Nataša Sardžoska: Poezija od detalja stvara čitav svijet, a čitav svijet svodi na detalj

Nataša Sardžoska (foto: osobna arhiva)

Pisanje je za mene vrlo opsesivan proces prožet određenim osjećajem ljubomorna čuvanja i usredotočenosti na sebe. Tad jedva da mogu razgovarati i s kim drugim i ne dopuštam da itko drugi ulazi u moj život. Postojim samo ja sama, poezija i moja fasciniranost njezinom metafizičkom moći jer ona od detalja napravi čitav svijet, a čitav svijet svodi na detalj. 

Počela sam pisati još kao djevojčica. Bila je to čista magija. Živjela sam u mansardi naše obiteljske kuće i mnogo sam čitala – ponajviše talijansku hermetičku poeziju Montalea, Quasimoda, Sanguinetija i Sabu, zatim francuske simboliste i nadrealiste, a osobito me osvojila Anise Koltz. Toliko me se dojmila simbolikom slika, asocijacija, analogija, iluzija, da sam se poželjela i sama okušati u tome i počela oponašati takav način pisanja. Toj sam se simulaciji u potpunosti prepuštala ne bih li pronašla svoj glas, svoj unutarnji buntovni, anarhistički glas, otkrivajući tajne jezika simbola. Ubrzo sam postala posve opsjednuta pisanjem – na papiru. U to vrijeme nije bilo računala, a kad mi se pružila prilika i kad sam objavila svoju prvu knjigu “Plava soba”, sjećam se da sam te pjesme morala tipkati na pisaćem stroju. Čini mi se da ih je bilo lakše dotjerivati i sređivati kad sam ih gledala na papiru, nego kad sam ih gledala na ekranu. Smatram da pisanje na računalima i na telefonima ili po društvenim mrežama ne podrazumijeva potrebnu kritičku distancu između samog čina pisanja i autora. Upravo zato, kad god pišem, printam svoje pjesme i tekstove na papir. Nikada nisam doista prestala pisati, iako je između moje prve i druge knjige poezije nastupilo dugo razdoblje od deset godina. 

Po objavljivanju prve knjige poezije, osjećala sam se vrlo krhko u svijetu književnosti koji mi se učinio vrlo okrutnim, arogantnim, egocentričnim i od kojeg sam se poželjela distancirati. Druga knjiga objavljena je 2013., ali prva pjesma napisana u tom dugom razdoblju nastala je u Stuttgartu jedne kišne studene noći na povratku sa sata Ashtanga joge. Silna me hitnost spopala na putu do stana pa sam stala da napišem kratku pjesmu pod naslovom Koža. To je jedna od rijetkih pjesama koje nisam dorađivala, koja je ostala onakva kakva je te večeri zapisana. Nedavno sam u Istanbulu u istoj takvoj hitnosti pisanja napisala pjesmu posvećenu osobi do koje mi je stalo. I ona stoji takva, netaknuta, a ipak polirana i filtrirana, dragocjena poput dijamanta. Tako se magija kreće u krug. Neodoljiv poriv iznutra, panični strah da će to iskustvo nestati ako ga ne zapišeš, da se ni na koji drugi način nećeš moći izraziti, jedino tim zapisivanjem pjesme koje jest pitanje hitnosti.

Trenutno radim na novoj knjizi koja će ujedno biti moja prva knjiga poezije napisana i objavljena na talijanskom. Moj velika sreća je što govorim više jezika pa tako mogu prevoditi vlastite pjesme, a one su dosad prevedene na više od dvadeset jezika, objavljivane u SAD-u, Italiji, na Kosovu, u Hondurasu, Meksiku i u Hrvatskoj s nadolazećom publikacijom koja izlazi u Rijeci. Pisanje je za mene vrlo opsesivan proces prožet određenim osjećajem ljubomorna čuvanja i usredotočenosti na sebe. Tad jedva da mogu razgovarati i s kim drugim i ne dopuštam da itko drugi ulazi u moj život. Postojim samo ja sama, poezija i moja fasciniranost njezinom metafizičkom moći jer ona od detalja napravi čitav svijet, a čitav svijet svodi na detalj. 

Za mene su sad najbolje pjesme one koje stvaraju osjećaj zaustavljenosti i neizvjesnosti. Poput  Roberta Juarroza ili Joana Margarita, vjerujem da je poezija kao umjetnost odvojena od ostalih književnih žanrova. Istina, i ona koristi jezik, ali za stvaranje drugog jezika, drugog značenja, tako da postoji poezija i eksperimentiranje jezikom, a to nije puka vježba kao što smo vidjeli kod nadrealista, futurista, simbolista, gdje pjesnici razbijaju jezični kod, gramatički kod, čineći semantičke digresije od sintakse, odstupanja u cilju stvaranja novog značenja, novog jezika. Octavio Paz rekao je da to nije vježbanje istine, već uskrsnuće prisutnosti. Poezija je umjetnost koja može pomoći ljudskom biću, koja može izliječiti ljudsko srce jer omogućuje da se dogode čuda. Čuda se itekako događaju u poeziji. Sylvia Plath pisala je da anđeli mogu doći među nas, a u poeziji tome nema kraja. 

Nije to poput pisanja romana ili kratke priče, nema strukture, poezija nikome ništa ne duguje, stoga poezija i može biti pomalo egocentrična i svakako je jača od vremena. Ona je moćan alat za izražavanje i prevođenje osjećaja, ideja, mučnih osjećanja, stanja uma, političkih poruka, svega onoga što nadilazi jezik. To je umjetnost nadilaženja svega očitog. Draga mi je simbolična poezija. Uživam u metaforama, aliteraciji, volim se igrati sa svim stilskim i retoričkim figurama. Ne volim površnu, jednostavnu poeziju, aforizme, pjesme bez dubine. 

Nastojim uvijek pisati pjesme koje bi mogle doprijeti do bilo kojeg čitatelja: onoga koji nekoga čeka na autobusnoj stanici ili u hotelskoj sobi i kome taj netko nikad ne dođe; do onoga u bolničkoj sobi ili do onoga koji leti iznad Atlantika ususret novom životu. U jednoj sam pjesmi zapisala da volim misliti kako sam napisala pjesme koje bi se mogle izgubiti u pustinji, koje bi netko u pustinji mogao pronaći i koje će tad procvjetati poput pustinjske ruže ili postati voda ili svjetlost ili zrak.

Nataša Sardžoska (foto: osobna arhiva)

Kad sam tek počela prevoditi, mislila sam da će to biti jako dobro plaćen posao i usmjerila sam se na poslove prevoditelja i tumača. Strastveno sam učila jezike i sad tečno govorim sedam jezika koje i prevodim. Željela bih naglasiti da je vjerojatno najkreativniji i najzahtjevniji prijevod književni prijevod. Ja sam prva i jedina prevoditeljica Paolinija, Salinasa, Saramaga i Margarita na makedonski. To je kognitivni, kreativni, iscrpljujuć, zahtijevan proces intenzivne koncentracije u kojem se osjećate u isto vrijeme kreativnim u smislu da se dajete piscu, da postajete njegov drugi glas, da otvarate njegov svijet novim svjetovima, ali istovremeno, pogotovo ako ste pjesnik ili pisac, osjećate se pomalo zatvoreni, kao u kavezu ili u zatvorskoj ćeliji, jer ne možete doista odstupiti od teksta, ne možete ići korak dalje. Ne slažem se nekonvencionalnim tumačenjem prijevoda po kojem si možete uzeti slobodu i prevođenje shvatiti kao adaptaciju teksta. Moramo biti vjerni originalu koliko god je to moguće, premda je to ponekad teško, pogotovo kad se moramo prilagoditi kulturnim simbolima i svim specifičnostima navika, vjerovanjima, razlika u spektru boja, flori i fauni. 

S druge pak strane, u proteklom desetljeću primjećujem pojavu loše, jeftine literature, trasha, literature koja se koristiti novinarskim jezikom, i za mene je dobro što već neko vrijeme više ne radim kao književna prevoditeljica. Međutim, uživam prevoditi poeziju i još uvijek to rado činim. Prevodim pjesme svojih prijatelja na jezike koje govorim, kao i općenito pjesme koje doista volim i tad uživam u prevođenju. Vjerujem da su samo pjesnici dobri prevoditelji poezije.

Prva iskustva stekla sam predajući u srednjoj školi "Josip Broz Tito" u Skoplju, sad već daleke 2002. Predavala sam talijanski jezik, a zatim sam se preselila na "South East European University" u Tetovo gdje sam također predavala talijanski jezik i talijansku književnost.

Proces poučavanja najljepši je dio posla moje akademske karijere. Poučavanje je kazalište, ono je umjetnost, filantropija, altruizam. Potom sam imala veliku sreću, nakon nekoliko iskustava podučavanja u Makedoniji, postati gostujuća profesorica na Međunarodnom sveučilištu Schiller u Heidelbergu kao i u Madridu gdje radim od 2015. Na engleskom jeziku predajem predmete iz područja društvenih znanosti, medija komunikacije, govorništvo, i jako sam sretna jer imam studente doslovno iz cijelog svijeta i to me čini jako ponosnom. Sretna sam kada u njihovim očima vidim glad za znanjem, a naročito sam ponosna na kraju svakog tečaja kad vidim kako uspijevaju primijeniti ono što podučavam. To je izuzetno iskustvo.

Putovanje je započelo kao istraživanje Europe. Moj prvi strani grad bio je Solun, na putovanju s roditeljima. Potom Beograd, Sofia, Trst. Nešto poput osobne ekspedicije, ili inicijacije. Još uvijek smo bili pod ograničenjima ulaska nakon jugoslavenskog rata pa smo morali podnijeti zahtjev za vizu i mnogi ljudi koje sam poznavala nikada nisu mogli otići drugamo, osim u Beograd, i sjećam se koliko je bolan i frustrirajući bio proces podnošenja zahtjeva za vizu. Moje prvo iskustvo inozemstva zapravo počinje u Trstu, gdje su me dirnuli dosezi i raskoš zapadnog svijeta. Uslijedile su stipendije za studiranje na sveučilištu u Sieni pa u Kalabriji, potom u Parizu i Perpignanu, zatim u Bergamu i Lisabonu, nakon čega sam godinu dana radila u Bruxellesu. Uslijedio je i povratak u Makedoniju, ali zov putovanja tad je već postao navikom. 

Tijekom poslijediplomskog studija uživala sam u otkrivanju Europe silno željna europske povijesti, umjetnosti, književnosti, arhitekture, jazza i glazbe općenito, uz hedonističko obožavanje hrane i vina. U sljedećem razdoblju postalo je malo teže putovati jer mi se razbolio otac, ali nova selidba dogodila se zbog doktorata. Nastupilo je vrijeme pune posvećenosti istraživanju, uz knjige, članke, pisanje, vrlo analitičko razdoblje. Znanstveni aspekti života u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj promijenili su ne samo moj život, nego i moj psihološki ustroj. Okosnicu su činili Pariz, Milano i Stuttgart, uz putovanja bliže i dalje gradove. 

Volim gradove, svaki ima svoj lik, svoj karakter, usprkos globalizaciji. Život u tim gradovima omogućavao mi je često posjećivanje svih mogućih kulturnih događaja, jer i to je jedan vid putovanja. Brinući se za oca na neko sam se vrijeme skrasila u Makedoniji, ali istraživački posao odvodio me na kraće boravke u Hrvatsku, u Rijeku, na otoke Kvarnera koje toliko volim. Za tih me boravaka ponekad posjećivala majka, dosta smo vremena provodile u Opatiji.

U Hrvatskoj se zapravo osjećam kao kod kuće, ne znam je li to zbog jezika ili zajedničke prošlosti, ali sjećam se da mi je tata govorio neka govorim makedonski jer “Hrvati vole Makedoniju, zato što vole Tošeta Proeskog”. Ostala su putovanja uglavnom povezana s radom u Njemačkoj, podučavanjem u Heidelbergu i povremenim putovanjima u Italiju gdje sam odlazila kao tumačica i prevoditeljica. No najčešće ipak odem u najbliži grad u Grčkoj, Solun, do tamošnje morske obale. Volim more. More me smiruje istovremeno mi dajući veliku snagu. Sretna se onamo vraćam jer to su mjesta mojeg djetinjstva. Druga su vrsta putovanja odlasci na festivale poezije i ona donose intenzivna, okrepljujuća i osvježavajuća iskustva.

Nataša Sardžoska (foto: osobna arhiva)

Rado idem na festivale poezije jer su izvanredan način upoznavanja drugih pjesnika, čitanja i slušanja pjesama čitanih autentičnim autorskim glasovima, susreta s različitim pjesničkim senzibilitetima, kulturama, navikama, vizijama, stapanja s arhitekturom, umjetnošću, glazbom, domaćom hranom i vinima, razmjenjivanja ​​pjesama, ideja; to su prilike za zajednički rad i stvaranje, a ponajviše za povezivanje s izdavačima, direktorima festivala, a pružaju se i dragocjene mogućnosti za prevođenje.

Za mog nedavnog boravka na Offline Istanbul Poetry festivalu, tijekom doručka s velškim pjesnicima, pozvali su me da pošaljem svoje pjesme za objavu na velškom jeziku, u ediciji posvećenoj poeziji jugoistočne Europe. Zahvaljujući festivalima moje pjesme su prevedene na hebrejski, njemački, slovački, poljski, hrvatski, turski, talijanski, francuski, bugarski, španjolski, albanski, grčki, srpski itd., a uskoro će se moći čitati i na kineskom u prijevodu kineske pjesnikinje Ming Di.

S obzirom na činjenicu da nisam građanka EU-a, moj boravak u EU-u ograničen je na 90 dana svakih 180 dana. Te dane obično koristim za podučavanje u Njemačkoj i za sudjelovanje na festivalima, ali na moje duboko žaljenje to mi ne omogućuje rezidencijalne studije u onoj mjeri u kojoj to priželjkujem. 

Boravila sam na rezidenciji Tradukija u Tirani koja je nažalost bila prekinuta zbog pandemije. Na rezidenciju u Barceloni otišla sam na poziv Instituta za katalonski jezik i književnost "Ramon LLull", a nedavno sam bila i na rezidenciji Hrvatskog PEN-a u Zagrebu, gdje sam imala izuzetnu privilegiju upoznati mnoge pisce, pjesnike, izdavače, književne kritičare i prevoditelje, i bolje upoznati Zagreb, old school kulturu, stari grad, stare kavane. Zaista sam uživala u jutarnjim čitanjima poezije svake subote u kultnoj gostionici “Pod starim krovovima”. Imala sam sreću odsjesti na Gornjem gradu u vrlo ugodnom stanu umjetničkog ugođaja na čemu i ovdje srdačno zahvaljujem Hrvatskom PEN-u. 

Vrijedi ovdje istaknuti da su povijesni odnosi Hrvatske i Makedonije uvijek bili i ostali čvrsti. Zagrebački časopis "Književnik" 1936. godine objavio je pjesmu "Jednom radniku" makedonskog pjesnika Koste Racina, koji je inače prijateljevao s Miroslavom Krležom. To je ujedno prva Racinova pjesma na makedonskom jeziku, u čiju je zaštitu hrabro stao. Kosta Racin jednom je prilikom, kad su tražili da napiše članak protiv Krleže, rekao: Ne mogu, ubijte me, ali ne mogu protiv svog učitelja Krleže, zbog njega sam postao komunist – postao sam čovjek!, što ga je koštalo isključenja iz Partije.

Publika je dio kreativnog procesa. Bez publike ne ostvarujem svoj san, svoju utopiju, svoje ideje, svoju želju da podijelim emocije kroz poeziju. Zato u svojim recitalima poezije spajam ples, glazbu, dramsko predstavljanje i govor posjetitelja, njihov govor tijela, energiju, pokret i kad god je to moguće pokušavam ih uključiti.

Jednom sam, primjerice, zamolila ljude iz publike da mi na leđima ispišu svoju metaforu za kožu, za ljudsku put. Povezano je to i s činjenicom da sam govornik takozvanog malog jezika pa mi je i zato iznimno važno da u svoje javne nastupe i javno čitanje poezije uvedem i druge elemente – poput glasovnih eksperimenata, govora tijela, plesa, intenziteta tona i glasa, pa i glazbe.

Moj poetski nastup u Berlinu uz jazz improvizaciju na gitari bio je pohvaljen kao vrlo svježe i uzbudljivo iskustvo. U Genovi je netko primijetio da je moj nastup popraćen a capella pjevanjem i crtanjem po tijelu podsjeća na film Twin Peaks. Za mene je to bio izuzetan kompliment. Mnogo polažem na estetiku, ali poezija uvijek mora biti umjetnost istine i ljepote – ne samo ljepote, niti samo istine.

Zauvijek ostajem vrlo strastveno opsjednuta svojim materinjim makedonskim jezikom. Istražujem simbole, riječi, dijalekte svog jezika i koristim ih kao elemente za poetsko eksperimentiranje. No kad govorite malim jezikom, kada pišete na malom jeziku, učenje stranih jezika nije izazov nego potreba, hitnost. 

Pohađala sam osnovnu školu u bivšoj Jugoslaviji i sjećam se da sam u školi bila u razredu gdje se učilo engleski, ruski, srpsko-hrvatski. Zatim u gimnaziji latinski, engleski, njemački. Kad je na Sveučilištu otvoren novi odsjek za talijanistiku na Filološkom fakultetu u Skopju pomislila sam: "Ovo bi moglo biti unosno, nema dovoljno prevoditelja za talijanski jezik". Istine radi, talijanski jezik donio mi je mnogo ljepote i dragocjenih iskustava: prvi posao, prvi prijevod i prvu stipendiju Erasmus Mundus Master. Francuski sam učila kao drugi jezik. Zatim sam se preselila u Milano, studirala i odradila magistarski i doktorski studij na talijanskom, francuskom i dijelom na engleskom jeziku. Uz putovanja i posao dodatni zgoditak bilo je učenje španjolskog, portugalskog i njemačkog (koji je još uvijek osrednji, radije kažem osnovni). U Rijeci sam provela 2017. i tamo sam usavršila hrvatski jezik.

Činjenica da sam rođena u Jugoslaviji pomogla mi je da i dalje tečno govorim srpski. Pasivno razumijem bugarski i prevodim s katalonskog. Učila sam arapski i albanski, ali kako ih nisam koristila, gotovo sam ih zaboravila, nažalost. Voljela bih naučiti grčki, smatram ga vrlo muzikalnim, ritmičnim jezikom.

Nataša Sardžoska (foto: osobna arhiva)

Svatko u svom životu sam sebe protjera iz svoje prošlosti, iz dijela vlastitog života. Neprestano se premještamo iz tijela u dušu, iz ljubavi u ravnodušnost, iz doma u vanjski svijet koji može biti vrlo surov; iz samoće u masu polu-čovječanstva i intelektualno sterilnih ljudi. Takva premještanja budu poprilično gruba. Radije biram nedruštvenost ili usamljenost, ali ne dam se odvući u ništavilo, u beznađe, u zatvor društvenih mreža namijenjenih nesretnim i opsjednutim umovima. Volim njegovati svoju slobodu, jer sloboda je moć boljeg razumijevanja svega, ljudi i emocija. Biti sposoban potisnuti sebe, hodati u tuđim cipelama i moći razumjeti i prihvatiti drugoga, prepoznati drugoga – to je etika, naša etička dužnost, slobodni izbor, a sloboda je jedini iskaz ljubavi.

Ne moramo putovati ili se seliti da se osjećamo izmještenima. U globaliziranom svijetu koji je trebao biti otvoren, bez granica, dostupan i dostižan, vidimo sve više i više sužavanja stvarnosti, zatvorenosti, ukočenosti, tvrdoglavih mentaliteta, zatočenih umova. Poznajem ljude koji mnogo putuju, a ipak su dosadni, puni predrasuda, zaglavljeni u svojim malim mjestima, geografski i mentalno. S druge strane postoje putnici koji razmiču planine samom svojom sposobnošću meditacije ili užitkom koji primjerice nalaze u pecanju. Moj otac je bio ribar i bio je vrlo kozmopolitski džentlmen. I on je kao mlad putovao u Amsterdam, Trst, Bruxelles, München... 

Ja osobno gajim taj osjećaj izmještenosti u svakom segmentu svog postojanja i to mi donosi osjećaje napuštenosti, usamljenosti, čak i odbacivanja prostora koji me okružuje, udaljenost od ljudi koji više vole sigurnost, a stoga i stabilnost, ali život je pun neizvjesnosti i čovjek se mora moći kretati svim osjetima i osjećajima, u svim smjerovima.

Mene sigurnost ustvari plaši. Ne želim pripadati, uvijek u mislima sačuvam dio sebe koji ne može biti kontaminiran lokalnim prostorom, ljudima, strukturama ili referentnim sustavima. Ne sjećam se točno filma, ali pamtim ključnu rečenicu: “Možeš biti putnik samo ako dobro poznaješ svoj dom”. Dom može biti sve: tijelo, jezik, poezija, vikendica, kuća na Ohridskom jezeru, moja omiljena mjesta, gradovi, barovi, hoteli, knjižare, srce osobe koju volim – kako pjeva Arsen Dedić: "tvoje tijelo, moja kuća". Ha! Dom je kuća, grad u kojem sam rasla: Skopje… 

David Albahari u razgovoru mi je povjerio kako je njegova majka znala reći: da je kuća nešto dobro i vukovi bi je imali.  

To bi onda u biti značilo: nemamo ništa osim sebe, zar ne? Drugim riječima, unutarnji egzil je kretanje, izmještenost prema unutra. Bitne su dvije stvari: da tijekom vremena primimo što manje udaraca, za tog unutarnjeg ili vanjskog kretanja – jer iako svi misle da vrijeme prolazi, ono ponekad stoji, a to je pogubno za slobodne ljude. Vrijeme ne prolazi, nego prolazimo mi. Osim toga je važno da vrijeme ne provedemo u zatvoru – jer i ono što ljudi smatraju slobodom može biti neka vrsta zatvora. Ljudi mogu biti slobodni u samostanu ili u samoizolaciji, a potpuno neslobodni u vlastitom domu ili obitelji. 

Dok sam živjela u inozemstvu, dok sam te 2007. studirala u Lisabonu, u jednom sam telefonskom razgovoru ocu najavila da se vraćam kući, a on me upitao: Ali gdje je tvoja kuća? 

Ostaje pretpostavka da je moj pravi dom moj stan u Skopju i na Ohridskom jezeru. Tamo mogu provoditi vrijeme u čitanju, pisanju, meditiranju; mogu se povući u sebe i pronaći mir. Dom je mjesto gdje imaš mir. Zato je idealan dom – voljena osoba. Međutim, povratak u Skopje nije mi uvijek lak. Ja ne pripadam doista tamo. Milan Kundera u romanu “Neznanje” (2000.) reinterpretira mit Odiseja / Uliksa kao način promišljanja tema egzila, nostalgije i složenosti povratka u domovinu. Kundera suprotstavlja klasičnu pripovijest o Uliksu, koji se nakon dvadeset godina vraća na Itaku, s modernim iskustvima izgnanstva. Dok se Uliksov povratak slavi kao trijumf, Kundera se pita ispunjava li povratak kući doista osjećaj pripadnosti ili jednostavno otkriva otuđenost?

“Dom” za kojim čeznemo dok smo u egzilu često postaje apstrakcija, konstrukt sjećanja. Poput Uliksa, likovi iz Kunderinog romana otkrivaju da stvarnost povratka kući možda ne odgovara idealiziranoj slici koju su imali u svojim glavama. Nema pravog povratka kući, kad jednom odeš, jer te svako raseljavanje gura dalje od doma, od kuće. Zapravo, Uliksovo putovanje nije toliko sam fizički povratak na Itaku, koliko sama čežnja za domom. Njega kad se vratio i ne prepoznaju. Dakle, mit postaje metafora za ljudsko stanje – definirano koliko odsutnošću i gubitkom, toliko i prisutnošću i ponovnim samopronalaženjem. Kundera koristi Uliksov mit za propitivanje dubljih filozofskih pitanja o sebi, o vremenu i o nepovratnosti životnih promjena. “Neznanje” (nemojmo zaboraviti da etimološki korijen riječi dolazi od īgnōrāre – ne znati, a na španjolskom añorar znači čeznuti, željeti) postaje čežnja, ali i odraz nemogućnosti istinskog povratka na ono što je nekad bilo. Ali zato je tu poezija, ona čini da se vrijeme vrti u krug. 

A pod krugom mislim na beskrajna čitanja, beskrajnu čitanost, beskrajne čitatelje. Mislim da je poezija na neki način kružna umjetnost, zapravo – iako zvuči možda malo klišeizirano – vječna umjetnost, jer nikad nema jednog čitanja, nikad nema jednog čitatelja, pa čak ni jednog pjesnika. Svoje pjesme pišem u unutarnjem dijalogu s Drugim, sa Svijetom, stoga ta druga stvar, odnosno osoba postaje moj koautor. Zato su neke pjesme besmrtne i još uvijek različite i vrijedne unatoč stoljećima. Zato mislim da je poezija metafizička umjetnost.

Sviđa mi se kako Roberto Juarroz kaže da poezija nije književni žanr, jer ne koristi jezik samo kao alat, već kao eksperiment jer nas uvodi unutra. Pomaže nam da pobjegnemo od neprijateljske, tamne i teške stvarnosti, a zatim da je transformiramo, da transcendiramo jezik i bolje shvatimo stvarnost, svijet, sami sebe. Zbog toga je to kružni proces, jer imenujete unutarnje procese koji nikada nisu linearni, ekstrapolirate ih van, a onda internalizirate vanjske procese. I taj krug nikad ne staje, nikad ne prestaje. Za mene su najbolje pjesme one koje  u zadnjem stihu ostavljaju nedorečenost i neizvjesnost, otvoren kraj: jer svaki kraj je novi početak.

Žuto lišće na tvojoj koži
iskorijenjene pore neke nerazumljive vrućine
ispucale usne
nabrekle bradavice:
Koža
kažem jesi li sama
ili vrijeme otkucava na jednom mjestu
daleko od prihvatljivog sata
a čujem kako s blijedih slojeva klize
sekret suza vina.
Ali to nije prvi put niti je jednom
već je vječito vraćanje
i zatvaranje očiju pred izborom
koji ne želiš da prihvatiš
kad nadire ovo vrijeme, ova jesen
na tvoju kožu
u jedan nanos
nepriličnih 
nedostojnih
neprimjerenih
prostora.

Dr. phil. Nataša Sardžoska je istaknuta makedonska pjesnikinja, spisateljica, esejistkinja, književnica, književna prevoditeljica i tumačica (FR, IT, ES, EN, PT, HR, CA), voditeljica kulturnih događaja, profesorica, rođena u Skopju u Makedoniji. Doktorirala je antropologiju na Sveučilištu Eberhard Karls u Tübingenu, Sorbonne Nouvelle u Parizu i Sveučilištu u Bergamu. Predaje na Međunarodnom sveučilištu Schiller u Heidelbergu. Direktorica je komunikacija na Sveučilištu Evidencia. Objavila je knjige poezije Plava soba, Koža, On me povukao nevidljivom uzicom, Živa voda, Trtica i Lekcije obmane te romane Tramontana i Život bez svjedoka. Objavila je zbirke poezije u SAD-u, Meksiku, Hondurasu, Italiji i na Kosovu, a poezija joj je prevedena na 20 jezika. Autorica je i kratkih priča, eseja i kritika.

Za poeziju je dobila nagrade Poesia a Napoli, Don Luigi di Liegro te Nagradu Društva hrvatskih književnika za knjigu objavljenu izvan Hrvatske u Rijeci 2023. godine. Prevodi s talijanskog, španjolskog, portugalskog i katalonskog. Dobitnica je nagrade Ministarstva vanjskih poslova Italije za prvi prijevod knjige Pinocchio Carla Collodija.

Njezina poezija isprepliće senzualnost, reminiscenciju tijela, razotkriva unutarnju bol, egzil, beskućništvo i otkriva duhovnu svježinu. Romani su joj egzistencijalistički, istražuju psihološke ponore marginalnih likova, kombinirajući struju svijesti i realizam. Piše na makedonskom, talijanskom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku.

Nataša Sardžoska bila je gošća rezidencije P.E.N. Centra u studenom 2024. Uz Mariju Ott Franolić, Dianu Burazer i Tomicu Bajsića predstavila se na Tribini u programu “Tumači poezije” u Knjižnici Marije Jurić Zagorke. Cijeli razgovor možete pogledati ovdje: