Michel Houellebecq : Sabrane pjesme

U vrijeme svog posjeta Hrvatskoj Michel Houellebecq, najvažniji suvremeni francuski pisac, malo je toga komentirao. Okruženje mu izgleda nije bilo poticajno. Nije se potrudio zapamtiti imena svojih pratitelja. Niti se činilo da mu je išta posebice privuklo pažnju. Dapače, tokom večere u Školi čak je i nakratko zadrijemao za stolom.

Tek na putu prema moru bard se malo razbudio. Prolazeći negdje kroz Kordun, Liku ili Dalmaciju Houellebecq je primjetio kako je izvanredno lijepa Tifonova benzinska crpka. Između svih krajolika, bezbroj puta opjevane „lijepe naše", pjesničko oko je zaiskrilo tek pred žutom benzinskom stanicom s crnom orlušinom.

U Houellebecqovim "Sabranim pjesmama" ne spominje se Tifonova benzinska stanica. Zbirka uključuje pjesme objavljene 1996. („Smisao borbe"), 1997. („Potraga za srećom") i 1999. („Preporod"). Žuta benzinska stanica iz hrvatskog krajolika tek bi mogla zasjati u Houellebecqovoj poeziji. No i u „Sabranim pjesmama" moguće je pronaći jednu benzinsku stanicu. Tu zalutali pjesnik iz „moćnog Mercedesa" snatri o imaginarnoj benzinskoj stanici, „parkiralištima i benzinskim parama, / vedrim i slatkim sjajem niklanih šankova"...

Ipak, pravu odu anorganskom Houellebecq u „Sabranim pjesmama" nije spjevao benzinskoj stanici već - nagibnom vlaku. U pjesmi iz zbirke „Smisao borbe" pjesnik ne štedi niti tehničkih podataka niti poetskog naboja da bi opisao nagibni vlak Atlantique broj 6557.
 
„Između tisuću petsto i dvije tisuće ljudskih bića je zauzelo mjesta. Jurili smo 300 km/h prema rubu zapadnjačkog svijeta. I iznenada sam imao osjećaj (prolazili smo kroz noć ovijeni tišinom, ništa nije odavalo našu čudesnu brzinu; neonske su svjetiljke umjereno, blijedo i mrtvački svijetlile), iznenada sam imao osjećaj da nas ova duga čelična lađa nosi (neupadljivo, učinkovito, nježno) prema Kraljevstvu Tame, prema Dolini Sjene Smrti... Deset minuta kasije, stigli smo u Auray."

Od Houellebecqa se uvijek očekuje da bude Houellebecq. Da proizvodi skandale, političku nekorektnost, da bude inkvizitor šezdesetosmaških libertinaca; progonitelj feministica; mizogin; islamofob; mizantrop koji obožava pse, robote, vlakove i benzinske stanice... Uglavnom da bude El Houellebecq: agronom koji tumači suvremeni svijet, „Ozzy Osbourne političke nekorektnosti".

Houellebecqu piscu je Houellebecq skandalmaher postao dio obaveznog programa. Gotovo pa teret. Shakespeare je priprosti seljak. Hegel je prostački kreten. Isusovci su jadni bedaci. Andre Breton je krelac. Celine, Sartre i Genet - gadovi... Tu su i svakakve poluprobavljive „teorije". Recimo, «svaki normalni muškarac osjeća gađenje pri pogledu na bebu». «Žene općenito nisu duhovite». Ili - «Zašto u doba učinkovite kontracepcije, kad je rizik genetske degeneracije potpuno pod kontrolom, i dalje moramo poštovati besmisleni i ponižavajući tabu incesta.» (sve preuzeto iz „Mogućnosti otoka").

Otvarajući „Sabrane pjesme" pitamo se čime nas Houellebecq može zgroziti u poeziji. I ovdje se izvodi show. Vagina je i dalje portal („iako više ne možemo zamisliti da je moguće razmijeniti koju riječ s ostatkom čovječanstva"). Tu je i malo impresionističke političke nekorektnosti („dućani s prženim krumpirićima i kafići s crnčugama"). Udara se po kulturi spektakla („Mi sada živimo kao majmuni u operi...") i potrošačkom društvu („uspoređujemo cijene / djece i pasa"). Jedna pjesma nosi naslov „Posljednja obrana od liberalizma". A u nekoliko njih nježno se pjeva o vlakovima... I to je sve.

No iznenađenja ne manjka. Ono „najšokantnije" u Houellebecqovoj poeziji je njegova romantičnost, i njegova potencijalna religioznost. „Sabrane pjesme" otkivaju Houellebecqa „turbo romantika", i Houellebecqa ateistu koji ne može ne vjerovati. „Volio bih vjerovati u neke prevare... Ili vjerovati u islam, osjećati jednog veoma blagog Boga" piše na jednom mjestu Houellebecq. Na drugom pak „pokusno" konstantira: „Ja sam možda i sam Božji podanik, / A da toga nisam ni svjestan / i ovu rečenicu pišem „kao eksperiment".

U izvanrednom eseju „Ostati živ", iz zbirke tekstova „Lanzarote i drugi tekstovi", Houellebecq je definirao svoju poetiku. Ukratko: svijet je rasprostra patnja. „Prvi poetski korak sastoji se u povratku na ishodište. Odnosno: na patnju..." To je ilustrirano pričicom o „Henriju".

Henri ima godinu dana. Pružio se na tlu, mokre su mu pelene; urla. Majci se žuri na večernji sastanak. Lupka potpeticama po popločenom hodniku. Uzrujava je derište koje vrišti na podu. Henri urla još jače. Majka izlazi... „Henri je dobro krenuo u svojoj pjesničkoj karijeri" zaključuje Houellebecq.

Henri mora patiti, uvijek patiti. Nakon majke mora nastaviti redati „izostale ljubavi". Ali mora i ostati živ - bar neko vrijeme. «Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Struktura je jedini način da se izbjegne samoubojstvo. A samoubojstvo ništa ne rješava. Zamislite da je Baudelaireu uspio pokušaj samoubojstva, s dvadeset četiri godine... Mrtav pjesnik više ne piše. Odatle važnost toga ostati živ».

Teško će pritom biti izbjeći alkohol, upozorava Houellebecq. Ili neimaštinu. Najčešće nema dobrog rješenja za problem materijalnog opstanka; ali ima vrlo loših. No sreće se ne treba bojati; «ona ne postoji»... I ne bojte se. Najgore je već prošlo... Sada te licem u lice s vječnošću."

To je Houellebecqov recept za spas usamljenika, izopćenika, besprizornih, senzibilaca... i svih drugih gubitnika na tržištima suvremenog društva. To je recept za kovanje pisca i pjesnika. Prvo patnja, onda «struktura» - i onda na kraju literarno spasenje i vječnost.

„Sabrane pjesme" su emanacija tih romantičnih pjesničkih imperativa. Houellebecqova poezija možda nije na razini njegovih najboljih romana („Elementarnih čestica" i „Platforme"). No ona otvara prostor njegovoj romantičnosti, i osjećajima koje na dva mjesta naziva - „emocionalnim fikcijama". 

Uglavnom, poezija otvara prostor nekim neočekivanim stihovima. O tome kako „postoje savršeni trenuci" (posljednja pjesma zbirke!). Ili još začudnije, o tome kako je prvi puta vodio ljubav na plaži. Negdje u Grčkoj. Kako je bila noć, i kako je bilo romantično. Sve je to malo neobično za Houellebecqa. I on sam misli da je „pomalo pretjerao" s takvim slikama, nalik na ilustraciju s razglednice. Valjda uopće s tom poezijom. „Ali ipak istina je" samozatajno i tronuto dodaje...
 
Iz svega naposljetku proizlazi i potreba za religioznošću. Vjera je romantična. Vjera je sentimentalna. Izmučen, u potrazi za vječnošću, i uvjeren u istovjetnost Istinitog, Lijepog i Dobrog, prisegnuti borac protiv monoteističkih religija napisati će, zagledan u roditeljske fotografije djece: „Svi ćemo se ponovo sresti na nebu."... Čitatelj na to može samo dodati: Aleluja.

Dakle, sada znamo što Houellebecq sanja. Drijemajući u Školi, bard je zasigurno sanjao kako vodi ljubav na pješčanoj plaži u Grčkoj. I djecu koja se na nebu nalaze s roditeljima. I transcendentalne vlakove koji ga voze ravno prema nebeskoj Tifonovoj benzinskoj stanici...

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )