Milana Vuković Runjić : Priču ima svatko, ali je ne zna svatko napisati
Milana Vuković Runjić hrvatska je književnica rođena u Zagrebu 1970. godine, gdje je diplomirala i magistrirala književnost.
Dosad je objavila 22 knjige proze, eseja i poezije. Knjiga "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima" iz 2013. godine, kojem je autorica komemorirala 100-tu godišnjicu smrti Antuna Gustava Matoša, bila je u užem izboru za nagradu "Višnja Machiedo", "Zvane Črnja" i "Kiklop".
Krajem prošle godine objavila je roman "Hotel u oblacima, 1914.", kojom je obilježena stota obljetnica početka I. svjetskog rata, a koji dijeli lik Antuna Gustava Matoša s prethodnim djelom o Proustu i Matošu.
Od rujna 2012. u knjižari Vuković&Runjić u Zagrebu vodi "Klub kreativnih žena" i udrugu "Artisti i Literati". Za urednički rad dobila je Kiklopa 2005., a posljednjih je godina kolumnistica u Cosmopolitanu i 24sata. Pisala je kolumne za talijanski "Internazionale", za slovensko "Delo" i američki "Believer".
Neven Vulić: U posljednje dvije godine objavili ste dvije knjige koje komemoriraju različite događaje. Jedan od njih je stota obljetnica smrti Antuna Gustava Matoša, drugi je stota obljetnica početka Prvog svjetskog rata. Kako ste došli do tih ideja? I kad je projekt zamišljen?
Milana Vuković Runjić: Ne dolazim do ideja, nego one dolaze k meni (nešto je slično napisao Heidegger). Počnem čeznuti za nekom knjigom koje nema, a ja bih je mogla napisati. Dugo sam htjela napisati knjigu o Matošu i Proustu, samo mi je trebalo vremena da shvatim prirodu njihova susreta: premda su se doista mogli sresti u Parizu u kojem je Proust živio, a Matoš životario godinama, shvatila sam da se onaj pravi njihov susret, dakako imaginaran, odigrao u Veneciji koja izvrsno korespondira s njihovim doživljajem Ljepote, bez obzira što je Proust u Veneciji proveo tek koji tjedan, a Matoš jedno poslijepodne. U tom trenu mogla sam početi pisati knjigu.
Koliko vam je istraživanje za suvereno vladanje materijom oduzelo vremena, i koliko je trajalo? Na Proustu ste magistrirali, pa ste bili detaljnije upućeni u njegov život i opus, no koliko je iščitavanja o Matošu, povijesti Venecije i Prvom svjetskom ratu bilo potrebno? Kako se to uklopilo u svakodnevni raspored?
Na Proustu sam magistrirala, ali sam na Matošu "doktorirala", naravno ne u stvarnom svijetu, nego u mojoj glavi u kojoj on postoji još otkad sam bila dijete. Najprije sam "gutala" njegove priče, potom feljtone, eseje, polemike... Žao mi je što za njim nije ostao i neki roman. Možda bi ga napisao da je dulje poživio, neke njegove priče izgledaju kao počeci romana.
Kako danas gledate na Matoša? Smatrate li ga i dalje relevantnim autorom? Čita li ga se dovoljno? Čita li ga se uopće?
Za mene je Matoš najrelevantniji hrvatski autor, jedan od rijetkih stilista koji zna da je književnik prije svega čovjek koji "zna s riječima", a njegovi dnevnici puni su, između ostaloga i njegovih igara s riječima. Hrvatska je zemlja dosadnih i "ravnih" proza, misli se da je za pisca najvažnije da "ima priču". Priču ima svatko, ali je ne zna svatko napisati. Matošu u tome nema premca. Ne znam da li ga se čita i koliko, jer u nas se općenito jako malo čita, pa tako i Matoša, što je šteta, jer mnoštvo njegovih tekstova moglo bi danas osvanuti u novinama i čitati kao da su napisani prije pet minuta, a ne prije više od sto godina.
Proust u Veneciji
Matoš mi se u usporedbi s Proustom u Vašem romanu "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima" učinio zanimljivijim od Prousta. Kako uspoređujete njihove književne veličine? Što kažete na Karakaševu dvojbu: da je recimo Proust rođen u Prnjavoru, bi li on zaista i dalje bio - Proust?
Karakaša zato i citiram u knjizi. Europski pisac je doista patuljak na leđima divova, Proust se mogao mirne duše "osloniti" na Baudelairea, Flauberta, de Vignya, de Musseta, mme de Sevigne, na Voltaire, de Sadea...i na desetke drugih velikana. A na koga se mogao osloniti Matoš? Na Gjalskoga (kojem se kao mladić divio da bi ga potom "popljuvao"), na Šenou, na Kumičića... i tu nabrajanje prestaje. Zato se Matoš oslanja na iste francuske "divove" o koje se oslanja i Proust, o mnogima od njih piše oglede, koje s dosta teškoća objavljuje u Hrvatskoj ili u Srbiji, gdje ga uvijek vreba Jovan Skerlić, njegov "najbolji neprijatelj".
Od koga je Matoš mogao učiti kako se piše na hrvatskom jeziku? Doista, od samoga sebe. On je samouk, kreator suvremenog, duhovitog hrvatskog jezika, koji se ne plaši toga da bude istočkan tuđicama. Njegova potpuna usamljenost čini ga zanimljivijim fenomenom od Prousta, bez obzira što je svaki pisac sam.
U kontekstu prethodnog pitanja - kako gledate na suvremenu hrvatsku književnost? U jednom nedavnom intervjuu Seid Serdarević izjavio je kako hrvatska književnost ima šanse postati kao švedska - izvozni proizvod. Slažete li se s tom ocjenom?
Mislim da suvremena hrvatska književnost tek mora dati svoje velike knjige i velike pisce. S tim problemom osrednjosti književne produkcije ne susrećemo se samo mi nego i mnoge druge zemlje, u kojima kao da se bolje pisalo u vrijeme komunizma. Da li bi, primjerice, pisac veličine Bulgakova mogao postojati bez represivnog sistema?! Što se izvoza hrvatske književnosti tiče, mislim da nam nedostaju agenti koji se time bave: u Hrvatskoj nemamo ljude koji posreduju između pisca i nakladnika i urednika, kako ovdje, tako i vani. Pojedinci poput Seida mogu napraviti čuda, ali nama trebaju agencije i sustavna briga za pisce. Tek tada možemo postati izvozni proizvod.
Za mene je Matoš najrelevantniji hrvatski autor, jedan od rijetkih stilista koji zna da je književnik prije svega čovjek koji "zna s riječima", a njegovi dnevnici puni su, između ostaloga i njegovih igara s riječima.
Hotel u oblacima 1914.
No, vratimo se na Vaš posljednji roman "Hotel u oblacima, 1914.". U kolopletu od 18 likova koji su s biografijama navedeni u svojevrsnom kazalu na kraju romana nalazi se niz javnih osoba i književnika poput okultista Alesteira Crowleya, spisatelja Stefana Zweiga i psihologa Carla Gustava Junga. Koji je bio ključ odabira baš tih povijesnih figura kao književnih likova u romanu? Koliki je njihov značaj za vas osobno?
"Hotel u oblacima 1914." je intimna knjiga, kao i sve ostale. Unutra su likovi koji meni znače i s kojima se družim već dugo, poput Zweiga, Junga, Crowleya... no nije mi bio problem ni "dići" Matoša iz groba (s obzirom da je umro četiri mjeseca prije Srpanjske krize), pa i njegovog "najuglednijeg neprijatelja" Jovana Skerlića, koji poput Matoša umire mlad, praktički u isto vrijeme. Bilo mi je zanimljivo razmišljati o tome što bi Matoš i Skerlić imali jedan drugome za reći nakon sarajevskog atentata, za kojeg je odmah bilo jasno da su ga zakuhali Srbi, točnije, Crna ruka na čelu s Dimitrijevićem Apisom, još jednom junakom moje knjige. Zamislite kako je to kad vam je "posao" ubijati kraljeve, prijestolonasljednike i njihove supruge: Dimitrijević Apis bio je kao mladić u središtu urote časnika koji su ubili Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin, te izravno pomogli Karađorđevićima da preuzmu vlast. Brojni su događaji, pa tako i taj antentat na Obrenoviće, polako pokretali kotač povijesti u smjeru potpune katastrofe, Velikog rata.
Svi likovi koji su se sastali u mojem hotelu bili su mi toliko važni da sam htjela "osluhnuti" što se događa u njihovim glavama nekoliko dana ili sati prije nego što je buknuo svjetski sukob. Junga su, primjerice, mučile strahovite noćne more prije početka svjetskog rata, krvave vizije zbog kojih je mislio da će poludjeti. Apisa Dimitrijevića pogubit će vlastiti oficiri, nakon montiranog sudskog procesa, po nalogu prijestolonasljednika kojem je omogućio povratak na vlast, što je prilično tragična sudbina. Car Nikolaj uskoro će izgubiti carstvo, život i cijelu obitelj. Svim mojim junacima, osim onima koji su već mrtvi, spremaju se tragični preokreti i što je najgore, oni su toga svjesni, ali ipak srljaju u rat.
Odlučili ste komemorirati stogodišnjicu početka I. svjetskog rata ovim romanom. Kakav je danas Vaš pogled na to razdoblje? Je li se išta promijenilo u Vašoj perspektivi tijekom rada na tekstu i je li istraživanje navedene epohe uključilo i kakve promjene u stavu prema tom vremenu?
Veliki rat tragedija je visoke politike, diplomacije, okrunjenih glava, ali i ljudi koji su, poput mladog Zweiga u Beču početkom 20. stoljeća, vjerovali da će postojeći poredak trajati zauvijek. Danas nam opet prijeti rat kojeg će po svoj prilici ubrzati ista nemoć visoke politike, diplomacije, te taština i arogancija vladajućih. Povijest se ponavlja, to sam još jednom utvrdila pišući ovu knjigu. Taština je možda najveći ljudski grijeh, ali i sigurnost u "institucije koje obavljaju svoj posao", povjerenje u "demokratska načela", kolektivni zaborav onog instinktivnog i zlog koje drijema u ljudima i nema nikakve veze s pomirljivim porukama kakve se prenose u medijima. Jedna strana čovjeka, o čemu piše Jung, uvijek je u mraku, instinktu i zlu. Negirati je i prikrivati dovodi do tektonskih poremećaja, što možemo vidjeti i u radikalnom islamskom terorizmu. Tu ne pomažu "demokratska načela".
Kako ste zadovoljni recepcijom Vaših posljednjih knjiga?
"Matoš i Proust" dobro su se prodali u prvoj sezoni, u nekih 500 primjeraka. Kao što vidite, to zvuči doista katastrofalno, no to su činjenice o prodaji knjiga u nas. Neke svoje knjige (poput "Prokletih Hrvatica I i II") na kioscima sam prošlih sezona prodavala u nakladama većim od 5000 primjeraka, no drukčije je s knjigama koje se prodaju u knjižarama, gdje se rijetko koja proda u više od 1000 komada.
Prije 10 godina svaku nakladu ispod 5000 smatrala sam lošom. Sada je dobra prodaja sve što u prvoj sezoni "plane" u više od 300 komada.
Pisci se žale na nakladnike, no rijetko direktno imenuju nakladnike za koje tvrde da ih (pre)slabo plaćaju ili čak to u potpunosti izbjegnu. Budući da ste u dvojakoj ulozi, i pisca, ali i nakladnika, kako gledate na taj problem? Je li on uistinu toliko velik - ili su nakladnici većinom fer prema piscima?
Sve su to imaginarni problemi. Knjige se ne prodaju, nakladništvo je fiktivan posao, a samim time ne znam odakle novac za plaćanje pisca, osim ako se ne oslonite na pomoć od institucija. S obzirom na to da bi se honorar pisca trebao uskladiti s prodajom, kako honorirati knjigu koju prodate u manje od 300 primjeraka? Objaviti knjigu znači platiti njezin tisak, kao i pripremu, a nakon tih troškova suočavate se s time da je ne možete prodati. U "Klubu kreativnih žena" kojeg svakog ponedjeljka vodim u knjižari, muku mučimo već dvije godine kako da namaknemo novac za našu Biblioteku.
Kakvim danas ocjenjujete knjižarski i izdavački sektor? Prodaja je unazad 6 ili 7 godina pala možda i preko 50%, smanjuje se broj objavljenih naslova, kao i potpore, no vidi li se možda neki izlaz iz trenutne situacije?
Da parafraziram Rilkea, živimo u krugovima koji se sužavaju. Davno su prošla vremena kada sam u nekoj svojoj kolumni napisala da prodajem knjige kao krumpire. Ne znam ima li izlaza, jer kriza izdavaštva nije samo hrvatski problem. Nakladnici i agenti iz raznih dijelova svijeta žale mi se na istu ili sličnu situaciju. Propadaju izdavačke kuće, zatvaraju se knjižarski lanci kako u Italiji, tako u Engleskoj, Americi... Druga po redu najveća izdavačka kuća u Italiji prošloga je ljeta otpustila 30% zaposlenika. Da ne govorim kako je manjim izdavačima.
Ako se svijet bude odlučio živjeti bez knjiga, mi tu nećemo moći mnogo poduzeti. Za sada mi se čini da svjetski interes za čitanje knjiga iz brojnih razloga (drugi izvori zadovoljstva, nedostatak novca, vremena, volje, nemogućnost da se u napisanome vidi išta osim kutije slova) opada. Može li se to promijeniti? Ne znam.
Jeste li požalili što ste 2006. otvorili knjižaru, "naslijedili" lokaciju Modernih vremena u Teslinoj? Je li možda u trenucima krize knjižara postala uteg nakladničkoj djelatnosti Vuković & Runjić?
Požalila sam više stotina puta, a opet, jako volim tu knjižaru premda je doista postala crna rupa koja guta bilo kakvu zaradu od izdavaštva. Visina najma nije ni u kakvom skladu s prodajom knjiga i sve je teže ne potonuti. Kad samo pomislim koliko je novca otišlo na najam, a što se sve s njime moglo napraviti, zavrti mi se u glavi. Ovako, krov mi i dalje prokišnjava, ja i dalje pišem i objavljujem knjige, premda je teško reći kamo će me sve to odvesti.
Skrivena mana
Circle
Nedavno ste objavili naslove poput prvog prijevoda Thomasa Pynchona ("Skrivena mana") i Davea Eggersa ("Circle"), novog Bolaña ("Treći Reich"). Općenito, može se reći kako izdajete jako profiliranu i kvalitetnu književnost. Kako to komentirate? Isplati li se, s obzirom na trenutnu situaciju, ustrajati na takvom konceptu?
Boris i ja objavljujemo kvalitetu, tako smo još davno odlučili, to nas je odredilo. Pogotovo sada, kada je Hrvatska poplavljena edicijama jeftinih krimića i ljubića, mislim da je važno zadržati svoj identitet, pa makar za šačicu ljudi koji to cijene.
Što nas čeka u ovoj godini od novih naslova?
Bit će naših novih-starih autora, poput Amelie Nothomb, Bolana, Murakamija, ali i noviteta. Sezonu ćemo otvoriti izvrsnom i napetom autobiografskom knjigom Velimira Viskovića, koja će izaći za nekih mjesec dana. Velimir me oduševio svojim stilom, kao i sposobnošću da vas navede da ne možete ispustiti njegovu knjigu iz ruke sve dok je ne pročitate. A da pritom nije "Pedeset nijansi sive", srećom!
A kad govorimo o Vašem književnom radu, pripremate li nešto novo?
Čim dovršim jednu knjigu, odmah me opsjedne druga. Sada je to knjiga koju pišem za moju djevojčicu Antoniju, o čarobnjaku Vladimiru i maloj vještici Matildi koji žive u platani u našem vrtu. Nešto potpuno drukčije od Prvog svjetskog rata... Ali, konačno mogu pisati bajku impregniranu staroslavenskom mitologijom, koja me već dugo privlači i fascinira.
I za kraj, koliko vam znači pisanje kolumni u mainstream medijima? Je li to zapravo korištenje kanala proširene komunikacije, sa širom publikom, ili je catch u nečem posve drugom?
Pisanje knjiga iznimno je usamljena, čak i melankolična djelatnost. Volim pisati u novinama, jer me to čini stvarnom i spašava me od toga da potpuno ne potonem u svoje izmišljene svjetove. Uz to, od prodaje mojih knjiga nikad ne bih mogla živjeti, za razliku od novinskih tekstova zahvaljujući kojima i živim i imam vremena za knjige.
Hotel u oblacima 1914.
- Vuković & Runjić 12/2014.
- 192 str., meki uvez
- ISBN 9789532861150
Autorica je na ideju o knjizi došla tijekom izrade svoje prethodne knjige "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima", tako da i u ovoj knjizi piše o Matošu (ali i ne samo o njemu), premda je Matoš u doba događanja radnje iz romana već bio mrtav, no zahvaljujući fantastici autorica ga je oživjela.