Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 10.11.2011.

Milan Ilić : Potpuna akustika

Za hrvatsku se književnost ne može reći da je pretjerano čitana, ali se svakako može reći da je raznovrsna. Pogotovo ako svrnete pogled s razvikanih autora i okrenete ga prema skrovitijim imenima čija se djela, ako uopće, često nalaze u skrovitijim zakutcima knjižara (o medijskom tretmanu istih uopće ne treba trošiti riječi). Dogodi li se da pogledate u tom smjeru može vam se dogoditi da naiđete na zagubljeni dragulj, kao što vam se može dogoditi da zažalite što ste uopće gledali. U slučaju Milana Ilića i njegove nove knjige "Potpuna akustika" rezultat će, nažalost, biti bliži ovom drugom ishodu.

U čemu je, zapravo, problem? Iliću se ne može poreći određena doza vještine kojom barata pisanim jezikom. "Potpuna akustika" ispunjena je jezičnim igrama, smjelim frazemima i asocijativnim nizovima koji narušavaju klasičnu strukturu bajke (unutar koje se ova zbirka i ostvaruje) i čitatelja neprestano drže u nedoumici. Umjesto poznatog ritma bajkovite proze i predvidljive strukture bajkovitog narativa, Ilić nudi svakojaka zastranjenja, digresije i persiflaže pomoću kojih tvori začudan svijet čija se začudnost ponajviše manifestira u jeziku koji ga opisuje. Ilić je svjestan poetičkih mogućnosti jezika (što rijetko viđamo kod domaćih autora proze) i toliko je zabavljen njima da ih propušta konkretno iskoristiti.

Ta besciljna kombinatorika, usredotočena na samu sebe, možda je nekad i mogla funkcionirati kao mjerilo književne kvalitete - danas, nakon čitavog stoljeća modernističkih i postmodernističkih intervencija u jezik i strukturu teksta, ista se čita kao samodopadni retorički postupak koji ne služi ničem drugom doli autorovoj samopromociji. Čitajući "Potpunu akustiku" shvatili smo da se autor zna služiti jezikom kao i da ne zna što bi s tim znanjem napravio.

Ispod jezične začudnosti leži hermetičan pripovjedni svijet nastao pod utjecajem bajke, basne i ezoterijskih tekstova svih vrsta u kojem se čitatelj, pomalo kao Alisa u zemlji čuda, osjeća poput stranca. Formalna struktura pripovijesti ni malo ne zanima Ilića te isti odbacuje, nadopisuje i prekraja pripovjedne niti u polustihijskom ključu vodeći se idejom kako je od same pripovijesti važniji čin kazivanja.

Ta se pak ideja naslanja na prastaru magijsku tradiciju u kojoj su formule i rituali, inkantacije i bajalice svoju snagu i važnost dobivale iz statusa onoga tko ih izriče. Ilić, nažalost, nije šaman da bi mu ta poetika tek tako prošla. Ispod magijskog jezika kriju se relativno banalne pošalice, općenita zapažanja o svijetu i životu i čitav niz intertekstualnih aluzija koje se naslanjaju čas na Zapadnu čas na Istočnu tradiciju.

Ipak, nije sve tako crno. Zbirka sadrži i uspjelije priče ("Brat", "Zevarok", "Vid iz zavjetrine snova", "Krila") u kojima je autor uspio obuzdati kombinatoričku logoreju i umjesto nadrealističke eskapade ponuditi konkretniju pripovijest koja zapravo stoji u kakvoj-takvoj korelaciji sa svijetom izvan teksta.

U tim se pričama Ilić pokazao kao inteligentan autor koji je u stanju svrhovito izokrenuti narative o kraljevni i proscima (na kraju priče "Zevarok", prosac potpuno odustaje od tradicionalnog pristupa, dolazeći do zaključka kako je razvitak duha daleko poželjniji cilj od dobre udaje), poigrati se mitomanijom epskih spjevova (u priči "Brat", Odisejev se brat pokazuje kao neopjevani junak čija se pojava nije uklapala u Homerovu predodžbu o junacima u egzilu) i ponuditi, ako već ne svježa, a ono barem zabavna tumačenja bajkovitih i religioznih parabola. Ipak, premda jasno pokazuju kako u Ilićevom slučaju nije tek riječ o lajavcu bez pokrića, tih nekoliko priča ne može iskupiti čitavu zbirku.

Uz Ilića, u "Potpunoj akustici" javlja se i posve nepoznato spisateljsko ime - Amila Žujo (koja osim uloge gostujućeg pisca preuzima i ulogu jednog od modela s naslovnice ove knjige). Njena je posljednja priča u zbirci i prikladno je nazvana "Gostujuća priča". I Žujo se, poput Ilića, koristi fantastičnim motivima i simboličkim diskursom. Ova kratka priča nastala je pod utjecajem Ilićevog stila, no za razliku od Ilića, Žujo je daleko obuzdanija i njena se "Gostujuća priča" čita kao uspjela minijatura koja koristi simboliku šahovske partije kako bi propitala ulogu pojedinca i njegovog identiteta u susretu sa totalitarnim, sukobljavajućim diskursima.

"Potpuna akustika" neobičan je i netipičan prinos suvremenoj hrvatskoj književnosti koja se posljednjih dvadesetak godina odmaknula od raskalašenog fokusa na jezik (barem kad je u pitanju prozna produkcija). I premda Ilić pokazuje kako u jeziku još uvijek ima prostora za istraživanje i igru, također pokazuje i zašto se od takvog diskursa u najvećoj mjeri odustalo.  

 
Milan Ilić: "Potpuna akustika"

V.B.Z., 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –