Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 06.08.2005.

Milana Vuković Runjić - "O živima sve najbolje"

Kad sam 2001. godine priređivala izbor iz hrvatske fanastične proze s naslovom »Prodavaonica tajni«, između ostalog htjela sam upozoriti na kontinuitet toga žanra u domaćoj prozi negdje od polovice 19. st., pa sve do suvremenosti. Iako nekada u trendu, a nekada negdje na rubovima interesa domaćih pisaca, fantastika je preživljavala, u raznim varijantama, sve prozne mode i trendove. Taj sam izbor otvorila pričom Rikarda Jorgovanića, a zatvorila »Ninom iz Urbina« Milane Vuković Runjić, kao jednom od rijetkih mladih autorica koja, čak i kad svoju prozu smjesti u posvemašnju realnost, ostavlja propusne granice za zrnca čudesnog, nebičnog i fantastičnog što je razlikuje od generacijskih kolega pisaca.

Nakon zbirke »Krila od etera«, njezine prve prozne zbirke u cijelosti pisane u modelu fantastike, autorica se nakon tri romana i »seksopoličnog« kolumnističkog rada ponovo vraća počecima, odnosno fantastici. »O živima sve najbolje«, naime, zbirka je priča (jedna duža, naslovna prozna cjelina i tridesetak kratkih, pa i kratkih-kratkih priča objedinjenih u ciklusu »Božanstvene fifice«) kod većine je kojih primjetan odmak u fantastično; nekada »klasičan«, garniran uvođenjem tipičnog fantastičnog inventara (likova kao što su duhovi, sirene ili kraljice patuljaka ili pak motiva inkarnacije, preobrazbi, začaranosti, kloniranja predmeta ili šetanja vremenskim dimenzijama), a nekada posve »neklasičan« koji počiva tek na suptilnim slutnjama fantastičnoga koje se moglo dogoditi i koje bismo pod strogim kritičarskim povećalom zapravo teško smjestili u tu žanrovsku ladicu.

Milana Vuković Runjić, naime, kako je vidljivo i iz ove zbirke, fantastiku vidi bitno drukčijim proznim modelom od ostalih pisaca koji se u nju upuštaju. Ona za nju nije žanr sa strogim granicama i pravilima koja unutar njih vladaju, niti je nekakav minus-postupak tzv. stvarnosnoj prozi. Dapače, fantastika je za nju također stvarnost, prije svega ona koja je nadopunjena iskustvom literature, ona u kojoj su mogući mali nestašluci, kao što je smještanje fantastičnih motiva u posve realistički krajolik. Pisanje je, kako to piše u »blurbu« na koricama knjige, »dijalog živih i mrtvih koji traje otkad je pisanja«, pa nije ni čudo kako je prva, duža priča ove knjige upravo o tome – o nečujnom dijalogu između mrtvoga pisca (rekli bismo duha) i usamljene i nesretne čudne djevojke (novinarke i spisateljice) koja se prepušta besmislenoj ljubavnoj igri s ostarjelim profesorom. Taj dijalog, dakako, u metafikcijskoj maniri prerasta u priču o nastanku priče, one koju upravo čitamo.

Za Milanu Vuković Runjić pisanje je, bilo ono fantastično ili ne, nestašna i opuštena igra u kojoj je svašta moguće; igrati se žanrovima, ubaciti svoje omiljene pisce, no ponajprije portretirati sebe. Taj postupak koji je primjetan i u ranijoj njezinoj prozi, osobito romanu »Priča o M.« gdje je svojevrsna mistifikacije postignuta već upotrebom početnog slova vlastita imena, u »O živima sve najbolje« jedan je od najdominantnijih postupaka uopće. U skoro svakoj priči, naime, skriva se autorica – neke njezine navike, crtice iz života, literarne preferencije i stavovi o pitanjima književnosti, medijska iskustva, a nije slučajno ni to što većina njezinih junakinja ima 33 godina, baš kao autorica u vrijeme dok je pisala svoje (datirane) priče.

U priči »Putovanje« taj je postupak doveden do svojevrsnog ironičnog razotkrivanja koje se bazira na jednostavnoj enigmatskoj igri – njezini su junaci ona i njezin suprug, prije polaska na putovanje u New York, no njihova su imena, kao i neka druga imena i toponimi, napisani jednostavno - unatraške. Pisanje je, uostalom, glavna tema ove knjige priča. Većina junak(a)inja piše ili barem to želi, neki se kolebaju između novinarstva i »ozbiljnog« pisanja, neke muči problem smrti romana, no uvijek je negdje između redova ili u nekom dalekom podtekstu prisutan taj demon pisanja, vražićak koji tjera junake (samu autoricu!) na »težak i besmislen posao«, na trajni boravak, poigrajmo se s autoricom, »kod izgubljenog vremena«.

Uvodna priča zbirke svakako je najkompleksnija ne samo zbog svoje duljine, već i zbog svojevrsnog programatskog uplitanja svih onih motiva i postupaka koji će se, razbacani, pojavljivati u kraćim pričama koje slijede. Iako u zbirci ima i lošijih, nekako preinfantilnih, dječjih priča, u kojima ili nema odmaka u fantastiku čak ni u slutnjama ili se pak oni događaju po nekakvoj bajkovitoj špranci, i u njima do izražaja dolazi autoričin smisao za laganu ironiju (primjerice nekih medijskih stereotipa), dok se onim najupitnijim ipak mogu smatrati one priče u kojima kao da se njezin kolumnistički rad prelio u kraće prozne forme i bez kojih je ova knjiga baš i mogla. No, čak i u njima Milana Vuković Runjić pokazuje se kao autorica s izrazitim smislom gracioznost pripovijedanja, za autoironiju vlastitog »plemenitog nerada« iz kojega nastaju stilski dotjerane i suptilne priče u kojima je, logikom fantastike, sve moguće.

U ovu je zbirku, satkanu od autobiografskih mrvica koja se ogledaju u iskrivljenim i čarobnim zrcalima, promišljanja o pisanju i zaljubljivanju (kao jednoj od češćih tema) i klasičnih fantastičarskih preokupacija, Milana Vuković Runjić uplela i vrlo ozbiljnu, iako za nju tipično »lepršavu«, autopoetičku sliku svoje proze. U priči »Duh lebdi«, naime, neskrivenoj priči o vlastitoj prozi, roman portretira kao »roman-ljepilo, na kojem ostanu prsti, čak i kad vam se učini da ste ih maknuli«, odosno »roman koji građom podsjeća na biljku i vrlo je fin, tanak, mek, no njegovo je korijenje duboko pod vašom foteljom«. To je doista glavna oznaka njezine proze, ne samo romana - sve izgleda jednostavno i nonšalantno, no to je samo privid. Privid (i fantastika) literarne zbilje.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –