Nenad Milošević : Iz muzeja šumova, Antologija novije srpske poezije 1988 - 2008

Kada se 2006. godine, u nakladi Hrvatskog društva pisaca, pojavila panorama suvremene srpske poezije Bojane Stojanović Pantović pod naslovom "Nebolomstvo", njezina je recepcija, kada je o takvoj vrsti štiva riječ, bila sasvim nesumjerljiva prosjeku. Naširoko se o njoj raspravljalo jednako tako u kuloarima kao i u mainstream medijima; angažirali su se kritičari, kolumnisti, opinion makeri različitih profila; na trenutak su, tako je to barem izgledalo, poeziju (i to još Srpsku!) svi čitali.

Uzroci ovom fenomenu, razumije se, sasvim su izvanknjiževne naravi. Zainteresirana je javnost, iako mahom iz sasvim pogrešnih razloga, s pravom našla spornim uvrštavanje imena poput amblematskog velikosrpskog (Ćeraćemo se još) propovjednika Matije Bećkovića, "zaboravljenog asa" krvavog šovinizma Rajka Petrova Noge, potpredsjednika Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću Gojka Ðoge i sličnih koljača riječima kakvih ni našim akademijama nije nedostajalo.

Ovaj izbor, dnevnoj politici usprkos, ne bi bio po sebi problematičan (s kakvim užitkom i dalje čitamo Hamsuna ili Pounda) - da već od sredine osamdesetih godina poetska funkcija u njihovim sastavcima nije militantno i velikodušno prepustila dominantu onoj referencijalnoj pa ondje, umjesto poezije, nalazimo uglavnom izvezene glose međunacionalne mržnje uvijene u uglavnom nezgrapne, blijede i slabašne stihove. Spornim se nameće i nepostojanje dovoljno eksplicitne ograde od političkog angažmana dotičnih te sam izbor panoramskog modela: nakon petnaestak godina učinkovite (samo)izolacije od pjesničke proizvodnje prvih susjeda adekvatnijim bi se, zasigurno, pokazao antološki pristup.

Za takav se odlučuje pjesnik i kritičar Gojko Božović u časopisnom, prostorno ograničenom izboru naslovljenom "Između tišine i istorije" koji se pojavio u Quorumu 1/2005. i pokriva mahom pjesnike koji su se afirmirali u drugoj polovini osamdesetih te devedesetih godina. I tišina i istorija zaslužile su, možda, da ih se u ovom kontekstu piše velikim slovom, jer upravo protiv njih ustaje evidentirana pjesnička praksa. Iz istog izbora "inkriminirani" pjesnici, već i po generacijskom ključu, izostaju.  

U spomenutim izdanjima obilježen panoramsko/antološki kontekst upisuje se i recentna Miloševićeva antologija "Iz muzeja šumova". U tvrdo ukoričenom izdanju opremljenom opsežnim predgovorom i iscrpnim biobibliografskim podacima o autorima (korisnim instrumentarijem koji domaći antologičari često olako zaobilaze, ostavljajući uvrštene tekstove u svojevrsnu informacijskom vakuumu) sabrane su pjesme (od maksimalnih 15 do minimalne 3) trideset i trojice pjesnika i pjesnikinja.

Apostrofirani nas predgovor kvalitetno uvodi u (uglavnom poznati) politički i kulturni, ali i, važnije, hrvatskoj publici mahom nedovoljno poznat poetički kontekst, prethodeći i aktualan u srpskoj poeziji tematizirane epohe. Iako uokvirena godinama 1988. i 2008., sastavljač će - i sam afirmirani pjesnik - uočljivo, preskočiti u pretprošlom desetljeću iznimno aktualne bardove i usredotočiti se na generaciju koja je tada krenula objavljivati prve knjige ili se za to tek spremala.

Obračunavajući se s nacionalističkim miljeom tih i takvih devedesetih Milošević će u predgovoru istaknuti da se "Čitajući pojedine pesnike toga vremena, u knjigama, periodici ali i u dnevnim novinama, sticao utisak da su oni, opredelivši se isključivo za nacionalni kanon pevanja, svesno postavili granice svojim pesničkim univerzalizacijama, što je antipesnički. U tome nema ničeg drugog do volje da se isforsirani mit o posebnosti sopstvenog naroda i kulture lično iskoristi i da se takvim istinama relativizuje ali i legitimira nesnošljiva stvarnost u kojoj pesnici žive i pišu".

Popis se uvrštenih autora (iz, doduše, izvanjske i ne sasvim adekvatno upućene perspektive) doima transparentnim i ne suviše revizionistički raspoloženim. U oči upadaju tek izostanak Miloša Komadine (koji je u naznačenom razdoblju objavio nekih pet kritički i čitateljski dobro primljenih i zamijećenih knjiga) i, možda, D. J. Danilova, zatim svojevrsni "popust" najmlađoj, kritički još neadekvatno vrednovanoj generaciji te vjerojatno prestroga prosudba Miljkovićevih pjesničkih dosega i njegova utjecaja na suvremenu pjesničku proizvodnju.

Na to da Milošević izborom nije išao "na ruku" hrvatskoj publici ukazuje i usporedba s Antologijom srpske urbane poezije "Zvezde su lepe, ali nemam kad da ih gledam" Radmile Lazić koja se, također nedavno, pojavila u Samizdatu B-92. Uvršteni autori u velikoj se mjeri poklapaju, a to govori nešto i o preferencijama i ukusu našeg sastavljača, budući je Samizdatova antologija uokvirena čvrstim poetičkim predznakom. 

Uistinu, čini se, autor na neki način stoji na strani "urbanog", na kontekst žive svakodnevnice naslonjenog pjevanja i pripadajućih manje ili više ustaljenih iskaznih matrica. Riječ je mahom o pjesnicima u kojih sve intenzivnije blijede tragovi "drugog modernizma" - poetike oblikovane pod kabanicom Ivana V. Lalića (prije svega njegova "Pisma") i Jovana Hristića, jednako kao i radikalnih tekstualističkih iskustava postmoderne svjetotovorbe.

Jedna konstanta, međutim, u okviru poetike koja tematski često inzistira na aktualnoj povijesnosti i uronjenosti u vlastito događajno vrijeme, neizbježno upada u oči. Ciljam na - budući je jugoslavenski rat fundamentalni i traumatski događaj epohe bez presedana - gotovo apsolutni izostanak "ratnog pisma" u uvrštenih autora (s iznimkom izmještenog Dragoslava Dedovića). Na mjestu koje su kod nas suvereno punili Tomica Bajsić, Rogić Nehajev, Mrkonjić i drugi zjapi praznina koja, čini se, još uvijek čeka obračun s potisnutim nasljeđem jedne mučne epohe. 

Osim na ovu vrijednu knjigu općenito, posebnu pažnju (od domaćoj publici manje poznatih autora) valjalo bi skrenuti na pismo Živorada Nedeljkovića i Nenada Jovanovića te, od najmlađe generacije, Dragane Mladenović i Marjana Čakarevića. U tom i jest, dugoročno, njezina najveća vrijednost: pružiti relevantan uvid u propušteno i poslužiti kao uvjerljiv nagovor na danje čitanje. U oba slučaja "Muzej šumova" adekvatno odgovara na postavljenu zadaću.

Za kraj, tek uzgredno - konotacije muzeja i muzealnosti dvostruke su - one idu uz arhivaciju i kanonizaciju (što je svakako jedna od bitnih funkcija antologije), no upućuju i na mrtvo, mumificirano, bezglasno. Stoga bi, možda, prikladniji naslov za antologiju koja se bavi živim i prisutnim pjesništvom bio ponešto vitalističkiji  nastrojen, na primjer: "Iz života šumova". Iz njihove tajne i uspjele pjesme.

Nenad Milošević : "Iz muzeja šumova, Antologija novije srpske poezije 1988 - 2008."

V.B.Z., 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )