Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Damir Radić • 05.03.2021.

Nada Topić : Morpho amathonte

Nada Topić: Morpho amathonte

Morpho amathonte Topić Nada

Nakon šest pjesničkih knjiga (doduše sama spisateljica onu zadnju, „Stope u snijegu“, proglašava lirskom prozom, međutim dominantno je riječ o poeziji, ne prozi) i jedne zbirke kratkih priča, Nada Topić nominalno je debitirala i kao autorica romana. Kažem nominalno, jer već je spomenuta knjiga priča, „Male stvari“, komotno mogla proći kao roman, pogotovo s obzirom na to što se sve u Hrvatskoj i takozvanoj regiji proglašava romanom, a spram čega bi  „Male stvari“  mogle puno uvjerljivije pretendirati na najprestižnije, ili barem najpopularnije, književno vrstovno određenje.

Bilo kako bilo, „Morpho amathonte“, o tom je naslovu riječ, kratki je roman na 145 stranica, relativno većeg fonta, s podosta 'pjesnički' okomitih stupaca i praznina po stranicama, to jest opet je riječ o hibridu poetskog i proznog što se manifestira i grafički. Izrazita poetizacija dobar je razlog kratkoće romana jer lirski stil odnosi prevagu nad proznom naracijom, pa stoga potonja i ne mora biti naročito razvedena, tim prije što autorica puno polaže na simbolizaciju, a malo na konkretizaciju oslonjenu na želju za uvjerljivim odražavanjem takozvane izvanjske zbilje. Tako dobivamo djelo koje više vuče u pro-bajkovitom (sa stanovitom mogućnošću asocijacije na Jeunetov dražesni film „Amélie“) nego mimetskom smjeru, a spominjanje filma u zagradi ima još jedan razlog – oba ostvarenja, naime, osim što afirmiraju dobrotu, zbivaju se u Parizu.

Otkuda Pariz kao središte radnje u romanu Solinjanke Nade Topić? Poznavatelji spisateljičina opusa prisjetit će se da je njezina treća zbirka pjesama „Bezbroj i druge jednine“ stvorila kozmopolitski svijet koji je uključivao valjda sve meridijane i paralele, ali i razna povijesna razdoblja te de facto cjelokupnu ljudsku kulturu shvaćenu u najširem smislu. Nije stoga čudno da je radnja romana autorice kozmopolitskih inklinacija smještena u jedan od najkozmopolitskijih svjetskih gradova, koji je ujedno jedna od svjetskih prijestolnica kulture (shvaćene u užem smislu), da se u njemu (gradu i romanu) susreću ljudi s raznih strana svijeta, te da osim sadašnjosti i prošlost igra veliku, štoviše esencijalnu ulogu.

A zajedno s prošlošću izranjaju i naši krajevi, od takozvanog zapadnog (hrvatski dio Jadrana, prostorno pobliže neizdiferencirana Bosna i Hercegovina, Beograd)  do impliciranog istočnog Balkana (Bugarska). S 'našim krajevima' dolaze i 'naši ljudi', pa su od petero glavnih likova čak četvoro etnički Južni Slaveni (dvije eks-Jugoslavenke i dvoje Bugara), a samo jedan je Francuz, no u kulturnom smislu svi su zapravo Francuzi ako se pod Francuzima podrazumijeva najviši stupanj liberalnog odnosa prema naciji, gdje je etničko porijeklo, barem načelno, marginalno, a primaran je zajednički društveno-politički temelj u prosvjetiteljskim idealima slobode, jednakosti i bratstva. I najmanje jednako važno – svi su ti likovi, kao i većina drugih istaknutijih, dobri ljudi.

Roman se sastoji od šest poglavlja s petero pripovjedača, pri čemu prvo i posljednje, kao okvir, pripovijeda Francuz srednjih godina i bugarskog porijekla Jean, drugo njegova majka, Bugarka Yordana, treće 90-godišnji Francuz Simon, četvrto mlada Hrvatica Irena, a peto njezina sestra, Bosanka Sena (ime istovremeno upućuje na islamski kulturni background i na parišku rijeku Seine, a i imena ostalih likova imaju svoju simboliku), koja bi joj po razlici u godinama mogla biti i majka. Svako od poglavlja ima pet potpoglavlja (poznavajući sklonost Nade Topić prema konceptualizmu, podudaranje ukupnog broja pripovjedača i broja potpoglavlja u svakom poglavlju možda nije slučajno), no neovisno o svemu tome, dakle o broju poglavlja, potpoglavlja i pripovjedača, neovisno o okvirnoj (prstenastoj) kompoziciji, neovisno čak i o središnjem simbolu romana, naslovnom egzotičnom leptiru, srce i duša narativa, njegova značenjska esencija lik je Yordane.

Ona je emotivna suština, oko nje sve se vrti; pričajući o njoj Jean započinje tekst romana u užem smislu, u vlastitom poglavlju ona pripovijeda svoju biografiju, a neizostavni je dio i ostalih poglavlja; ona je svjetlo, toplina i nježnost koja u svoj mali pariški lokal koji je otvorila s voljenim pokojnim suprugom i sada ga vodi sa sinom Jeanom privlači sve one, na razne načine ranjene koji trebaju pomoć, osobito (mlade) žene s raznih krajeva svijeta, ona pruža utočište i nadu. I pritom je doslovna vidarica – ima rijetku vještinu namještanja kostiju, vještinu koja simbolizira njezino emocionalno djelovanje kao melema, a tu vještinu stekla je još kao djevojčica u rodnoj Bugarskoj od stare dobrodušne seoske vidarice kod koje je nalazila sklonište pred obiteljskim traumama, čiji je uzročnik bio grubi otac.

Nasljeđujući vještinu fizičkog i duševnog iscjeljivanja, koju može steći samo osoba čista i blaga srca, i sama iskusivši rane i bol, ona prepoznaje druge ranjene, s njima suosjeća i pomaže im, te naposljetku prenosi svoju vještinu na osobu dostojnu da nastavi njenu misiju, a to je mlada djevojka s jednog jadranskog otoka. Riječ je o Ireni, koja će zahvaljujući blagotvornom djelovanju Yordane otkriti veliku tajnu svog života, najbliže vezanu uz sestru Senu i njezinu traumu.

Riječ-dvije i o spomenutom naslovnom središnjem simbolu. Morpho amathonte, riječima same autorice izgovorenima u jednom intervjuu, „latinski je naziv posebne vrste plavog tropskog, gotovo neuhvatljivog leptira. Kad raširi krila, ona su plava, a kad ih skupi, smeđa su, kao nebo i zemlja. Tako su i likovi u romanu arhetipski, predstavnici svoje vrste. Motiv plavog leptira provlači se kroz cijeli roman vrlo konkretno kao tetovaža na (Ireninim, op. D. R.) leđima ili leptir koji nedostaje u zbirci jednog sakupljača leptira (Simonova oca, op. D. R.), ali i kao simbol krhkosti i nježnosti koju nose ženski likovi. Roman je u pojedinim dijelovima izlomljen, fragmentaran, čime se aludira na mrvljenje leptirovih krila i "svilenkasti prah koji ostaje na prstima".

Ovim riječima Nade Topić gotovo da se nema što dodati, osim činjenice da nositelji krhkosti i nježnosti u njenom romanu nisu samo ženski, nego i muški likovi (Jean, Simon), te činjenice da njezini ženski likovi nisu samo krhki i nježni, nego i snažni. Pogotovo Yordana i pogotovo jedan među tim likovima koji je preživio ratno silovanje od strane šestorice zlotvora i nakon svega uspio nastaviti s takozvanim normalnim životom, ne dozvolivši da ga slome, pokazavši ono što se pokazuje uvijek iznova - koliko duša može biti snažnija od tijela.  

Prvi roman istaknute pjesnikinje spoj je, dakle, lirskog i proznog, jednostavnog i složenog (kratak, arhetipski postavljen narativ, međutim slojevito parceliran i s vještim korištenjem provodnih motiva efektno sumiranih u posljednjem potpoglavlju posljednjeg poglavlja), jako dobro postavljene (kako je rečeno, pro-bajkovite) atmosfere i sigurnog stilskog izričaja. Kod potonjeg su se ipak potkrale i neke rijetke slabosti, poput nepotrebnih zrna patetičnosti u Seninim pismima Ireni (kojima Sena preuzima ulogu pripovjedača u završnici Irenina poglavlja) ili stereotipnog Simonova iskaza u završnom Jeanovom poglavlju („Kad gledam unatrag, čini mi se da je sve bio samo kratak san. Zamah krilima.“). Međutim, dobre stilske strane uvjerljivo prevladavaju, od suverenog ritma do nerijetko nadahnutih figuralnih rješenja (na primjer Jeanov opis Simona u posljednjem poglavlju - „Kad razgovaramo, gleda u mene kao da viri u metalnu posudicu s ključevima ili izgubljenim stvarima.“), a poseban trenutak Jeanovo je citiranje divnih stihova Foruk Farihzad U sobi velikoj kao samoća / moje srce / veliko kao ljubav / gleda u jednostavne pretpostavke svoje sreće

„Morpho amathonte“ malen je roman pun svjetlosti i topline, njegov svijet plemenito je izmaštan poput ploda dječjeg duha u najboljem smislu riječi, i doista, pravo je osvježenje naići na knjigu izvan sfere literature za djecu koja daruje toliko pozitivnosti, a da nijednog trena ne zazvuči namješteno, kamoli lažno, koja, upravo suprotno, posjeduje neupitan umjetnički dignitet. Ruku na srce, to možda jest najslabija knjiga koju je Nada Topić napisala od 2015., kad je ozbiljno nastupila na nacionalnu literarnu scenu, ali kad se za tako izrazito solidno, pa i vrlo dobro ostvarenje kaže da je "najslabije", onda to ne govori o slabosti te knjige nego o visokoj kvaliteti opusa kojem pripada.

Jer Nada Topić nije samo jedna od vodećih hrvatskih pjesnikinja, cjelinom svog stvaralaštva ona pripada vrhu aktualne hrvatske književnosti, a njezin debitantski roman takav dojam sasvim sigurno ne remeti.  

Nada Topić

Morpho amathonte

  • V.B.Z. 11/2020.
  • 148 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535203483
  • Cijena 109.00 kn

Morpho amathonte naziv je rijetke vrste plavog leptira koji u romanu Nade Topić postaje simbolom intimne potrage i kontemplacije. Osobne priče likova ispisane živim poetskim jezikom nadopunjuju se i isprepliću čineći kompleksnu cjelinu koja zrcali suvremeni trenutak obilježen migracijama, multikulturalnošću, ali i vidljivim i nevidljivim nasiljem.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –