Muškarci s ružičastim trokutom

U okviru ovogodišnjeg festivala “Queer Zagreb”, tematski posvećenog teroru što su ga nacističke vlasti u Njemačkoj od 1933. do 1945. provodile nad homoseksualcima, objavljena je u hrvatskom prijevodu i knjiga Heinza Hegera “Muškarci s ružičastim trokutom” (Domino, Zagreb, 2008.), jedinstveno svjedočanstvo o torturama što su ih homoseksualci do sloma Hitlerova “Reicha” bili prisiljeni trpjeti u koncentracijskim logorima. Knjiga je prvi put objavljena 1972. u njemačkom “Merlin-Verlagu”, a do danas je doživjela prijevode na brojne svjetske jezike.

Zbog delikatnosti teme, koja nije prestala ni nakon 1945,. autorstvo nad knjigom, napisanom u stilu romansirane ispovijesti bečkog homoseksualca “Josefa K.”, dugo je bilo obavijeno velom tajne, a i danas još izaziva pokoju nedoumicu.

Iza pseudonima Heinz Heger krije se bečki publicist Hans Neumann (1914.-1979.), kojem je poznanik Josef Kohout (1915.-1994.) u petnaestak seansi povjerio svoju potresnu životnu priču. Prema drugim tumačenjima, Kohout je pod pseudonimom Heinz Heger uz Neumannovu asistenciju zapravo napisao autobiografiju, pa je tako u proljeće ove godine u Beču uz potporu nekolicine lokalnih političara pokrenuta inicijativa da se dio tamošnjeg Zimmermannova trga, gdje je Kohout za života stanovao, njemu u čast preimenuje u “Trg Heinza Hegera”.

Otvoreni progoni homoseksualaca započeli su u nacističkoj Njemačkoj nakon “Röhmova puča” 1934. postrožavanjem dotadašnjeg članka Kaznenog zakona 175, čijim su stupanjem na snagu 1. siječnja 1872. homoseksualni odnosi među muškarcima proglašeni kriminalnim činom. Homoseksualnost vođe jurišnih SA-odreda Ernsta Röhma nacisti su isprva prešutno tolerirali, no kad se Röhm stao zalagati za reforme, ubijen je pod izlikom pripremanja puča zajedno s drugim stranačkim drugovima u tzv. “Noći dugih noževa”.

Nakon 1935. Zakon je za “protuprirodne seksualne radnje” predviđao do deset godina tamnice, što je u stvarnosti podrazumijevalo upućivanje u koncentracijske logore, koje je prema aktualnim statistikama preživjelo jedva 40 posto homoseksualnih zatočenika, obilježenih ružičastim trokutom prišivenim na logorskoj odjeći. Nacistički ideolozi smatrali su homoseksualnost “izopačenim ponašanjem”, a sam Hitler nazvao ju je u jednom stranačkom govoru 1937. “anormalnim životom.”

No, ispovijest Josepha Kohouta, kojeg je kao studenta – u drugoj verziji biografije bio je zaposlenik na pošti – u ožujku 1939. uhitio bečki Gestapo, ne otkriva samo pravnu i ideološku pozadinu terora, već i mnoge uglavnom manje poznate podatke o ustrojstvu logora, kao i bestijalnosti SS-ovih zapovjednika i stražara kojima su bili izloženi zatočenici čiji je jedini “grijeh” bila istospolna seksualna orijentacija.

O neopisivim patnjama “muškaraca s ružičastim trokutom” – što ih je u logore upućeno oko 10.000, dok je broj žena bio razmjerno neznatan, jer je “Reich” lezbijske odnose prešutno tolerirao – postoji tek malo kompetentne literature, s obzirom na činjenicu da je zloglasni paragraf 175 pod istim ili novim imenom i nakon sloma nacističkog režima nastavio vrijediti u Austriji, Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj.

