Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 01.09.2007.

Napokon došao red i na knjižarstvo

Oni koji su malo pažljivije pročitali tekst "Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2008. godinu" kojeg raspisuje Ministarstvo kulture RH mogli su uočiti i sljedeći pasus: "U okviru programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2008. godinu, posebni natječaj raspisat će se za potporu i otkup vrijednih knjiga, poticanje književnog stvaralaštva, potpore knjižarama za programe promocije knjige i čitanja, proizvodnju filmova, poticanje glazbenog stvaralaštva." Napokon se dogodilo da je Ministarstvo kulture prepoznalo knjižare ne samo kao mjesta prodaje knjiga i časopisa, već i kao mjesta koja osim trgovine nerijetko obavljaju i značajnu kulturološku funkciju.

Dakle, ove će se jeseni raspisat posebni natječaj za potpore knjižarstvu, na kojeg će moći aplicirati one knjižare koje zadovoljavaju barem minimalne uvjete glede ponude vrijednih a ne samo komercijalnih knjiga i časopisa, i koje su voljne u svojim prostorima kontinuirano organizirati programe predstavljanja hrvatskih knjiga i autora, osmišljavati programe razvijanja čitalačke kulture i srodne aktivnosti, nadograđujući se na taj način i u svojevrsna kulturološka središta (a što je nekad bila češća praksa nego danas), nedostatak kojih je naročito evidentan u manjim gradskim centrima širom Hrvatske.

Naravno, uopće ne sumnjam da pojedinci neće propustiti konstatirati kako se radi samo o predizbornoj šminki ministra Bože Biškupića, no, iskreno rečeno, za to me je najmanje briga. Činjenica je da će ministar Biškupić ipak biti prvi hrvatski ministar kulture za čijeg se mandata (na žalost, ne za vrijeme njegovog prvog mandata već na samom kraju drugog) dogodila promjena percepcije tj. uvažavanje knjižarstva kao jednakovrijednog segmenta u tzv. lancu knjige (zajedno s autorima, nakladnicima, knjižnicama), iako je u ovih sedamnast godina hrvatske neovisnosti bilo još ministara i njihovih pomoćnika koji su imali prilike pokazati barem mrvicu senzibiliteta prema knjižarskoj djelatnosti, ali su to svjesno, ponekad štiteći i vlastite interese, propuštali učiniti.

Hrvatska pri tome ne bi trebala izmišljati toplu vodu, programe potpore knjižarstvu poznaju i druge europske zemlje, od nama najbližih susjeda Slovenaca pa do npr. Francuza, i nema razloga da se ne "okoristimo" njihovim iskustvima i praksom. Iako još nisu poznati detalji tj. koje će uvjete knjižare morati zadovoljiti da bi mogle aplicirati za potporu, pa tako niti približni iznosi na koje bi knjižare mogle računati kao pomoć svojoj dodatnoj djelatnosti (ponavljam, ne onoj trgovačkoj već kulturološkoj!), nije zgorega navesti primjer Slovenije koja je u 2007. godini za potporu knjižarama izdvojila blizu 280 000 Eura, što znači da će u Sloveniji 27 knjižara koje su zadovoljile kriterije moći računati na u prosjeku 5-15 000 Eura potpore za toškove organiziranja knjiških promocija i ostalih programa.

Bilo bi lijepo kada bi Ministarstvo kulture iniciralo i akciju širih razmjera, koordinirano s npr. Ministarstvom gospodarstva i lokalnim samoupravama (pod uvjetom da se pri tome zaborave moguće političke različitosti na razini vladine institucije – lokalna samouprava), inaugurirajući modele poticaja (povoljni namjenski krediti, dijelom subvencionirani najam u prvih nekoliko godina...) otvaranju manjih knjižara tamo gdje ih uopće nema, i gdje veliki igrači sasvim sigurno neće otvarati svoje megastoreove, superstoreove i kako se već sve ne zovu.

Kako Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske sve ove godine nije poduzela ništa konkretno u korist ravnopravnog tretmana knjižarstva od strane resornog ministarstva (osim indirektno kroz Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige), primjer konačnog uvrštavanja i knjižarstva u "dnevni red" pokazuje i to da ako već ne ide "organizirano" tada pojedinci iz struke moraju biti dovoljno uporni i ne odustajati! u osmišljavanju i traženju potpore od nadležnih državnih institucija. I zašto to otvoreno ne priznati, koristeći pri tome sve moguće "veze i poznanstva" uporno lobirati kod pojedinih dužnosnika (od vrha do dna piramide), upoznavati ih s postojećom praksom u svijetu i objašnjavati im zbog čega ovaj ili onaj segment lanca knjige zaslužuje bolji tretman od dosadašnjeg ne-tretmana. Bilo bi lijepo da se stvari događaju drugačije, ali... tu smo gdje smo, što nikako ne znači da ne trebamo težiti promjenama i po pitanju metode.

Na žalost, rješavanje problema na hrvatskom tržištu knjiga ide (pre)sporo, i za mnoge nakladnike i knjižare neke nove mjere stižu prekasno, ali makar promjene bile i "milimetarske" bolje su i takve nego nikakve. Što prije svi sudionici na hrvatskom tržištu knjiga shvate da u prvom redu od njihovog vlastitog angažmana ovisi sređivanje nagomilanih problema, to će se prije promjene na bolje i dogoditi. Jer, od prevelikog nekonkretnog pametovanja, samodopadnog ili samodostatnog kritiziranja i sličnih modela kontra-akcije koristi nema nitko, a ponajmanje oni za koje se knjige valjda i proizvode – njihovi potencijalni čitatelji.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –