati, tada, uz bok Crnkoviću, nije bila šala. Mjesecima sam živjela u Durrellovu svijetu opčinjena njegovim lirizmom, propuštajući pritom svaki oblik rekreacije ili razbibrige. Na kraju sam, vjerujem, uspjela: prijevod je pobrao laskave kritike najvećih poznavatelja i ljubitelja Durrellova stila. I danas se često vraćam Balthazaru, jer Durrell je pisac koji zna opčiniti čitatelja, a danas je nekako „pao u zapećak“, otplavljen bujicom kojekakvih pisanija.

Dragi su mi i drugi moji prijevodi, jer prevoditelju su svi prijevodi poput vlastite djece – volimo ih bez ostatka, bez obzira na muke koje su nam zadali. Volim, primjerice, mali povijesni roman Princeza od Mantove Korzikanke Marie Ferranti (Znanje, 2003), koji je na moju inicijativu prihvatila i uredila Vjera Balen, a koji nije bilo lako prevoditi zbog kratke rečenice i glagolskog vremena (Prezent) kojim je ispričana priča o braku desetgodišnje plemkinje Barbare Brandenburške s devet godina starijim, surovim Ludovicom Gonzagom.    

Mali princ Saint-Exupéry Antoine de

Volim i putopisnu knjigu Snježni leopard američkog pisca Petera Mathiessena (Jesenski i Turk, 2009), putopis koji je „svojom lirskom i intelektualnom prozom postao svjetski klasik ... a u nas stekao kultni status i mnogima promijenio život“, kao što kaže moja ondašnja urednica Jadranka Pintarić bez čije pomoći u vezi s brojnim referencama na religiju, duhovnost, povijest, antropologiju i topografsko nazivlje ne bih bila mogla „ni makac“, jer riječ je o autorovu fizičkom i duhovnom putovanju u Dolpo, nepalski dio Himalaje.

Iz književnosti „za djecu veliku i malu“ izdvajam prijevod Maloga princa, koji volim kao što se voli prvo dijete, a koji je, izvorno objavljen u negdašnjoj nakladničkoj kući Mladost (1973), prošao kroz ruke još nekoliko nakladnika, da bi se skrasio u Školskoj knjizi, gdje i danas živi zdrav i čitav.

 

Svaki prijevod ima svoju zanimljivu povijest pa i poneku anegdotu. Izdvajam dvije: kad sam prijevod Maloga princa ponudila nakladniku, rekli su mi da im se ne sviđaju Exuperyjevi crteži u toj knjizi (koji su integralni dio autorove priče), pa će zamoliti svoga crtača da nariše ljepše. A kad sam jednoga živućeg pisca zamolila da mi rastumači jednu nikome razumljivu sintagmu iz svoga romana, rekao mi je da ni sam ne zna što je njome htio reći.

Anegdota o Malom princu završila je tako da nakladnik na kraju nije pokazao zanimanje za cijelu stvar, a ja sam bila toliko razočarana da sam u jednom čišćenju bacila prevedeni tekst (u to smo doba pisali strojem, nije bilo kompjutora, a ja nisam imala kopiju prijevoda). Nekoliko mjeseci poslije toga dobila sam dopisnicu kojom me nakladnik poziva da donesem prijevod jer su ipak odlučili objaviti priču s autorovim crtežima. Sjela sam za pisaći stroj i ponovno prevela cijelu knjigu, i tako je Princ naposljetku ugledao svjetlost dana. Za daljnja izdanja, kojih je bilo zaista mnogo, dotjerivala sam tekst sve dok se prvobitni nakladnik nije ugasio. Prijevod je zatim objavljen u nakladi Targe, a kad se i ona ugasila, prešao je u Školsku knjigu. U prijeporu koji je uslijedio oko naslova - princ ili kraljević - princ je ostao živ i sada egzistira usporedno s kraljevićem i s još sedam prijevoda drugih nakladnika. Nisam se odazivala ponudama mnogih koji su mi nudili bajne honorare, ostala sam vjerna Školskoj knjizi u kojoj, kao što rekoh, on i dalje živi.

 

Svojim najvećim prevodilačkim izazovom i uspjehom smatram već spomenutog Balthazara. Raskošni Durrellovi opisi negdašnje Aleksandrije, njegovo majstorsko oblikovanje likova i pronicljivi uvidi u ljudsku narav bili su mi vrijedna nagrada za veliki trud prilikom prevođenja te druge knjige Aleksandrijskog kvarteta. Sada mi je žao što nisam imala snage prihvatiti prijevod ostalih dviju knjiga Kvarteta – Balthazar me bio posve iscrpio svojim zahtjevnim i ponekad teško prevodivim idiomom, svojim dvoznačnostima i višeznačnostima, svojom zgusnutom lirskošću.





 

Trenutno razmatram nekoliko ponuda zagrebačkih nakladnika, ali još nisam donijela konačnu odluku pa je preuranjeno govoriti o novome prijevodu.
 

Kao pripadnica „stare garde“ hrvatskih književnih prevodilaca željala bih mladim snagama kazati ono što sam uvijek ponavljala svojim studentima na splitskom Filozofskom fakultetu: književno je prevođenje krasan posao i velika pustolovina, ali i silno odgovorna, naporna rabota od koje nažalost ne možemo zarađivati za dostojan život. No književno je prevođenje golem kreativni izazov i veliki gušt za istinskog ljubitelja riječi pa činjenica da među nama postoji cijeli odred nepokolebljivih zanesenjaka govori u prilog bavljenju tim zahtjevnim poslom.