Nakon odslužene šestomjesečne zatvorske kazne, Kohout je po nalogu Gestapa odveden u logor Sachsenhausen nedaleko Berlina, a potom u bavarski logor Flossenbürg, gdje je radio u Messerschmittovu pogonu za proizvodnju vojnih zrakoplova. Velik dio njegovih sjećanja posvećen je opisivanju stravičnih uvjeta u kojima su zatočenici bili prisiljeni živjeti, te oblicima njihove ogorčene borbe za preživljavanje, koja se uglavnom odvijala ispod donje granice ljudskog dostojanstva.

Iako su homoseksualce uvelike prezirali i drugi logoraši, poput kriminalaca ili političkih zatvorenika, mnogi od njih ni sami nisu prezali od homoseksualnih radnji da zadovolje svoje spolne potrebe. I Kohout svoje preživljavanje uvelike duguje činjenici da je mnogim zatvoreničkim kapima, od kojih su neki u logorima uživali nemali ugled, služio kao “lutkica”, dobivajući u zamjenu za seksualne usluge dodatnu hranu i poštedu od mnogih brutalnih kažnjavanje. S obzirom na dobru reputaciju u logoru i stručnost iskazanu na radu, Kohout je na kraju i sam postao kapo – što je za nositelja ružičastog trokuta inače bilo nezamislivo.

Kao što je to bio slučaj i u drugim logorima, nacisti su pred slom “Reicha” i zatvorenike iz logora Flossenbürg natjerali na “marš smrti” prema logoru Dachau, gdje Kohoutu zajedno s nekolicinom drugova uspijeva bijeg. Uz pomoć američke vojske dospio je do Linza, odakle se nakon nekoliko tjedana vratio u Beč. Ali njegove muke nisu prestale ni u novoj, demokratskoj Austriji, gdje za svoje šestogodišnje tamnovanje ne dobiva odštetu, jer je homoseksualnost, kao i u Njemačkoj, i dalje slovila kao kriminalni čin.

Ponudu da se učlani u neku političku stranku i time promijeni boju svog trokuta iz ružičaste u crveni (politički zatvorenici) Kohout odbija, pa mu se vrijeme provedeno u logoru na kraju ne uzima u obzir ni pri određivanju mirovine. Zanimljivo je da se mnogim SS-ovcima iz logora, ukoliko im nisu dokazani nikakvi zločini, stražarski staž itekako ubrajao u radni. Na inicijativu bečkih udruženja homoseksualaca austrijske vlasti na kraju će pristati da se Kohoutu u dugotrajnom birokratskom postupku prizna status žrtve. Prije nego što je došlo do toga, Josef Kohout, međutim, umire u Beču, ne dobivši od države ni najmanju odštetu za muke i poniženja što ih je u nacističkim logorima pretrpio kao “talog čovječanstva”.

Uz brojne izmjene, ublaživanja i postupnu dekriminalizaciju homoseksualnosti u Njemačkoj i Austriji, paragraf 175 ukinut je u njemačkom kaznenom zakonu tek 1994., dok je u Austriji – koja je u doba Josipa II. kao prva u Europi ukinula smrtnu kaznu za homoseksualce - kao paragraf 209 definitivno izbrisan iz KZ-a 2002. Na lokalnoj razini, u Beču je 2004. donesen antidiskrimanicjski zakon, koji zabranjuje diskriminaciju na temelju rase, etničkog porijekla, religije, svjetonazora ili seksualnog usmjerenja.

Heger/Kohoutova knjiga svakako je dala neprocjenjiv doprinos rasvjetljavanju jednog mračnog i rado prešućivanog aspekta zločinačke politike nacističke Njemačke, a time i dugotrajnoj poratnoj borbi za dekriminalizaciju homoseksualnosti. Valja očekivati da će njeno objavljivanje u hrvatskom prijevodu dati povoda istraživanju sličnih fenomena u nas, o kojima, posebice u kontekstu odnosa vlasti “NDH” spram seksualnih manjina, ne postoje gotovo nikakvi pouzdani podaci.