Nada Mihelčić : Zeleni pas

Već je svojim prvim romanom "Bilješke jedne gimnazijalke" (2005) Nada Mihelčić dokazala kako spada u skupinu onih autora koji su više nego uspješno savladali formulu dobre književnosti za mlade. Komunikativnost, dobro odabrana tema smještena u suvremenu zbilju, čvrsta i dinamična fabula, to je ono što bi trebalo privući - ili barem ne odbiti - mladog čitatelja.

Stoga i ne čudi kako je nakon tog romana postala, sasvim zasluženo, jednim od lektirnih pisaca i osvojila široku mladu čitateljsku publiku, što je u današnje vrijeme prevlasti nekih drugih medija više nego značajna činjenica. 

U "Bilješkama jedne gimnazijalke" glavna je junakinja djevojčica koja ostaje bez oba roditelja, s bratom koji plovi dalekim morima i psom, ali se i u takvoj situaciji bori i pronalazi svoje mjesto u svijetu. Mihelčićeva je, što je osobito jasno nakon objavljivanja njezinog novog romana «Zeleni pas», autorica koja izabire tzv. krizna stanja, situacije u kojima se mladi protagonisti osim tipičnih problema odrastanja moraju suočavati i s netipičnim, problematskim situacijama.

Kod knjiga pisanih za mladog čitatelja, ukoliko se očekuje njihova dobra recepcija, doista ne smije biti varanja i foliranja, koje se tako često provlači naslovima kojima čitamo kao odrasli čitatelji. No, prije svega ne smije biti podcjenjivanja čitatelja, što Nada Mihelčić itekako dobro zna - njezini su romani o odrastanjima u kriznim situacijama istovremeno i romani o društvu, bez idealizacije, bez prodavanja lažne, bajkovite slike i što je najvažnije - bez pametovanja i eksplicitnog poučavanja i moraliziranja, premda itekako u sebi nose određenu, vrlo pozitivnu pouku.

U "Zelenom psu" to je krizno stanje problem droge, ovisnosti kojoj se prepušta jedna od članica obitelji o kojoj je u romanu riječ. Stoga je to potresan roman, ali ne na pogrešan, senzacionalistički način, prije svega zbog vizure iz koje su događaji ispripovijedani. Pripovjedačica je, naime, mlađa ovisnicima sestra koja će u prvi plan postaviti sebe i vlastito odrastanje, kao i situaciju u svojoj obitelji nakon suočavanja s problemom. Napisan bez pripovjedačkih grešaka, s mnoštvom "mamaca" koji itekako uvlače i odraslog čitatelja, to je prije svega roman koji tematizira problem ovisnosti iz drugog kuta, što je rijetka, ali i više nego dobrodošla literarna, ali i ne samo literarna perspektiva.

Osim što na taj način popunjava doista prazno mjesto u odabiru tematike i vizure pripovijedanja, roman problem droge ne tretira kao nešto što se događa nekom drugom, u nekim drugim i tipičnim socijalnim slojevima, jer je u središtu zbivanja posve prosječna hrvatska obitelj. A ta obitelj, koju čine ovisnica, sestra pripovjedačica, ovisnicim brat blizanac, mlađi brat, majka, otac i baka, nakon bijega starije sestre i njezinog polaganog silaska u pakao droge i svega što on sa sobom nosi, postaje kolateralnom žrtvom problema i ovo je njihova priča.

Pripovjedačica koja je u vrijeme opisanih događaja imala 13 godina suočena s problemom ovisnosti vlastite sestre (koju je i ranije, kao stariju, percipirala kao onu oko koje se sve i svi vrte), skupa sa svojom braćom, morat će vlastite probleme odrastanja, tužne i sretne trenutke, pomaknuti u drugi plan jer se preko noći sve u njihovoj obitelji mijenja i prilagođava novonastaloj situaciju. Pripovjedačica je, tako, prisiljena tražiti svoje mjesto u obitelji i svijetu u kriznoj situaciji i tako i sama ranije sazrijevati.

