Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 30.10.2008.

Miranda July : Baš ti, baš tu

“Nisam tip osobe koju bi zanimala britanska kraljevska obitelj“ kaže usamljena četrdesetogodišnjakinja. Kraljevska odjeća, kraljevski tračevi, niti crni dani te jedne jedine obitelji, ne nezanimaju je.

Zanima je samo dečko. “Onaj stariji“. Razmišlja o njemu, o vjerojatnosti da se pronađu u životu; a onda ga sreće u snu. Njega – kraljevića Willa. “Jako mi je neugodno jer znam da je navikao na društvo slatkih, mladih cura i vjerojatno nikad prije nije vidio nekoga tko izgleda poput mene“. No britanski prijestolonasljednik ne časi časa, zadiže joj suknju i gura lice među guzove.

“Čini to jer me voli“ zaključuje junakinja, “ljubavlju za koju pojma nisam imala da postoji“. Posrijedi je možda jedna malo neobična i neočekivana situacija, ali, eto, i prava ljubav...

Slučajan susret sredovječne žene i kraljevića Willa jedan je od mnogih ljubavnih susreta (prve, druge ili treće vrste) debitantske zbirke priča Mirande July “Baš ti, baš tu“. Do sada je čuvena glumica i redateljica, s imenom junakinje sapunice, bila najpoznatija po filmu “Ti i ja i svi koje znamo“ (nagradu žirija u Sundanceu i Zlatna kamera za debitantski film u Cannesu).

No Miranda July (1974.) snimila je i nekoliko CD-a, nastupala kao performerica, izlagala videoradove i internetske projekte u newyorškom Muzeju moderne umjetnosti i Muzeju Guggenheim. Za zbirku pripovjedaka “Baš ti, baš tu“ prošle godine je osvojila Međunarodnu nagradu za kratku prozu Frank O'Connor.

Ljubav, ovakva i onakva, roditeljska, susjedska, heteroseksualna, “muška“, “ženska“, provlači se polako, poput magle iz horror filmova, ovom odličnom zbirkom. Ljubav zna biti pomalo jeziva, nekad pomaknuta, povremeno seksi, povremeno otuđujuća – i najčešće duhovita. Nekad je nigdje nema – pa “vagina misli da je piškenje smisao života“ –  a nekad dolazi vrlo lako (“Kad je ugledala moj uneređeni stol, rekla je da je i ona ista takva, a na televizoru nije bilo prašine i bilo me lako zavoljeti.“).

Zapravo, lezbijske ljubavi čine se onim ključnim ljubavima zbirke. Ne zbog svog rodnog statusa, niti zbog neke Mirandine autobiografske pozadine. No dvije ili tri natuknute lezbijske ljubavi nekako najbolje sažimaju otvorenost priča, koje po ničemu nisu “straight“. One su neočekivane, mogu doći iz najneobičnijih kuteva, ili se prenositi na buduće generacije. Tu je možda najgenijalnija priča o očevom “mirazu“.

“Otac me prije smrti podučio svom radu prstiju. Kako barata da zadovolji ženu“ priča jedna druga junakinja. Rekao je da ne zna hoće li od toga imati koristi kad je i sama žena, ali to je sve što može dati u miraz... sveukupno “dvanaest tajnih zahvata“... To prenošenje obiteljskog zanata na slijedeće koljeno otvara mogućnost jedne strastvene lezbijske veze: “Baš ćeš jako usrećiti neku ženu“ kaže otac. No “miraz“, a s njim potencijalna ljubav, moraju čekati slijedeću generaciju.

Junakinja ne koristi vještinu, ali se nada da će “jednog dana nekog upoznati i da ću mu roditi kćer i da ću joj prenijeti sve što je on mene naučio“!


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –