Nadežda Čačinović : PEN je kolektivni javni intelektualac

Nakon četverogodišnjeg mandata Zvonka Makovića za predsjednicu Hrvatskog centra PEN-a izabrana je Nadežda Čačinović, filozofkinja, feministkinja, autorica teorijskih knjiga i profesorica na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Na Izbornoj joj je skupštini jedini protukandidat bio publicist Drago Pilsel, od kojega je dobila znatno više glasova (od ukupno 198 članova PEN-a došlo ih je glasati 32, od čega ih je 27 glas dalo Nadeždi Čačinović, a dvoje Dragi Pilselu). Tada je tek kratko rekla da zaštita javne riječi i demokratskih procesa ostaje najvažnijom zadaćom PEN-a pa smo razgovarali o tome koji su njeni konkretniji planovi i mišljenja o djelovanju PEN-a.

 
Barbara Matejčić : Kada ste izabrani za predsjednicu PEN-a rekli ste da Vam je stalo do te dužnosti. Zbog čega?

Nadežda Čačinović : Htjela sam reći da mi je stalo do onoga što PEN radi, a ne do same dužnosti. Mislim da se ima što raditi, iako okolnosti ni načini rada nisu tako spektakularni i uzbudljivi kao u totalitarnim i autoritarnim režimima. Sada su stvari malo drugačije, ali još uvijek postoje ''neprijatelji'', recimo, prestanak političke rasprave.

Jedno se vrijeme činilo da je sve zauvijek riješeno, da postoji model demokracije kakav imamo i u njemu se treba snaći. Zbog financijske krize se opet počinje govoriti o važnim stvarima, raspravljaju se različite alternative. Zatim postoji borba za to da javni mediji, koji se financiraju iz budžeta, izvrše svoju funkciju javnosti, odnosno da ne budu politizirani, a druga je borba protiv komercijalizacije u privatnim medijima i vladavine onih koji nisu ni izabrani niti ih se kontrolira, što dovodi do mediokracije.

Što bismo morali napraviti? S jedne strane možemo provoditi zakone koji se tiču medija, a s druge, što je teže, razotkriti na koji se način ta neizabrana i nekontrolirana vlast demonstrira, u kojoj mjeri je moguće manipulirati, utjecati, stvarati uvjete netransparentnosti. Od državnih organa možete zahtijevati transparentnost, ali u privatnoj sferi vladaju druge zakonitosti.

Može li se onda reći da su dvije osnovne domene Vašeg interesa politika i mediji?

Statutarno je zadaća PEN-a obrana slobode javne riječi, mogućnosti iskazivanja mišljenja. Demokracije nisu funkcionalne onda kada se mehanički zbroji da više od pedeset posto ljudi nešto želi, već je za djelotvornu demokraciju potreban prostor deliberacije, promišljanja. Jer većina nije uvijek u pravu i oni koji svoj posao shvaćaju aktivistički moraju raditi na tome da se neka pozicija obrani, što s jedne strane znači zaštita manjine, a s druge  da se razgovara o onome što se događa i da se pokuša naći neki drugi put umjesto da se ponavljaju u beskraj uvijek iste fraze.

Ljudi od pera, što su članovi PEN-a, bi morali imati mogućnost da ne ponavljaju isto ili da ne govore ono što je u interesu najmoćnijih, a to ne mora uvijek biti politički čin. Može biti i ukazivanje na smanjivanje prostora u medijima za kritičko procjenjivanje kulturnih zbivanja. U takvoj situaciji, kada nema nikakve kontrolne instance, s dobrom medijskom kampanjom se može stvoriti ime od bilo koga. 

Imate li nekakve konkretne planove djelovanja?

U ovom prijelaznom razdoblju ćemo prvo vidjeti što je ostalo od prijašnjih planova i što od toga možemo realizirati. Svakako bih htjela da se obnove javne rasprave o onome što se događa u društvu, recimo, o situaciji u medijima, financiranju izdavaštva, stipendiranju pisaca, zakonskoj regulaciji uvrede i klevete...

Kako komentirate to što su na Izbornu skupštinu došla tek 32 člana PEN-a?

PEN nije sindikalna organizacija niti predstavlja interese neke određene grupe, već dobru volju ljudi koji sudjeluju u javnosti. Od PEN-a se ne može ništa tražiti, nećete dobiti dodatke na penziju, neće vas učiniti zaslužnim umjetnikom ili se boriti za to da dobijete stan od Grada. Ako se pridružite PEN-u, znači da imate aktivistički poriv pa bismo se mogli zapitati zašto su se u PEN učlanili ljudi koji nemaju tu sklonost. No, to nije ništa strašno, dovoljno je dvadeset aktivnih ljudi da PEN bude dobar.

Kako ocjenjujete mandat Vašeg prethodnika?

Zvonko Maković je svoju ulogu obavio u skladu s programom PEN-a i mandatom koji mu je bio dan te nije iskoristio PEN za osobnu promociju. Unio je i neke inovacije u rad Hrvatskog centra PEN-a, kao što je širenje književne riječi, plasiranje hrvatskih književnika vani...Maković ima široku književno-pjesničku mrežu međunarodne suradnje, dok mene na međunarodnom planu više zanimaju konkretni problemi, kao što su pisci u zatvoru ili sužavanje prava izražavanja u ime multikulturalne različitosti, kao što je to bilo s karikaturama Muhameda.

S obzirom da je upravo to glavna zadaća PEN-a  - zaštita slobode govora i protivljenje cenzuri - smatrate li da je Hrvatski centar PEN-a na tom području dovoljno napravio u proteklih par godina?

Očito nismo dovoljno napravili, ali postoji i granica unutra koje možete održavati entuzijazam, jer morate imati i vanjski poticaj. To bi značilo i da povod mora biti dovoljno važan. Naravno, kada se pretuče ili ubije novinar, to je krajnje ugrožavanje slobode riječi, ali to se može činiti i izvan domene PEN-a, jer mi nemamo u rukama policiju ili istragu. Druga je stvar kada međunarodni PEN reagira na zatvaranje pisaca ili novinara, to je zbog toga što se pretpostavlja da državne službe neće ništa napraviti.

Ima li PEN još uvijek utjecaj u domaćem javnom diskursu?

Utjecaj i ugled PEN-a  jest bio puno veći dok je djelovao u uvjetima kada javnost nije bila sama po sebi razumljiva. Ali, kod nas se još uvijek može doći do javnosti samo ako ste vezani uz neku organizaciju, instituciju ili udrugu. Naravno, postoji i tip javnog intelektualca, što je jako korisna funkcija. PEN je upravo neka vrsta kolektivnog javnog intelektualca i puno je efikasnije nešto pokušati napraviti kroz PEN, nego, recimo,  peticijama. PEN ipak ima otvoren pristup javnosti.

Mislite li da je PEN bio dužan reagirati u slučaju polemike između Dražena Katunarića i Miljenka Jergovića?

Bez obzira što su obojica tada bili članovi PEN-a, mislim da njihov sukob nije bilo moguće poopćiti, nije bio takve prirode da bi se doticao principa po kojima PEN funkcionira. Ako je o nečemu PEN mogao raspravljati, to je pitanje imaju li sudionici u toj raspravi jednaki tretman, daje li im se ravnopravno medijski prostor.

U Upravnom odboru međunarodnog PEN-a je desetoro ljudi, od čega su dvije žene. Što kao feministkinja o tome mislite?

U PEN-u ima razmjerno puno članica, ali, recimo, predsjednicu još nismo imali ako izuzmemo utemeljiteljicu Catharine Amy Dawson Scott 1921. godine. Bilo je nekoliko pokušaja da žena bude predsjednica, tako je mandat bio ponuđen Nadine Gordimer, Margaret Atwood, Toni Morrison, Arundhati Roy, ali nije uspjelo.

U političkoj sferi jesam za kvotu, iako to zvuči kao ograničenje demokratskoga procesa. Ali na sastav međunarodnog Upravnog odbora PEN-a je teško utjecati, jer je proces kandidiranja dosta kompliciran i postoje različita lobiranja prilikom izbora. No, ne bi voljela da se sve feminističke, ženske aktivnosti u PEN-u svedu na poseban odbor za žene pisce.     

( Razgovor je u skraćenoj verziji prvotno objavljen u Vjesniku )