Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 28.09.2010.

Miljenko Jergović : Otac

Svaka nova knjiga Miljenka Jergovića, to je već svojevrsno pravilo, izazove "potres" na književnoj sceni, izmjenjivanje laudacija i zgražanja, gužvu u jedanaestercu nepotpisanih komentara na raznoraznim blogovima, ukratko postane glavnom temom javnih i privatnih rasprava. Ok, s time smo već navikli živjeti, jer recepcija Jergovićevih knjiga uvijek izlazi iz isključivo literarnog okvira, pa se povodom njih obračunava s njegovim tekstovima, kolumnama, javnim istupima i nagradama koje nekima u međuvremenu nisu bile po volji.

Pri tome se, dakako, mjerka i to tko je i gdje nešto napisao ili progovorio i sve mi to, da budem posve iskrena, već poprilično ide na živce jer još uvijek mislim kako kritika o knjizi treba biti isključivo kritika o knjizi, a i sama sam dovedena u situaciju da povodom jedne odlične knjige, Jergovićevog "Oca" naime, pišem upravo ovakav uvod. A pišem ga prije svega zbog recepcije koju je ta knjiga doživjela negdje od vrućeg kolovoza, kada se pojavila u izdanju beogradskog "Rendea".

Do sada je, s iznimkom teksta koji je napisao politički komentator "Jutarnjeg lista" Davor Butković, koji je ipak nastojao objasniti o čemu je tu zapravo riječ, ali se nekima neprimjerenim učinilo mjesto na kome to čini, knjiga u nas dočekana tekstovima koji donose samo puke informacije i ne ulaze u analizu samoga teksta, objašnjavanjima zašto je i kako Jergović tu svoju novu knjigu objavio, da prostite, u Beogradu, te jednim zločestim i amaterskim kolumnističkim vađenjem iz konteksta iz kojeg je više nego vidljivo kako autorica u čitanju nije odmakla dalje od citiranog ulomka, a i njega je pogrešno interpretirala, pomiješavši pojmove krivnja i odgovornost.

Istovremeno, koliko sam informirana, knjiga se prodaje više nego sjajno, što će reći u velikim količinama, čak do te mjere da je postojala potreba za upozorenjem - ne kupujte knjigu od nelegalnih distributera! Uglavnom, Jergovićev "Otac" doživio je "šušur" kakav je poprilično kontraindiciran za jednu ozbiljnu i vrlo privatnu knjigu, koja uz to još i nije roman, čak uopće nije fiction.

"Otac" je svakako najintimnija Jergovićeva knjiga u kojoj se, u tragovima, pojavljuju motivi koji su se useljavali u njegovu dosadašnju prozu (prije svega "Mamu Leone", i inače prepoznatu kao autobiografsku zbirku priča). No, ona je prije svega veliki esej o identitetu koji, zbog autorova neprijepornog pripovjedačkog umijeća pomalo izlazi iz toga žanra, ako ga shvatimo školski kruto, i otvara se prema žanrovskom hibridu kojeg je moguće čitati i interpretirati na različite načine.

Teza kako je riječ o tekstu koji je zanimljiv samo onima kojima je zanimljiv autor kao stvarna osoba pod imenom Miljenko Jergović, također ne može stajati jer je pitanje identiteta kojim se ovdje Jergović bavi, na ovim našim prostorima, ali i u širokosvjetskom kontekstu, jedno od trenutno najvažnijih pitanja, pa i literarnih tema.

Jedna obavijesna i posve štura, ali ipak više nego znakovita rečenica: "Umro mi je otac" otvara ovu knjigu u kojoj se izmjenjuju obiteljske dionice (fokusirane prije svega na odnos oca i sina i oko njega), s onima u kojima se Jergović bavi pitanjima krivnje i odgovornosti, autoriteta, nasljeđa, pisanja, ateizma i katoličanstva, zločina, povijesti itd., sve s jednom i vrlo jasnom svrhom ne bi li u tome eseju i na njegovim rubovima usustavio vlastiti identitet kojeg su sve te silnice, privatne i javne, itekako obilježile, sa ili bez vlastite krivnje.

U centru je, dakako, spomenuti odnos oca i sina, sarajevskog liječnika koji je predano i požrtvovano brinuo o oboljelima od leukemije u bolnici Koševo i dječaka, kasnije mladića i muškarca koji je u svemu tome, kao dijete rastavljenih roditelja, izvodio vlastite zaključke. Nepostojanje prave bliskosti i prva od odrednica identiteta - dijete rastavljenih roditelja - rezultiralo je mnogim nepoznanicama, šutnjama i pretpostavkama koje je sin stvorio o ocu, ali i o sebi. Teška optužba kako otac "nije pružio priliku da budem nekome sin" ili ona kako je očeva predanost medicini neka vrsta kompenzacija za grijehe koje je počinio prema sinu, u ovoj Jergovićevoj prozi ne zvuči nimalo "jeftino", dapače frapantna je snaga s kojom se pripovjedač suočava s vlastitim obiteljskim nasljeđem, odnosom prema ocu, pa i samim sobom.

U tome smislu, "Otac", kao knjiga u kojoj se obiteljsko stablo Jergovića grana na razne i posve oprečne ideološke i emotivne strane, je velika knjiga o tome kako u sebi pomiriti sve dobivene identitetske smjernice, kako se od njih odvojiti i osamiti i kako, na kraju krajeva, suočiti sebe samoga s vlastitim identitetom kojeg uvijek i ne razumiješ ili ne želiš do kraja prihvatiti. Kako se, naime, nositi sa spoznajom da ti otac nije bio otac kakvog si očekivao, ali istovremeno si njegov istomišljenik i svjestan kako si zapravo "isti otac".

'Literarni' dio ove knjige čine epizode i skice koje se tiču pripovjedačeve obitelji; tu su svoje mjesto našli zapisi o "šest sestara Jergovićki", krutoj i vjerski i ideološki zaluđenoj baki Štefaniji koja je strasno prihvatila NDH, ali ne i vlastitog sina i unuka, sjećanja na epizode s bakom i djedom s majčine strane u Drveniku i druga sjećanja koja na neki način služe kao ilustracija svega onoga što Jergović ovom knjigom progovara, a odmiče se isključivo od pitanje osobne povijesti i obiteljskog nasljeđa.

Pitanje nasljedne krivnje, naime, one pojedinčeve, proširuje se na pitanje kolektivne odgovornosti naroda (da, u tom je smislu onaj zločesto navođeni citat o tome kako su svi Hrvati odgovorni za zločine počinjene u NDH) i tu se Jergović približava promišljanjima Karla Jaspersa ("Pitanje krivnje"), čineći to mekšim, literarnijim diskursom. Pišući o svim tim ratovima u kojima su sudjelovali članovi njegove obitelji, Jergović se dakako dotiče i nedavnog rata i njegovih "krivnji i odgovornosti", kao i vlastitog odlaska iz Sarajeva u Zagreb i situacija koje su ga nakon toga dočekale.

U tim dijelovima "Oca", u kojima se osobna povijest, obiteljsko nasljeđe i pitanje identiteta pojedinca poput lepeze šire u sferu povijesnog, kolektivnog i širedruštvenog, Jergović je, dakako, oštar i beskompromisan kao u svojim novinskim tekstovima, ni malo ne kalkulirajući hoće li se njegovi stavovi svidjeti čitatelju, a još manje hoće li se s njima složiti. O tome se zapravo uopće i ne radi, jer ovo je knjiga koja ne traži čitatelja istomišljenika, dapače, niti pretendira izrečene stavove ustoličiti kao jedine i velike istine, ona je naime, ne zaboravimo, privatni zapis o identitetu/identitetima jednoga pisca i jednog prostora gdje se predugo inzistiralo na istomišljenicima, čak i kad je riječ o književnosti.

Ključni trenutak knjige svakako je mjesto na kojem pripovjedač, i sam začuđen time, pišući o Hrvatima i krivnji počinje koristiti prvo lice množine, prihvaćajući jedan od segmenata identiteta, ali to čini u tematski indikativnom trenutku.

Dijelovi koji se tiču pisanja i književnosti svakako će jednoga dana, premda to mogu biti već i sada, postati nezaobilazan predtekst za čitanje i razumijevanje opusa Miljenka Jergovića. Već vidim buduće studente hrvatske (i južnoslavenskih) književnosti kako ulomke iz "Oca" primjenjuju na pročitane "Dvore od oraha" ili "Rutu Tannenbaum".

Za Jergovića je, naime, ako to netko do sada i nije shvatio u ovoj knjizi može pročitati crno na bijelom, književnost "organiziranje niza metafora i pretvaranje prošlosti u novu stvarnost", njegov je pripovjedački izazov "mijenjati događaje iz prošlosti", dok budućnost ostavlja SF-u i stručnjacima za leukemiju kakav je bio njegov otac. Biti pisac za njega je, što je uostalom jasno vidljivo iz njegovih dosadašnjih knjiga, također pitanje odgovornosti i identiteta, a ne tek puka zabava i razbibriga za slobodno vrijeme. "Da nije tog puzzlea koji se tako savršeno uklopio, načinjenog od povijesnog zla i privatne nesreće, sigurno bih bio drukčiji pisac, ako bih uopće bio pisac", zapisat će Jergović.

"Otac" je, rekla bih, jedna od najzanimljivijih Jergovićevih knjiga, premda ona uopće nije usporediva sa svime što je do sada napisao. Vrlo hrabra i glasna, a s druge strane vrlo intimna i tankoćutna, ona se doista može čitati i kao uvod u razumijevanje Jergovićeve književnosti i kao hrabra razotkrivačka gesta samoga autora, ali se prije svega, i to joj je najveća vrlina, čita se i kao zapis o identitetima s kojima vodimo bitke, doživljavamo pobjede i poraze, ali nikada od njih ne možemo pobjeći.

Prijevod "Oca", knjige u kojoj je Jergović zašao sebi pod kožu i više no što smo mogli očekivati, na svjetske jezike uvelike bi nadopunio spoznaje i predrasude o našim kolektivnim identitetima s kojima se na ovim prostorima, čini se, vječno suočavamo da bismo ih na kraju morali prihvatiti. Ili se povući u osamu i o njima pisati, ne bi li ih barem pokušali razumjeti.


Miljenko Jergović: "Otac"

Rende, Beograd 2010.


( Tekst se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena Info )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –