Moj najljepši sprovod

Održava se
01.01.1901.

Poznati je fizičar, pisac i političar odlučio tiho otići s ovoga svijeta. Sve dok nije bio pokopan, javnost upravo nije ni znala da je umro. Preduhitrio je tako sve koji su negdje već imali skiciran nekrolog ili su nabacili na papir nekoliko ideja za nadgrobno slovo, iz zemlje je pokazao figu onima što su već birali decentnu kravatu za njegov sprovod.

Mnogo je razočaranih u ovome slučaju. Za početak, tu je kazališni prvak koji bi, odjeven kao natkonobar, na Mirogoju čitao neku patetičnu poeziju iz kožnih korica nalik restoranskom jelovniku. A tu je i govornik nad otvorenim grobom, obično neki podlac. Potpuno besramno stvorenje. Drhtavim će glasom uzviknuti: “Zbogom, dragi prijatelju!”, čak i kada je svima prisutnima poznato da ga pokojnik nije mogao nacrtanog vidjeti.

U sprovodu je, osim toga, po protokolu predviđen i određen broj žena s novim modelom Guccijevih naočala za sunce. Velike tamne Guccijeve naočale damama su zgodne da pokriju oči natečene od suza. Ali, dobro ih je imati i ako želite sakriti da ne plačete, nego se, recimo, dosađujete.

Tu je, naposljetku, i počasna straža koja se tiho smjenjuje uz lijes. Običaj počasne straže inače potječe iz onoga vremena kada se nisi smio maknuti od mrtvaca, a da mu netko ne ukrade zlatne zube. Na nekim grafikama iz sedamnaestog stoljeća vidi se da su počasne straže ispočetka bile naoružane motkama.

Dobro, ovo posljednje sam izmislio.

Kako bilo, sav taj grobljanski teatar poznati je fizičar i pisac, rekli smo već, izbjegao, što se meni, na primjer, nipošto ne bi moglo dogoditi. Ja volim društvena okupljanja te vrste. S vedrim zanimanjem slušam kako trubač falša “Za vsaku dobru reč” ili gledam kada udovica pretjera sa sedativima pa odluta na krivi dio groblja.

Lijepo je, osim toga, kada te mnogo ljudi dođe ispratiti, moja baka onda obično kaže kako je “bio lip sprovod”. Moja baka je inače još prije mnogo godina do detalja isplanirala svoj sprovod, režirala ga je pomno kako ga valjda ni Krešimir Dolenčić ne bi, i ostavila mom mlađem bratu i meni da ga, kada dođe vrijeme, produciramo. Iskreno, užasno strahujem da nas dvojica nešto ne zeznemo. Verujem da bi baka bila u stanju iskočiti iz lakiranog sanduka i izderati se ako promijenimo makar i djelić njezina veličanstvenog nauma.

Poučen bakinim primjerom, i ja sam u posljednje vrijeme počeo razmišljati o vlastitom sprovodu. Godine su pritisle, valja se pripremiti dok je vakat.

Nisam, doduše, još uvijek primijetio da imam degenerativne promjene na koži kao jedan moj prijatelj, kojega neću imenovati da mu se ne biste rugali. Ali, opet, tko zna? Dobro je sve znati unaprijed. Što bi naš narod rekao, danas jesi, sutra nisi.

Najljepši sprovod, da se poslužim bakinim izrazom, kojemu sam ikada nazočio bio je kada je u prometnoj nesreći poginuo jedan prijatelj, strastven i neumoran erotoman. Dok su njega spuštali u pravokutnu rupu u ilovači, okolo je grcalo u suzama, kunem vam se da ne pretjerujem, dvadeset blajhanih žena u crnim minicama iznad mrežastih crnih najlonki. Istovremeno i smiješno i ganutljivo i strašno bilo je to za gledati.

Neutješnost tih dvadeset dama impresionirala me je više nego da je na sprovod došlo dvadeset državnika na čelu s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država i generalnim tajnikom Ujedinjenih naroda, a pokojni Herbert von Karajan sa strane da je ravnao orkestrom Londonske filharmonije u jednoj od najpotresnijih izvedbi Mozartova Rekvijema. To je bio život moga prijatelja, ispunjen u cijelosti, sve do zadnje sekunde, kada se automobilom zakotrljao niz grabu.

Dakako, ja njemu ni približno nisam nalik, ali sam sebi zamislio možda i ljepši sprovod. Dugo sam ga slagao u glavi, mijenjao program, križao uzvanike i dopisivao nove i sada imam više ili manje jasnu predstavu kako bi trebao izgledati moj oproštaj s ovim svijetom. Ispričat ću vam ako obećate da me nećete kopirati.

Dakle, trebalo bi to izgledati vrlo skromno, dostojanstveno i odmjereno, kako i priliči. Moj lijes nosilo bi šest patuljaka, po tri sa svake strane, a iza njih bi, žonglirajući palicama, stupale mažoretkinje u modrim suknjicama. Nakon mažoretkinja dlanovima bi odlučno sjeklo zrak dvadesetak karataša u bijelim kimonima.

Za njima bi hodao ciganski harmonikaš s medvjedom, a za harmonikašem lovci s dvocjevkama preko ramena i fazanovim perjem na zelenim pustenim šeširićima. Iza lovaca prolaznicima bi iz sponzorskog Toyota Yarisa razdragano mahala aktualna Miss turizma.

S maketama u rukama zatim bi došli brodomodelari, pa debela žena s okruglim bedžem na kojemu piše: “Smršaviti lako? Pitajte me kako”, pa brkati alkarski momak s kuburama i jataganom, pa vatrogasci pod sjajnim aluminijskim kacigama, pa nekolicina duševnih bolesnika u prugastim pidžamama i frotirskim ogrtačima i, naposljetku, dva mesara u krvavim kutama, koja su se tu, zapravo, slučajno zatekla.

Pogrebna povorka došla bi na groblje, “riješila se tijela”, kako bi rekli u kriminalističkim filmovima, a onda bi uslijedilo natjecanje u potezanju konopa: patuljci protiv vatrogasaca, Cigo i medo protiv debele žene i alkarskog momka, lovci protiv mažoretkinja, svi protiv svih.

Nakon potezanja konopa nastupio bi gost iznenađenja: Mladen Grdović. U bijelom sakou, mornarskoj majici i koledžicama. On otpjeva dva do tri glazbena broja, a zatim se dijele olovke i papirići i igra se tombola. Prva nagrada: pečeno janje. A na kraju, naravno, vatromet.

Eto, zar ovo nije sprovod kakav bi jedan hrvatski novinar i pisac samo poželjeti mogao?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )