Prevoditelj predstavlja : Marko Kovačić
Tko da se više sjeti dječačkih snova koji su doveli do ovoga. Jezik je uvijek bio u podlozi i pozadini svega, ali mi je dugo trebalo da ga prestanem uzimati zdravo za gotovo, dok sam prolazio kroz razne faze interesa, astronomske i prirodoslovne knjige, razne tečajeve i škole, sportove, čak i kroz tečajeve ne tako svakidašnjih jezika. Kad si mlad, odrasli te nekako nanjuše, prate što radiš, pa žele da im pomogneš prevesti neke upute ili da njihovoj djeci držiš instrukcije iz hrvatskog ili engleskog.
Kao srednjoškolac sam slao priče u časopise, a poslije sam radije slao članke na temu jezika. Kao student sam za svoju dušu prevodio Dantea na hrvatski i u prozu ili sam izrađivao rječnike, od kojih je jedan mnogo godina poslije čak i objavljen. U tom predkarijernom razdoblju počneš dobivati i neke ozbiljnije ponude pa sam imao priliku po narudžbi prevoditi na engleski stihove Gibonnija i grupe Parni valjak i to me pripremilo za razne zamke kojih uvijek ima kad se prozni pisac odluči citirati nekog pjesnika, ubaciti vlastite stihove ili poigrati riječima.
Volim kombinirati prozu i publicistiku jer sam neko vrijeme u svojstvu redaktora hrvatskog izdanja časopisa društva National Geographic prevodio i redigirao članke za taj list. Sličan je i odnos s filmovima pa jednako rado prevodim i dokumentarne i igrane filmove za televiziju.
Nešto novo, nešto staro:
Prva knjiga koju sam preveo bio je roman Nicole Mones "Feniks na kineskoj svili", koji se zbiva u Kini i ima dosta citata na kineskom, što se lijepo poklopilo jer sam u to vrijeme pohađao tečaj kineskog. Bio je to prvi autoričin roman i moj prvi prijevod. Valjda smo se oboje nekako snašli, neovisno, a i bila su to bolja vremena za izdavaštvo. Tada se i tekstu poklanjalo više pozornosti pa je novopečeni prevoditelj mogao štošta naučiti od urednika, lektora, redaktora i korektora. Prošle godine objavljen je pozamašni povijesni roman "Vjera" o događajima u 16. stoljeću, s kojima sam sad bolje upoznat.
Vjera
Tim Willocks: Vjera
Od turske opsade Malte do objave Willocksova romana "Religion" iz 2006. prošla je 441 godina, ali do hrvatskog izdanja romana prošlo je 449 godina, ne zbog debljine romana, nego zbog izdavačkih zavrzlama koje su i odgovor na pitanje zašto još nije preveden drugi dio Tannhäuserove trilogije.
Tannhäuser je Ahilej rata za Maltu, vičan svakoj ratničkoj, kovačkoj, vidarskoj i govorničkoj vještini koja će ga održati na životu i dovesti do cilja, a taj je da na zaraćenoj Malti pronađe dječaka o kojem ne zna ništa i vrati ga njegovoj majci, koja je muza ove pripovijesti. No detektivski i ljubavni element, premda su temelj, količinski su zanemarivi u ovom opsežnom povijesnom romanu: gotovo sedamsto kartica ratovanja, opisa bojnog polja, ubijanja i taktike, bez predaha za borce i za čitatelja, dakle vrlo realan prikaz tog događaja, o kojem je napisano desetak drugih romana.
Mjesecima sam živio s bespoštednim ratom kroz koji me vodio Willocksov Tannhäuser, i dok se on u tom povijesnom srazu kultura, vjera i jezika probijao kroz neprijateljske redove i ratne nedaće, ja sam se probijao kroz tekst opisujući danas zaboravljene predmete, oružje i bojne naprave. Junaci romana nose surke i dolame, vitlaju helebardama, partizanama i krivošijama, pucaju iz svojih kolašica, fitiljača, mušketa i mužara iz kazamata, mašikula i puškarnica, s pirga, donžona, kruništa i strelnica, s kurtina i barbeta načinjenih od gabija, a zjala kulevrina i kuduza bljuju đulad. Kad se radnja preseli na tursku stranu, tekst sadrži više turcizama pa korugve postaju barjaci, trublje borije, tržnice bazari, poručnici mulazimi, satnici juzbaše, a lutkari karađozi. Spominju se unkaši, ćorde, nadžaci, handžari, tufehdžije, azapi, spahije, gazije, jaije, solaci i ferici, a sve to uklopljeno u rečenice epskog prizvuka. Bilo je tu stvarnih povijesnih likova i događaja od kojih je neke trebalo pojasniti u nekima od tridesetak bilježaka, a i neke autorove greške ispraviti. Velik posao i zadovoljstvo.
Najdraži naslovi:
Gonič zmajeva
Svaki na svoj način. "Mali otok" Jamajčanke Andree Levy zbog humora, zbog neshvaćanja kojim profinjena Jamajčanka gleda englesko poratno društvo. "Utz" zbog nešto sumornijeg humora, koji počne smrću svojeg protagonista i eponima, a završi stvarnom smrću svojega pisca. "Knjiga uzduha i sjena" zbog mudrosti i igranja sa šifriranjem i Shakespeareom. "Izgubljeni dnevnik don Juana" zbog arhaičnosti. I naravno, tri Hosseinijeve knjige o zbivanjima u Afganistanu iz dječje perspektive jer nas je rasplakao i dao dušu tim krajevima i vremenima.
Nešto neobjavljeno:
Prije svega, volio bih vidjeti knjige koje sam preveo ili započeo prevoditi dok nešto nije pošlo po zlu. Osim toga, čovjek se veže za neke autore pa bih rado preveo sve što su Andrea Levy, Stef Penney i Tim Willocks objavili nakon što sam preveo njihove romane. Posebno cijenim pisce povijesnih romana, na primjer Garyja Jenningsa čiji su romani kod nas nepravedno zanemareni. Koliko znam, ni Robert Silverberg nije preveden kod nas.
Anegdota:
Da Vincijev kod
Dok se ne sjetim neke prave anegdote, recimo da sam uhvatio zadnje aktivne godine urednika Zlatka Crnkovića, s čime se poklopilo prevođenje romana Khaleda Hosseinija. Crnkoviću nije trebalo prilaziti, nego je kroz cijelu karijeru on nalazio prevoditelje i druge ljude za tražene poslove. Mene se sjetio zahvaljujući katastrofalnom prijevodu Dana Browna koji sam kritizirao u tadašnjem Vjesniku. Moj članak pročitao je Crnković i pozvao me na razgovor uz kavu, koji je urodio trima Hosseinijima.
Najveći izazovi:
Pjevane staze
Svaka knjiga donosi nove izazove. U "Feniksu na kineskoj svili" kineski, u "Clei" Durrellovi i Kavafisovi stihovi, još stihova u "Pjevanim stazama" i "Idi, postavi stražara", oponašanje domorodačkog govora u "Engleskim putnicima" i "Malom otoku". U "Knjizi uzduha i sjena" trebalo je dešifrirati engleski tekst i zatim ga opet šifrirati u hrvatski. Trebalo je oponašati Shakespeareov arhaični engleski arhaičnim hrvatskim. U "Vjeri" je trebalo proučiti povijest i povijesni rječnik. Mnoge su knjige dobile i bilješke prevoditelja i time određeni stručni prizvuk.
Najveći uspjesi:
I odjeknuše gore
Vjerojatno spomenuti Hosseini, ako se gleda po broju prodanih primjeraka, ali to je često loš pokazatelj. Mnoge dobre knjige ostanu zanemarene, a mnoge se loše spominju, no u slučaju Hosseinijevih romana kvaliteta je dobila zasluženo tiražno priznanje. Preveo sam nobelovca, pulitzerovku, dobitnike Whitbreada, Coste, Bookera. Svaki ugovor koji vodi novome ugovoru novi je uspjeh.
Nešto što tek dolazi:
Idi, postavi stražara
U prosincu će izaći roman "Idi, postavi stražara", koji je Harper Lee napisala prije svojeg glasovitog romana "Ubiti pticu rugalicu" iako su u "Stražaru" svi likovi stariji nego "Ptici rugalici". Sad prevodim jednu publicističku knjigu, no nemoguće je praviti planove za budućnost u ova vremena nesigurna za izdavaštvo.
Poruka za kraj:
U književnom prevođenju vlada anarhija. Donekle je anarhija i poželjna jer kad netko pokuša uvesti reda u nešto što bi trebalo biti slobodno, tada tek nastaje kaos. Književnom prevođenju u Hrvatskoj ne treba red nego kritika. Kad uhvatim vremena da pročitam neku knjigu, činim to kritički, pravim bilješke i poslije od njih nastane kritički osvrt prema tekstu, sličan onima kakve je nekoć Josip Tabak objavljivao u Vjesniku. No više nema takvih rubrika, nema Vjesnika, kritike se ne objavljuju, a kamoli plaćaju. Možda se čini pohvalno što su u medijima prisutnije pohvale negoli pokude kad su prijevodi u pitanju, no posljedica takvog muka jest poplava nekvalitetnih prijevoda, a ta se situacija često odražava u svakodnevnom jeziku pa se redovito čuju i čitaju barbarizmi kojima nitko ne nastoji stati na kraj. Književni prevoditelj sudjeluje u oblikovanju jezika svojeg vremena i ima veću odgovornost od one koju mu naše društvo pripisuje i to treba neprestano naglašavati.