Milorad Stojević : Zaokret u pejzažu
Najproliferičniji izdanak "kvarnerskog trolista", od kritike registriranog, neformalnog pjesničkog kruga koji se formirao početkom sedamdesetih godina u visokomodernom, suvremenom, mahom poststrukturalističkom teorijom impregniranom okružju koje je u naš pjesnički areal uveo i na neko vrijeme dobrano zacementirao časopis "Pitanja" te pripadajući autorski krug, Milorad Stojević, u jednu je od pjesama svoje posljednje pjesničke knjige ugradio prilično eksplicitnu opomenu njezinim smjernim tumačima; reći će: o, kako se spotaknu oni / koji znaju o stihovima.
Pošto mi se, bez primisli da o stihovima zaista nešto ozbiljno znam, ipak upustiti u neki vid tumačenja, ovu mi je pjesnikovu opasku uzeti ozbiljno; tim više što je, čini mi se, riječ o jednoj od onih knjiga koje ustrajno izmiču i samom pokušaju jednoznačne interpretacije, trpanju u neku od onih predvidivih i tako neudobnih, Prokrustovoj postelji na neki način sličnih književnokritičkih ladica.
Što dakle, reći o knjizi o kojoj je teško govoriti, jer ta težina ipak nije fatalna niti konačna; ne povlači nužno onu od Wittgensteina jasno sugeriranu šutnju? Možda je najbolje držati se one grube predodžbe o fingiranoj, prije adornovskoj no hegelijanskoj cjelini koja, nalik nekom novom i zanimljivom okusu, ostaje lebdjeti u dohvatljivoj svijesti nakon poduzetog pomnoga čitanja.
Štoviše, upravo je predodžba, smatram, jedan od ključnih pojmova, nosivih elemenata u arhitekturi prozvane knjige. Prvi stih uvodne pjesme, sasvim neuvijeno, kaže: Valja živjeti u predodžbama. Osim što već na samom početku iznosi vlastito ontološko ukotvljenje i s njim se miri, lirski će protagonist, prihvaćajući nemogućnost pristupa stvari-po-sebi, predodžbu aktivirati na ključnim mjestima - na primjer kontemplirajući o odnosima reći će Privrženost je odnos prema predodžbama - a neće se libiti ni da je upotrijebi, na istom tragu, kao krovnu analogiju u vlastitu odnosu prema tekstu. Njegov je, naime, "izvornik" također nedohvatljiv, te se ispisivać i/ili interpretator kreću u polju otvorenog, proliferirajućeg, reciklirajućeg sustava odgoda i tragova.
Međutim, u ovom univerzumu predodžaba i privida (Svijest je privid!), na prvi pogled paradoksalno, upravo je emanaciji teksta, demijurškom iskustvu čitanja i govorenja, priskrbljena privilegija bivanja "stvarnim". Čega god se sjetim netko je već / pretvorio u stvarnost, ističe tako protagonist i to dodatno potkrepljuje tvrdnjom: Obitavam / u rečenome.
Još na jedan način upravo predodžba funkcionira kao središnja os Stojevićeva "Zaokreta". Ovaj put riječ je o tematskom fonu, čiji je jedan od temeljnih sklopova preispitivanje vlastite predodžbe - ili, zašto ne, njezine u praksi iznimno česte ekstenzije: predrasude - o Drugom. Kada bi smo ga, pomalo neprimjereno, pokušali žanrovski svrstati, o "Zaokretu" bismo mogli govoriti kao o nekoj vrsti lirskog asocijativnog putopisa. Većinu knjige zaista tvore svojevrsne refleksivne (para)putopisne vedute dalekog istoka - katkad eksplicite mapiranog i datiranog (6. XI. 2006., Moran), a katkad tek signiranog specifičnim i prepoznatljivim motivima istoka i predodžbe istoka. Tekstualnim tkivom tako su rasuti: riža, začini, jedenje pasa, konkubine, sveprisutni nasmiješeni i zlatni Buddha.
Protagonist se u svojoj slalomskoj šetnji istočnom menažerijom parfumiranim tekstom (čija se ruta, uglavnom, poklapa s onom Stojevićeva Južnokorejskog lektorata te putovanja po Japanu i Kini) ne libi svjesno aktivirati čitavu plejadu vlastitih (i uopće tipično zapadnjačkih) predrasuda i paušalnih ocjena o "istočnom drugom", no ne propušta ih cijelo vrijeme, i to s neskrivenim užitkom, subvertirati čitavom plejadom za Stojevićevu svjetotvorbu tipičnih strategija: prije svega ironijom, parodijom i persiflažom. Možda su ponajbolji primjer za to dva prozna sastavka s kraja inače stihovno/strofički organizirane knjige, prvi od kojih se, u pjesnikovu zaigranom maniru, poigrava formom bliskom onoj Zen koana.
Koliko i pejzažu (koji se, naravno, ne instrumentalizira u smislu tradicionalne pejzažne lirike), pažnju nam valja posvetiti i naslovom apostrofiranu zaokretu. Jer, osim o onom "prostornom" - koji za Stojevićevu kozmologiju nikad i nije bio presudan - očitati je, u većini tekstualnog korpusa knjige, i svojevrstan poetički zaokret. Iako ponovno susrećemo onaj dobro poznati i prepoznatljivi disperzirani, polifoni subjekt, informacijsko preopterećenje, višestruko kodiranje, inojezičnost, sklonost slobodnoj jezičnoj igri, premreženost teksta različitim i ravnopravnim, uglavnom jasno diferenciranim diskurzivnim obrascima i ine pjesnikove "kućne" postupke, više - kao ni u autorovoj recentnoj u periodici objavljivanoj produkciji - ne dominiraju toliko za ranije razdoblje karakteristične (iako i sada prisutne) parodija i persiflaža (kako na fonu kanonskih formalnih obrazaca, tako i na razini specifičnih tematsko-motivskih obrazaca), jukstapozicija stilsko/formalnog i semantičkog registra, gotovo u potpunosti izostaju dijalektalizmi, eufonijsko strukturiranje više nije dominantno, reducirani su manirizmi, semantička neuhvatljivost i netransparencija više nije tolika. Možda najzaigraniji Stojević ostaje u rješenjima naslova pjesama, poput na primjer "Mrtva puhala" i "Lutherov ležaj" ili "Paulovnija tetoši šišmiše", koji često funkcioniraju kao dobar reprezentant krovne autorove stihotvorne strategije.
Kao i manje više svakoj Stojevićevoj knjizi i ovoj nam valja posvetiti dužnu pažnju, za što nas ona relativno bogato nagrađuje. Za spočitnuti joj je, čini mi se, u prvom redu preobilje materijala i stanovitu nebalansiranost, koja bi se mogla glatko izbjeći na primjer izbacivanjem ciklusa Asocijativne karte, dan poslije te onog zaključnog, kao i, možda, još ponekih pjesama koje također izlaze iz, makar najgrublje iscrtanih, tematskih okvira knjige.
Uslijed spomenutog preopterećenja može se, recimo, desiti da se previde stihovani biseri poput, na primjer, Paljenja versa ili Lacipil, 4 mg, što bi svakako bilo šteta. I, u to ime: Parala sam / svoju kožu vješala sam / vjeverice na drvo / puhala u rog ispraćala / vodu vagala svilu / programirala priče / lizala rane anđelima...
Milorad Stojević : "Zaokret u pejzažu"
V.B.Z., 2010.