Milan Košuta : Što sam stariji, to mi se sve više čini da dobrota ima smisla
Oni koji su radili tu nekakvu psihoanalizu, to su bili nedovoljno talentirani režiseri, glumci, književnici, kukavice koji nisu htjeli riskirati baveći se neizvjesnim zanimanjima, pa su završili medicinu, ozbiljan fakultet, pričali s pacijentima o tužnom djetinjstvu, zapravo pričali s dokonim gospođama i nikad nikome nisu pomogli.
Ulomak iz romana "Ljubavni život profesora Baltazara Sertića" Milana Košute.
Kratka biografija autora:
Milan Košuta rođen je 1960. u Skopju, a odrastao je u Zagrebu, gdje i danas živi. Završio je Medicinski fakultet, specijalizirao psihijatriju u Zagrebu i psihoterapiju u Beču. Od 1994. radi kao privatni psihoterapeut. Godine 1999. napisao je knjigu iz područja psihologije "Susret kao lijek“ u kojoj se bavi egzistencijalističko-fenomenologijskom psihoterapijom. Povremeno objavljuje kolumne u tjedniku Globus. "Ljubavni život profesora Baltazara Sertića" njegov je prvi roman.
Ana Ðokić: Znači, psihoanalitičari su nedovoljno talentirani pisci? Ili je to samo stav jednog od Vaših junaka, koji s Vašim osobnim mišljenjem nema baš nikakve veze?
Milan Košuta: To je svojevrsni usud koji prati psihoanalitičare i općenito psihoterapeute. Pomoć u objašnjenju ću potražiti u nečemu što mi je ispričao jedan arhitekt. Kazao mi je da su arhitekti premalo pederi da bi bili dizajneri i premalo muškarci da bi bili građevinari. Tako smo nekako i mi psihoterapeuti. Premalo doktori pa nam "pravi" doktori predbacuju da samo slušamo dokone gospođe, dok nas "pravi" pisci, režiseri, slikari, pjevači nekako gledaju u čudu: "Kaj bi hteli sad ovi?!" Ipak, postoji bar jedan čovjek koji je istovremeno genijalan psihoterapeut i pisac - Irvin Yalom.
Kako to da u Vašoj knjizi nema bilješke o piscu? Čitatelj koji poželi saznati nešto više o autoru, uskraćen je za bilo kakvu informaciju. Je li to pogreška urednika, ili Vaša želja za anonimnošću?
Bilo bi licemjerno napisati i objaviti knjigu i htjeti ostati anoniman. U mojoj biografiji je sve tako obično, gotovo dosadno da dosadnije ne može biti. Nikad u životu nisam bio prvi ni u čemu. Jedinu zlatnu medalju na omladinskom prvenstvu Jugoslavije u plivanju u Rijeci u štafeti 4x100 mješovito, prije 37 godina, su nam oduzeli odmah nakon utrke, za zapisničkim stolom, jer da je naš trener pogriješio u proceduri sastava štafete. Bar je bilo za neko dobro. Trener nešto naučio i kasnije je postao najuspješniji direktor hrvatske plivačke reprezentacije - Ivo Varvodić.
Kako biste se Vi, kao pisac, predstavili svojim potencijalnim čitateljima? Što biste im rekli o sebi?
Tipičan Bik u horoskopu. Sve bih dao za ugodu. I ljudima oko mene neka je ugodno. Po tom pitanju najsebičniji na svijetu. Neugodu podnesem samo ako naslućujem bilo kakav smisao. To se naziva hedonizam a ja naprosto mislim da tortura nad samim sobom nikada nikome nikakvo dobro nije donijela.
A kako biste se kao psihijatar predstavili svojim potencijalnim pacijentima?
Bliski su mi psihijatri koji su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća tvrdili da nema duševne bolesti i da naprosto oni najnježniji pojedinci zdravo reagiraju na bolesno u društvu. Antipsihijatrijski pokret je propao, ali su njihove ideje nastavile živjeti kroz selfhelp literaturu. Ono što se događa danas s braniteljima i što će se tek dogoditi, dokaz je da su antipsihijatri bili u pravu. Ukratko, kad se prepoznaju autentične potrebe i kad im se hrabro iziđe ususret, nema ni bolesti niti besmislene patnje. Osim u rijetkim slučajevima, kada sve ovisi samo o genetici.
Koliko na Vas, kao na čitatelja, utječu informacije koje znate o piscu djela koje držite u rukama?
Ne utječu pretjerano. Doduše, kad se zna da je Dostojevski bio osuđen na smrt pa na stratištu pomilovan pa odveden na robiju u Sibir, e onda njegovi likovi i radnja poprimaju elemente piščeva oporavka nakon posttraumatskog stresnog poremećaja. I sve skupa postaje razumljivije i univerzalnije.
Naziv romana „Ljubavni život profesora Baltazara Sertića", podsjetio me je na jedan stari, prastari film koji se zvao „Ljubavni život Budimira Trajkovića". Iako sadržajno nemaju nikakve sličnosti, je li Vas možda naziv tog filma inspirirao za naziv romana?
Sjećam se tog filma. Možda i jeste. Tko bi to znao! Čudni su ti asocijativni putevi.
Da li bismo mogli reći kako je u Vašem romanu riječ o potrebi za ljubavlju (osobito izraženom kod žena) i strahom da se s njome suočimo (osobito izraženom kod muškaraca)?
Ne mislim da je potreba za ljubavlju izraženija kod žena. Niti da uopće postoji strah od ljubavi. Postoji strah pred dobrim. Postoji strah pred tim da ako zadovoljim svoju autentičnu potrebu, da ću biti odbačen, da ću nekoga oštetiti. Upravo je obrnuto.
Vaš glavni junak, profesor Baltazar Sertić, zapravo nikad nije imao ljubavni život, jer do pred kraj života i nije znao što je to ljubav. A kad je saznao, uplašio se. Jer se ispostavilo da je ljubav sasvim nešto drugo od onoga što je on dotad mislio da ona jest. Zašto mu kao pisac niste dopustili psihološku promjenu? Zato što kao psihijatar smatrate kako su promjene nemoguće ili je neki drugi razlog u pitanju?
Valjda ću napisati još nešto. Bit će prilike za promjenu. A ako postoji, kao što tvrde budisti, navodno su to nekad tvrdili i kršćani, reinkarnacija, onda samo polako, sve će doći na svoje.
Tek u trenutku kada Baltazar Sertić konačno otkrije djelić sebe, on dobiva crtu humanosti. Traži pomoć, ali je ne nalazi. Čak ni od psihijatra. Nema nikoga pokraj njega. Samo smrt. Zašto mu niste dali priliku da završi sretan u ljubavi s nekim dlakavim Magdalenom?
Dobro ste primijetili - nema nikoga pokraj njega. Odgovorio bih protupitanjem. A zašto se stalno mora bježati od temeljna čovjekova ustrojstva - nema nikoga pokraj njega?
Zašto se muškarci toliko boje homoseksualnosti? Evo, i Vaš glavni lik je odmah skočio kroz prozor čim je došao do svijesti da mu se sviđaju i muškarci. Otkuda taj panični strah muškaraca od muškaraca?
Manje će se bojati kad i ako bude izabran za predsjednika ili premijera netko iz gay populacije. Radi se o potrebi za kontrolom i strahu od gubitka kontrole. Kod heteroseksualnih odnosa prisutna je iluzija o tome da muškarci drže žene pod kontrolom. Kod homoseksualnih, iluzija je manje izražena i uloge su definiranije pa su u panici oni koji nisu homoseksualci al im malo treba da budu.
Čitajući Vaš roman, imala sam dojam kako Vi ne gledate na sve svoje likove s jednakim simpatijama. Nekome ste „majka" a nekome „maćeha". Zašto?
Svakome po zasluzi.
Za razliku od Vašeg glavnog muškog lika, za kojeg nemate puno milosti, veoma ste naklonjeni glavnoj junakinji romana, profesorovoj mladoj ljubavnici Aniti. Nakon svih nesretnih ljubavnih peripetija kroz koje ona prolazi, na kraju je nagrađujete bajkom - modernom inačicom princa na bijelom konju. Muškarcem koji je čeka! Idealom svih žena. Za Anitu u životu ima ljubavi. Za Baltazara nema. Je li to fer? Jednome liku dati bajku, a drugog baciti kroz prozor?
Što sam stariji, to mi se sve više čini da dobrota ima smisla. Ne vrati se dobro dobrim odmah, ali na kraju svakako da. Inače bi sve bilo uzalud.
Ne razumijem baš kakvo je dobro to što ste glavnog lika bacili kroz prozor. Uglavnom, u romanu ste nemilosrdniji prema muškarcima, nego prema ženama. Jeste li takvi i privatno?
Trudim se ne imati predrasude ni prema kojoj grupi pa tako niti prema muškarcima odnosno ženama.
U Vašem romanu ima puno digresija. Vi ste svakom, i najsporednijem liku dali njegovu „psihološku anamnezu" tako da kad čitamo o recimo nekoj jadnoj čistačici, odmah imamo servirane na tanjuru i sve njezine traume tako da nam je sasvim jasnom s kim imamo posla (a imamo posla ne samo sa njom osobno, već i s njezinom rodbinom sve do tko zna kog koljena unatrag). Možda iza svakog osrednjeg psihoanalitičara stoji neuspjeli pisac, ali sam sigurna kako iza svakog dobrog pisca stoji veoma uspješan psihoanalitičar. Slažete li se?
Slažem se da dobar pisac poznaje dušu čovjekovu.
Koliko je uopće moguće osloboditi se tih naših prastričeva i pratetaka? U romanima su nam oni, kao piscima, itekako potrebni, ali u životu baš i nisu. Ili griješim?
Bez njih se ne može. Dovoljno bi bilo kad bi ih se samo moglo prepoznati i razlikovati kad se javljaju oni a kad moje fino ja, ono što je vječito u meni.
No, ima jedan lik, usudila bih se reći, jedan jedini lik u Vašoj knjizi, pokraj kojeg ste i kao pisac i kao psihoanalitičar prošli potpuno indiferentno. Lik Božene, supruge profesora Baltazara Sertića. Nju niste analizirali, niste se uopće njome „zamarali". Zašto ste prema njoj bili potpuno ravnodušni? Da li ljudi koji žive život „tako mora bit" zaslužuju našu indiferentnost?
Divim se ljudima koji mirno nose to - tako je zapisano - i pri tome nikoga ne maltretiraju niti ugrožavaju. To su pravi mistici.
Iako roman nema nikakve veze s Jugoslavijom i odnosom Srba i Hrvata, Vi se u svojim digresijama često osvrćete na Srbe i JNA. Zašto? Je li u pitanju neka Vaša „trauma"?
Ne znam što je besmislenije - vojska u državi koja nije u ratu ili vojska u državi koja je u ratu. Po mom mišljenju rat nastaje zato što stari muškarci zavide mladima na njihovim fizičkim mogućnostima pa ih lijepo pošalju tamo gdje će ovi ostati bez tih sposobnosti. Iako sam cijeli život bio pacifist i antimilitarist, čini mi se, sada u pedesetim tako mislim, da vojska ima neku funkciju. Nekakva je to vrsta radne terapije. Potrebno je muškarcima u dvadesetima nešto, nekakva kombinacija omladinskih radnih akcija i vojnoga roka. Nešto naskroz blesavo da blesavije ne može biti da djeluje na te muške hormone u toj dobi koji su još blesaviji od vojske. Što se tiče Srba i svih ostalih grupa, premda do grupna identiteta držim toliko da jedva za sebe mogu kazati da sam muškarac, grupe je dobro ismijavati. U romanu ima i o Hrvatima, Slovencima, Austrijancima, Zagrepčanima. I o Bosancima ima. Dok ovo pišem, shvatio sam, bar je tako ispalo u priči o Baltazaru, da oni jebu najmanje loše.
Iako se u Vašem romanu čitatelj upoznaje s čitavom galerijom likova, u epicentru je ipak ginekolog, profesor Baltazar Sertić, jedan prilično nesimpatičan lik koji je, kao što sam već spomenula, nesimpatičan čak i samom piscu. Zašto ste za glavnog protagonista uzeli nekoga u koga, barem se tako čini, niste unijeli nimalo sebe?
Kako znate da nisam unio sebe?
Pretpostavljam, jer Vaš roman odiše duhovitošću i životnom vedrinom pisca, a u njemu ima vrlo malo životne radosti samih junaka. Kako Vam uspijeva ono što većini vaših literarnih junaka nikako ne polazi za rukom - imati životnu radost? Je li tajna u „slobodi moždanih stanica"?
Primio sam dvije jake doze cjepiva koje mi pomažu da ne propustim život samo tako. U jedanaestoj godini mi je umro otac a trideset godina kasnije brat koji je bio tri godine stariji od mene. Pogotovo ovaj drugi događaj mi je kazao da se može otići u svakom trenu, a dok se ne ode, stvari valja obaviti.
Što očekujete kao pisac? Veliku čitanost? Ekranizaciju romana? Priznanje književne struke? Ili nešto četvrto?
Sve bih to volio. A ako se ništa od toga ne dogodi, jbga, idemo dalje.
Gospodine Košuta puno hvala na razgovoru, Vašem romanu želim veliku čitanost, a glavnom junaku Vašeg sljedećeg romana više sreće! Budući da smo razgovor započeli citatom iz romana, predlažem da ga tako i završimo. Evo, ja sam izabrala ulomak za koji mi se čini da bi trebao biti lajt motiv ne samo Vaših literarnih junaka, već i svih nas.
Svaka je moždana stanica za nešto drugo. Što je više različitoga, to je više sretnih stanica. Nesreća pobijedi kad čovjek ne da svojim stanicama da žive.
Milan Košuta voli:
1. Okrugli šank na Plesu na međunarodnim odlascima
2. Volim ljude kojima ništa nije problem
3. Rane kaštelanske trešnje
Ne voli:
1. Okrivljavanje
2. Nasilne ljude
3. Bijelo vino na neodgovarajućoj temperaturi