Njezino je pripovijedanje fokusirano upravo na članove obitelji koji postaju kolateralnim žrtvama sestrinog problema s drogom i prati silaznu putanju svoje obitelji koja se počinje suočavati s financijskim, emotivnim i drugim problemima. Vlatka, sestra ovisnica koja je pobjegla od kuće, u takvom sestrinom kutu promatranja postaje smetnja, nju se na neki način okrivljuje za urušavanje obitelji koja se odjednom počinje baviti samo i isključivo ovisnicom.

Premda se od početka, i prije Vlatkinog odlaska, u obitelji mogu detektirati problemi međusobne komunikacije i nedostatka vremena tako tipičnog za suvremenu obitelj, nakon suočavanja s problemom obiteljski se život posve urušava, zanemaruje i pretvara u međusobna optuživanja i život u sjeni problema koji se isprva želi tajiti, potom se u njemu ne snalazi, a kad ga se prihvati ionako je već prekasno za samu ovisnicu i narušene međusobne odnose.

U romanu se detektiraju dvije vrste problema s kojima se susreću obitelji ovisnika, osim početnog šoka i pokušaja da se ovisnik vrati u okrilje obitelji, to su vanjski (financijski i odnos drugih/društva prema takvoj obitelji) i unutarnji (međusobne emocije). Sve, naime, postaje nevažno, ostala djeca osjećaju nedostatak i za to okrivljuju Vlatku, ali i roditelje koji se bave jednom stvari, pa pripovjedačica bilježi njihove međusobne svađe i optuživanja. Istovremeno, jasno je naglašen i proces društvene stigmatizacije obitelji ovisnika, gubitak dotadašnjeg ugleda i licemjerje društva, što se manifestira gubitkom prijatelja, osudama poznanika i pucanjem nekih emotivnih veza.

Dinamičnosti romana svakako pomažu elementi fabule koji se tiču same potrage za Vlatkom, u koju se dakako upliće i policija, no od početka je jasno kako je to unaprijed izgubljena bitka. Sama ovisnica i njezin svijet dotaknut je tek iz drugog plana, vijestima o krađama, prevarama, komuni i bjegovima, zatvoru, psihičkom i fizičkom propadanju i bolesti, no čak i kratkotrajni Vlatkini povratci kući samo su naznake silazne putanje prema konačnom tragičnom kraju.

No, jedna od završnih epizoda u kojoj je prezentiran razgovor dviju sestara o drogi, u kojem Vlatka iznosi jednu svoju halucinaciju, a mlađa sestra u njoj prepoznaje neke elemente svojih kreativnih zamisli, koje povezuje naslovni motiv zelenog psa, taj jedini prisni trenutak dvije sestre, pokazuje kako i među njima postoji bliskost, pa i ljubav, bez obzira na optuživanja. Ta je scena svakako najpotresnija i najznakovitija i nakon nje moguć je još samo tragičan kraj, smrt ovisnice.

Nada Mihelčić svojim roman, vješto i dobro napisanim i za "odrasle čitatelje", uspijeva ispisati snažnu osudu ovisnosti i pakla droge u koji upadaju mladi ljudi, bez imalo dociranja i eksplicitnih moralizatorskih stavova. Bez "poučavateljskog garda", pronalazeći snage i za humor u svim tim tragičnim događajima, bez laži i senzacionalizma, "Zeleni pas" funkcionira gotovo kao sociološka studija posljedica koje problem ovisnosti ostavlja na obitelji, ali i dinamičan roman koji ima sve odlike bestselera za mlade, čemu svakako pridonosi i korištenje urbanog, mladalačkog jezika kojim autorica odlično vlada i daje mu potrebnu funkciju.

( Tekst ekskluzivno objavljujemo u integralnom obliku )