Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 05.01.2006.

Mihajlo Pantić : Pisci kao da imaju licencu na pamet

Kada su nedavno u Zagrebu gostovali pisci iz Srbije, među njima je bio i jedan od najpoznatijih beogradskih pripovjedača Mihajlo Pantić. Biografijska jedinica o Pantiću bila bi dugačka: autor brojnih knjiga, zbirki kratkih priča (jedan od rijetkih pisaca koji piše isključivo kratke priče), antologijskih izbora, književni kritičar, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, urednik književnih časopisa, esejist, predsjednik Srpskog književnog društva. I zanimljiv sugovornik o mjenama na srpskoj književnoj sceni, o kojoj godinama tek sporadično ponešto saznajemo.

Barbara Matejčić : Kada ste se odvojili od Udruženje književnika Srbije, ono je brojalo preko 1500 članova, a vaše Srpsko književno društvo ima oko 130 članova. Pretpostavljam da ima interesa među književnicima da se učlane u vaše društvo. Znači li to da ste rigorozni prilikom odabira članova?

Mihajlo Pantić : Da, prilično rigorozni. Kriza koja je zahvatila srpsko društvo poslije raspada zajedničke države dobrim dijelom bila je institucionalna, sistem naprosto nije funkcionirao nego se izobličio, pretvorio se u mutanta, pa je u njemu, sasvim razumljivo, sama književnost izgubila nekadašnji značaj. Pogubljeni su svi kriteriji i meni se danas čini da je ona inflacija u Srbiji s početka devedestih zapravo priča za djecu prema inflaciji jezika, misli, javnog morala, odgovornosti. Književnost se, tada, našla u kanti za otpatke, mogli smo pisati što god hoćemo, pisali smo, mogli smo biti kritični koliko smo htjeli, i bili smo. Svejedno, značaj javno izgovorene riječi se izgubio. Režim se bavio produkcijom krize, stvarao uvjete za bogaćenje nove, neprosvjećene elite, eliminirao je političke neistomišljenike, a umjetnost je realno malo koga zanimala. Bilo je tada, kao i danas, mnogo važnijih i težih socijalnih pitanja. Osnutkom novoga udruženja srpskih spisatelja htjeli smo upravo to, da se vratimo kriterijima vrijednosti, da koliko god je moguće povratimo dignitet profesiji, pa se podrazumijeva da članovi našeg društva ne mogu biti baš svi oni koji pišu. Takvih je danas u nas, a čini mi se i u vas, na tisuće.

Kakvu ulogu i koliku važnost u javnosti ima Srpsko književno društvo? Podržava li ga se? Kakav je odnos državnih institucija prema društvu koje okuplja pisce liberalne orijentacije?

Utjecaj društva u javnosti je prilično velik, bez obzira na to što nam službene državne institucije nisu naročito naklonjene. Na primjer, još nema sistematičnog zakona o kulturi iako je prošlo pet godina od pada starog režima, te mi zbog toga, ali i zbog opstrukcije drugih interesnih grupa, ne možemo biti upisani u registar umjetničkih asocijacija koje time ostvaruju svoja zakonska, sindikalna prava. No opet, članovi našeg društva su manje-više svi najznačajniji suvremeni srpski pisci i njihova je aktivnost evidentno reprezentativna za današnji trenutak srpske književnosti.

Često govorite o književnoj hiperprodukciji u Srbiji. I u Hrvatskoj su zadnjih godina mnogi počeli pisati. Zbog čega je profesija pisca postala tako poželjnom?

Da, produkcijsko obilje kao da zatomnjuje supstancu. Povodom vašeg pitanja mogla bi se, inače, napisati obimna sociokulturna studija. Profesija pisac ima javni prestiž, važno je biti piscem neovisno od kvalitete onoga što se piše. Svi žele biti pisci: liječnici, taksisti, glumci, političari, estradne zvijezde... To naprosto dobro zvuči. Onaj tko kaže da je pisac kao da unaprijed dobija licencu na pamet, na talent, na nešto što ga odvaja od svagdašnjeg prosjeka. Osim toga, i srpska i hrvatska književnost pripadaju onom tipu kulture koja favorizira svoje pisce, bolje reći, divinizira ih. Pa ljudi kao da vele: hajde da na vrijeme stanemo u red za slavu, ionako će svi jednom biti slavni, makar na onih famoznih pet minuta.

U Srbiji se neki domaći naslovi prodaju i u 30 tisuća primjeraka. Postoji li zajednički nazivnik za knjige koje su tako tiražne?

Ne, naša književna scena je vrlo difuzna i teško predvidiva. Neki Ninovac proda petnaest tisuća, a neki ni dvije, ženski trash ide vrlo dobro, ali dobro ide i piscima s malo ozbiljnijim i zahtjevnijim ambicijama. Naravno, ukoliko napišu čitljivu knjigu. Tako da vlada produktivni kaos. Vesela zbrka tržišta koje sve više za osnovni kriterij uzima odgovor na pitanje ne tko je kakav pisac, nego koliko knjiga prodaje.

I u Zagrebu ste rekli da je 'ženski trash' jako čitan u Srbiji. Koje su odrednice 'ženskog trasha' i postoji li i muški trash?

Nemam ništa protiv ženskog trasha. Uostalom, i da imam, cijeli svijet voli čitati kič-storije o ljubavima s preprekama koje se na kraju moraju završiti happy endom, a koje prati gomila stereotipa, naivnog psihologiziranja, oskudan jezik, mehanička naracija, klišeiziranost likova. Naravno da postoji muški tresh i protiv njega sam iz sve snage, budući da je on potencijalno fašistoidan, agresivan, opasan za čovjekov mentalni sustav.

U srpskoj književnoj produkciji već dulje vrijeme prevladava roman, a Vi pišete isključivo kratke priče. Jednom ste rekli: 'Ako hoćete biti ozbiljan pisac, nemojte pisati romane'. Zbog čega takav stav prema tzv. najsveobuhvatnijem književnom žanru?

Iz čisto književnih razloga. Romansijer, htio-ne-htio, danas, dok piše, kalkulira s temom, s tržišnim uspjehom, s nagradama. A pisac kratkih priča poput mene piše onako kako mu život donosi. Imam svoje čitatelje i oni su mi dovoljni. Pišem ono što želim, a ne ono što mi urednik ili izdavač naruče.

Osnovali ste tečaj kreativnog pisanja na Filološkom fakultetu u Beogradu. Za koju ste se metodu podučavanja odlučili i koliko je toga zanatskog, onog što se može naučiti, u pisanju?

Pa ako se svuda u svijetu ustalio studij glume, slikarstva, muzike, zašto ne bi i strudij kreativnog pisanja. I pisanje je zanat, kako u aspektu postavljanja, tako i u aspektu konačne realizacije ili finalizacije teksta. Jedino se ne može naučiti onaj postupak očuđenja, jezički individualiziranog selekcioniranja i fokusiranja stihije što nam je život nosi. Sve ostalo može. Pisanje je progresivno, što mu se čovjek više posvećuje ono mu sve više vraća, pod uvjetom da ima dara. Na svom tečaju kombiniram različite metode. Prvo formiram grupu, učimo se diskutirati o temama važnim za proces pisanja, potom radimo pisane vježbe, a zatim razgovaramo s najpoznatijim suvremenim srpskim piscima koje zovemo u goste da nam kažu kako oni to čine. I da vidite, dobro nam ide.

Velimir Visković je na predstavljanju u Zagrebu rekao da radite na promociji hrvatske književnosti. Možete li reći na koji način ju promovirate?

Počeo sam osamdesetih godina minulog stoljeća, pisao sam tada kritike i o knjigama hrvatskih pisaca, prijateljevao s njima, bio suradnik Quoruma i Oka. Potom sam, i to one godine kada je Hrvatska postala samostalna država, biran za asistenta na beogradskom Filološkom fakultetu. Naredno desetljeće, kada veza između srpske i hrvatske književnosti i kulture više nije bilo, predavao sam u Beogradu tu književnost, a doktorirao sam upravo na temi srpskih i hrvatskih književnih veza poslije Prvog svjetskog rata. Danas predajem pregled južnoslavenskih književnosti i moje zanimanje za suvremenu hrvatsku književnost, premda nešto manjeg obima nego ranije, nije prestalo.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –