Prevoditelj predstavlja : Damir Biličić

Damir Biličić o sebi:

Kao i mnogo toga u životu, prevoditi sam počeo slučajno – i zbog raznoraznih žena u svome životu… djevojaka kojima sam kao srednjoškolac prevodio pjesme, kolegice koja me u zlatno doba izdavaštva, još u jugoslavenskome mraku, uputila velikome izdavaču (tada je godišnje prodavao zagarantiranih 500.000 primjeraka!)… zbog vrijedne i savjesne urednice koja me poticala i učila poslu, zbog jedne od najboljih hrvatskih prevoditeljica koja me tada još praktički na lijepe oči primila u DHKP, zbog vlastite supruge koja me već barem 25 godina svesrdno podupire u ovome poslu, iako me zapravo odavno trebala natjerati da se počnem baviti nečim… Smislenijim? Korisnijim? Unosnijim? Normalnijim…? Ni dan-danas ne znam kojoj od tih žena trebam biti zahvalan, a kojoj nikad oprostiti. :-)

Preveo sam – u svakom slučaju – previše knjiga, sada već oko 250 naslova. Među njima je bilo uistinu svega i svačega, od petparačkih ljubića i krimića, preko zabavnih naslova s raznih područja, među kojima se našao i pokoji hitić, do nekoliko vrhunskih publicističkih i književnih naslova. Ukratko, prevodio sam sve što mi se nudilo, sve što se tražilo, sve za što sam se koliko-toliko mogao nadati da će jednog dana biti i plaćeno.

Dakako da kvantiteta najčešće negativno utječe na kvalitetu, s pravom ste odmah zaključili, no zahvaljujući i našim dragim i savjesnim izdavačima široke ruke, šačici slobodnjaka (luđaka?) na tržištu književnog prevođenja ne preostaje drugo nego da praktički sve gleda kroz za umjetničko stvaranje vrlo poticajan odnos uloženog vremena i (obećanog) novca. Tako se inače lijep i, barem teoretski, društveno važan posao pretvara u nešto posve drugo. Ipak, unatoč često vrlo napornoj hiperprodukciji izazvanoj potrebom za golim preživljavanjem, spavam dobro, barem kad nisam prisiljen prevoditi i noću, te mirne savjesti mogu reći da su svi moji prijevodi, iako se baš za sve redom vjerojatno ne može reći i da su vrhunska djela, zanatski odrađeni pošteno i više nego solidno.

Kad smo već kod toga, zanimljivo je i kako se u našoj sredini gleda na "loše prijevode". Naime, uglavnom se – ne gleda… Većini izdavača (čast iznimkama!), osobito velikih, kvaliteta i nije toliko bitna, javnosti još manje, a ona šačica zanesenjaka i upućenika koja nešto i primjećuje, uopće nema prostora za kritiku i korektivno djelovanje. No čak se i kod njih sve najčešće svodi na navođenje prevoditeljičinih ili prevoditeljevih materijalnih pogrešaka, dok nitko ni ne spominje urednike, ili u slučaju raznoraznih časnih koncepcija "urednike", koji bi trebali korigirati prevoditeljsko neznanje, neiskustvo, trenutak slabosti, dekoncentriranosti… nitko ne spominje općenito manjkav sustav.
 

Ratni brod O'Brian Patrick

Možda je i simptomatično da se među naslovima koji mi prvi padaju na pamet ističu oni koji su mi zapravo bili najteži, najzahtjevniji, po mnogočemu. Samim time u svakom trenutku baš i nisu bili najdraži, nego su "na cijeni", barem u mojim očima, dobili tek naknadno… Tako mogu izdvojiti prva tri povijesna romana Patricka O'Briana (1914-2000.) iz njegove serije Aubrey-Maturin, o junacima i antijunacima iz redova Kraljevske ratne mornarice u doba Napoleonskih ratova, nizu od 20 nevjerojatno dinamičnih, zabavnih i profinjeno duhovitih knjiga. Mala poteškoća u vezi s tim knjigama krila se u činjenici da su iz prevodilačkoga kuta užasno teške, i to na više razina, od raskošnog stila, preko nevjerojatnih količina vjerno prenijetih vojnih i pomorskih pojedinosti, do kompleksnih povijesno-političkih odnosa i još kompleksnijih osobnih odnosa i međuigara čija je prava priroda često tek naznačena, usputno i vrlo suptilno…

Unatoč tome što me većina poznanika smatra izrazito mirnom i staloženom osobom, prva knjiga iz ove serije, "Zapovjednik broda", doista me dovela na rub živčanog sloma. Na sreću, pravodobne i toliko neophodne poticaje i pomoć pružili su mi urednik Neven Antičević iz Algoritma i u svemu o'brianovski profinjeni morski vuk Radovan Marčić.

Tom Jones Fielding Henry

U kategoriji "gorko-slatkih" uspomena ističe se i prošlogodišnje i ovogodišnje iskustvo s također vrlo, vrlo zahtjevnim "Tomom Jonesom" Henryja Fieldinga, kojeg mi je urednik Krunoslav Jajetić napola u šali "prodao" kao bezazlenu biografiju velškog pjevača Toma Jonesa. Gotovo dvije godine kasnije, 1100 kartica kasnije, nakon uistinu velikih muka, opet na raznoraznim razinama, ali i poneke male radosti, jedno od kapitalnih djela engleske književnosti, praktički prvi "pravi" engleski roman, iz 1749. godine, dostupno je i na hrvatskome, u raskošnome i, barem grafički, taktilno i vizualno, reprezentativnome izdanju koprivničkog Šarenog dućana, čija je redakcija u tu knjigu uložila velik trud. Muke su uglavnom zaboravljene, nekakvo zadovoljstvo na kraju se ipak zadržalo.
 

Napoleon Englund Steven

Žirafine suze McCall Smith Alexander

Gotovo sve knjige drage su kad ih tek otvorite, kad počinjete prevoditi. Neke od njih, rijetke, ostaju drage do kraja, mnoge postanu naporne, dosadne, nepotrebne… Kod većine njih, u ovakvom režimu rada (tzv. intelektualnoj/prevodilačkoj prostituciji) čovjek ubrzo osjeti zamor i jedva čeka da se nekako probije do kraja… Neke ubijaju u pojam i izluđuju, što zbog sadržaja, što zbog zahtjevnosti, pretencioznosti… dok neke, čak i nakon muka i neugodnih iskustava, kasnije ipak ostaju u lijepome sjećanju. Osim već spomenutih naslova koji su mi dragima postali tek nakon vremenskog odmaka, izdvojio bih neke koji su mi postali dragi već na prvu loptu, dok sam na njima radio.

Jedna od tih knjiga svakako je i veliko, kompleksno, sveobuhvatno i zahtjevno djelo najvećeg svjetskog autoriteta za Napoleona (Amerikanca, a ne Francuza!) Stevena Englunda. Publicističko djelo "Napoleon: Politički život" čita se kao najnapetiji roman, s mnoštvom novih pojedinosti, nizom poznatih momenata prikazanih u posve novome svjetlu. Djelo za čije je prevođenje trebalo uroniti duboko u vrlo složene političke prilike i odnose tog doba, a koje je, kao i sva ostala djela koja je urednički potpisao, beskrajno savjesno i minuciozno uredio Kristijan Vujičić iz Naklade Ljevak.

Nemaš se kamo sakriti Greenwald Glenn

Knjiga Glenna Greenwalda "Nemaš se kamo sakriti", prikaz "lika i djela" Edwarda Snowdena iz prve ruke, knjiga koja je u hrv. prijevodu izišla samo nekoliko dana nakon svjetske premijere i koja se u hodu, tijekom rada na tekstu, mijenjala nekoliko puta, budući da je autor do posljednjeg trenutka dodavao, izbacivao, revidirao, slao nove dijelove, objašnjenja… u skladu s okolnostima "na terenu" koje su se tada mijenjale iz dana u dan.

Jedan od uvijek dragih autora, unatoč teškim i nerijetko bolnim temama: Noam Chomsky, ovdje ipak češće u ulozi političkog analitičara, a ne lingvista.

Nadalje, kako sve ne bi ostalo samo na publicistici: osim već spomenutog Patricka O'Briana, tu su svakako i Nick Hornby, Stephen Dobyns, J. S. Foer, humorist i autor stripova Scott Adams, veliki zabavljač i oponašatelj raznoraznih stilova Mark Crick, u prozi neočekivano zabavni televizijski producent Steven Bochco, suzdržano urnebesni A. McCall Smith i podjednako suptilno urnebesni, ali (opet) nimalo jednostavni Gilbert Adair, koji, iako je i sam bio vrhunski prevoditelj s francuskoga, kolegama nije ni najmanje olakšao posao, naprotiv…
 

Broj novih i visokokvalitetnih naslova koji izlaze u svijetu čovjeka doista obeshrabruje, tj. već je sada praktički nemoguće pratiti čak i glavninu nove produkcije, i to samo na engleskome govornom području. Stoga mi se čini da je pravo čudo da hrvatsko izdavaštvo u uvjetima i društvenoj situaciji u kojoj djeluje uopće uspijeva koliko-toliko držati korak s onim što je u najmanju ruku "najzvučnije" jer i toga ima užasno puno.

U svemu tome čini mi se da je ipak dosta zanemaren jedan segment koji je, barem meni, jako zanimljiv i posljednjih godina vrlo propulzivan i u svjetskim razmjerima vrlo inovativan i uzbudljiv: priče. Iako ima (vrlo uspješnih) pokušaja da se izda nešto i iz tog segmenta, pa su nas zbirkama priča tako počastili npr. Fraktura (T. C. Boyle!), te OceanMore i kolegica Maja Šoljan (Alice Munro i prije nego što su svi čuli za nju zahvaljujući Nobelovoj nagradi), čini mi se da hrvatska publika, u mjeri u kojoj još postoji, ostaje uskraćena za mnoga "mala" remek-djela (još je Faulkner rekao da su romanopisci zapravo propali pisci kratkih priča… a autori priča propali pjesnici…:-), od Georgea Saundersa, preko Juliana Barnesa, Zadie Smith… Alice McDermott, J. S. Foera, Annie Proulx… do Philipa Ó Ceallaigha, Jona McGregora…
 

Pripadam generaciji koja je prve tekstove, novinarske, prevodilačke, spisateljske… pisala na pisaćem stroju, "mašini", kako se to tada zvalo, ali i koja je u vrlo ranoj fazi, silom prilika, prigrlila sve prednosti i mane informatičke revolucije. Prvi profesionalni prijevod, jedan vrlo traženi ljubić, počeo sam prevoditi na pisaćem stroju. Došavši negdje do polovice teksta, shvatio sam da me, nakon "druge ruke", tj. revidiranja i dotjerivanja, čeka prepisivanje svih tristotinjak kartica, te sam, upotrijebivši praktički svu ušteđevinu stečenu radom na kanadskim "bauštelama" uložio u tada ultramoderni Atari. Čini mi se da je stajao oko 1800 njemačkih maraka. S druge strane, u to su vrijeme čak i najmizerniji prevodilački honorari iznosili oko 15-17 maraka po kartici, što su u odnosu na tadašnje plaće bili gotovo astronomski iznosi.

Dakako, u to doba nitko nije mogao ni sanjati o nekakvom internetu. Većina nedoumica rješavala se kopanjem po rječnicima i enciklopedijama, fizičkim odlaskom u knjižnicu Američke ambasade, u British Council, ispitivanjem poznanika iz inozemstva, djelatnikâ ambasada i inozemnih tvrtki, itd.

U drugoj knjizi po redu koju sam preveo, tako se dogodilo da jedan pojam, danas vrlo banalan, iz posve običnog žargona, nisam uspio pronaći nigdje, niti pronaći osobu koja bi mi ga objasnila. U želji da upozorim urednika na to, umjesto te riječi upisao sam tri zvjezdice (***). Dakako, već i tada ponekad se radilo u žurbi, u kratkim rokovima i uz velike pritiske tržišta… Urednik je prijevod, očito, samo preletio… Moje su zvjezdice ostale, otisnute i u knjizi.

Većina prevodilaca može se "pohvaliti" i raznoraznim anegdotama povezanima s (ne)razumijevanjem s lektorima i urednicima, no tu već dolazimo i do pomalo shizofrenog odnosa (zabrane i nametnuta pravila koji u kombinaciji s obrazovnim sustavom rezultiraju još većom nepismenošću, pa čak i pravim strahom od materinskog jezika!?!) ovog društva prema vlastitome jeziku, a to bi iziskivalo još nekoliko kartica teksta. Spomenut ću tek da sam negdje na prijelazu stoljeća najčešće radio za tri izdavača i uredno imao tri različita predloška "dokumenata" u MS Wordu, svaki s točno određenim sklopom pravila za funkciju "AutoCorrect"… kako bi svi lektori bili koliko-toliko zadovoljni.
 

Nacionalizam i imaginacija Chakravorty Spivak Gayatri

Osim, već spomenutih autora, O'Briana, Englunda, Fieldinga, Adaira… ovdje svakako moram istaknuti i dio zbirke eseja "Nacionalizam i imaginacija" (prijevod prvog dijela knjige: Snježan Hasnaš) glasovite teoretičarke književnosti i aktivistice, perjanice postkolonijalne i feminističke teorije, Gayatri Chakravorty Spivak, kroz čiji se tekst u pojedinim segmentima ne bi bilo moguće probiti čak ni na razini elementarnog razumijevanja bez pomoći cijelog stručnog "konzilija" koji je za taj projekt angažirala uvijek savjesna i temeljita Fraktura.

Usput, kad smo već kod esejistike, volio bih napomenuti i koliko je hrvatsko društvo u posljednjih 20-ak godina intelektualno napredovalo. Dok su nekoć davno, a ponegdje je to slučaj i danas, eseje, oglede, pisali tek najistaknutiji intelektualci dubokih temelja i širokih obzora, crème de la crème nekog društva, od npr. Voltairea, Popea i Lockea… preko Huxleyja, Camusa, Churchilla… Matoša… Tenžere… do Susan Sontag, Malcolma Gladwella… Igora Mandića… u današnjoj Hrvatskoj gotovo da nema čovjeka koji nema veze s esejistikom: eseji se pišu u pučkoj školi, eseji su jedan od većih kamena spoticanja vrlim hrvatskim maturantima, uskoro hrvatskoj kremi… i to ne zbog toga što nisu učili sve književne forme i stilske figure, od anadiploze do poliptolona, nego zbog toga što uglavnom nisu naučili razliku između č i ć, ije i je, a kamoli kako primijeniti znanje, kako se izraziti, kako barem malo misliti svojom glavom…
 

Mitchel P. Roth: "Oko za oko", povijest zločina, pravosudnih sustava i metoda kažnjavanja od osvita čovječanstva do najsuvremenijih financijskih i cyber-zločina, s posebnim osvrtom na dijelove svijeta koji se u takvim prikazima najčešće zanemaruju.

Stephen King: "Pod Kupolom", oko 1100 kartica uživancije za kingoljupce, maštovita priča, osebujni likovi, zabavni prizori unatoč tragičnim i distopijskim događajima, raskošan jezik, poruke o kojima valja promisliti… ukratko: King.





 

Odgovarajući na sva prethodna pitanja, davao sam sve od sebe, iako ne osobito uspješno, ne bih li potisnuo ono po čemu sam možda i najpoznatiji među kolegicama i kolegama, u raznoraznim redakcijama, kao i među članovima obitelji: gorčini koju osjećam prema onome što je svakom prevoditelju najvažnije: kontekstu. Pritom, naravno, mislim na stanje u društvu u kojem se svi zajedno bavimo ovim malim i beznačajnim aktivnostima, od opće društvene i političke klime, preko katastrofalnog obrazovnog sustava (osim vlastitog školovanja, mogu se pohvaliti i da sam još dva puta manje-više uspješno, iako svaki put sa sve više problema, apsolvirao osnovnu i srednju školu… s kćerima… i tek kroz to iskustvo – neprocjenjivo! – shvatio da je sustav pogrešan i nakaradan od samog početka, od prvog osnovne, te da upravo "taj i takav" sustav iznova stvara, u beskonačnost perpetuira "ovo i ovakvo" društvo, društvo površnosti i neznanja, konformizma, banalnosti i nepojmljive nekulture – u svim aspektima… mogao bih ja ispuniti ovu zagradu i s još na nekoliko kartica teksta u istome revijalnom tonu, ali nema smisla), do konkretnog stanja u hrvatskom izdavaštvu. A ono je – znate iz vlastitog iskustva, a ako slučajno ne znate, onda slutite – blago rečeno, katastrofalno.

(Drugu, još veću, zagradu, mogao bih ispuniti onim što me čini neizmjerno sretnim, otkako je iz hrvatskog jezika izbačen glagol usrećiti: općim (ne)odnosom prema jeziku, načinom na koji se hrvatski jezik mijenja, ali ne "prirodno" i "organski", nego gotovo "nevidljivim dekretom", zahvaljujući ponajprije istome onom neznanju, površnosti, robovanju modi i trendovima, skučenome duhu, mentalitetu krda… svime onim što se iz vodećih i toliko pismenih medija javnim prostorom, a opet zbog općeg odgoja i obrazovanja, širi poput šumskog požara. Za prevoditelje s engleskoga tu se, ipak, javlja i jedna olakotna okolnost: novohrvatski je već preuzeo toliki dio engleske sintakse, frazeologije, pa čak i leksika /kada dođem na taj level zrelosti, napisala je, tj. kako se to danas kaže, javno objavila, novinarka neki dan u jednom "uglednom tjedniku"/ da posao uistinu postaje sve lakši: 60-ak posto teksta već možete jednostavno prepisati…).

Ono što je bitno jest… započeli bi (svaku novu) rečenicu Novohrvati, pa onda zbunjeno zastali, ne znajući kako točno nastaviti cijelu zavisnu rečenicu preuzetu iz engleskoga… važno je, dakle, da je hrvatsko izdavaštvo nakon zlatnog razdoblja utonulo u dosad najveću krizu, što zbog objektivnih okolnosti, što zbog subjektivnih slabosti i promašenih odluka. A odnos prema prevoditelju (zapravo, općenito autoru, jer su domaći pisci najčešće u još gorem položaju: nerijetko sami plaćaju da im izdavač objavi knjigu!), koji nikada nije bio na nekom osobitom levelu, strmoglavio se u neslućene dubine. Još jednom naglašavam: čast iznimkama, kojih ima, ali sada već u tragovima.

Clint Eastwood u filmu Objesite ga bez milosti / Hang 'em High (1968) - IMDb

Tako je danas posve normalno da vam izdavač za prijevod ponudi 30-ak kuna neto po kartici (ne podcjenjujući ničiji rad, podsjećam samo da mnogi radnici npr. u brodogradilištima primaju 25-30 kn neto na sat, dok će vam svaki malo "ugledniji" automehaničar za sat rada naplatiti između 150 i 250 kuna), da vam apsolutno nikad ne isplati honorar u ugovorenom roku, nego da apsolutno uvijek morate skrušeno tražiti pošteno i ne baš jednostavno zarađeni novac, da se već podrazumijeva da je "normalan" rok za isplatu, ako ne mislite da prevoditi treba volonterski i iz čiste ljubavi, ako dovoljno molite i ponižavate se… 5-6 mjeseci nakon obavljenog posla, da meni osobno jedan "veliki i ugledni" hrvatski izdavač nije isplatio cijeli iznos ni danas, punih osamnaest (18) mjeseci nakon predaje prijevoda… Da se u slučaju mnogih "poduzetnika", ne samo u kulturi, naravno, sada već podrazumijeva da nešto ustrajno naručuješ, iako dobro znaš da to ne možeš platiti…

A onome tko 3-4 mjeseca, pa i dulje, mukotrpno radi na prijevodu neke knjige, ulaže nimalo zanemarivo vrijeme, trud i znanje, preostaje da se nada, da čeka, da u biti mjesecima kreditira izdavača (beskamatno!) i tu i tamo ponizno pita kada bi mu se netko mogao malo smilovati. Prevodilac ne želi raditi pod takvim uvjetima? Nema problema. Tržište čini svoje: uvijek su tu deseci drugih koji, iz raznih razloga, žele.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, koje je posljednjih godina, zahvaljujući mlađem i agilnijem Upravnom odboru, pokrenulo niz inicijativa i omogućilo da javnost dozna nešto više o radu i problemima članova, izvlačeći ih iz potpune anonimnosti, na tom je području, na žalost, uglavnom nemoćno, budući da članstvo u udruzi na hrv. "tržištu" ne znači baš ništa, čak ni kod dobivanja državnih potpora, te da će dobar dio izdavača često radije posegnuti za nekim tko će im "obaviti posao" za minimalni honorar ili čak za "slavu".

Mogao bih i ovako, dakako, u nedogled, ali nema smisla. Na kraju bih se, govoreći o takvoj kulturi takozvanog poduzetništva, ionako vratio na početak kruga: na loš, manjkav, da ne kažem bolestan, sustav, na odgoj i obrazovanje, na vrijednosti koje prenosimo i usađujemo novim naraštajima i kao pojedinci i kao društvo, društvo razapeto između ničim opravdane mitomanije i selfijevske opsjednutosti sobom, kako na individualnome, tako i na kolektivnome levelu.