Nenad Stipanić : Odlično je baviti se kriminalom

Održava se
01.01.1901.

Iako u posljednje vrijeme uveliko razgovaramo o tome kako se model proze koja tematizira ratnu, postratnu, tranzicijsku i općenito poprilično šugavu stvarnost devedesetih pomalo iscrpio, nedavno se pojavila knjiga koja upravo tom i takvom modelu ubrizgava svježu krv.

Nenad Stipanić (1973) objavio je prije tri godine, ne previše razvikanu, ali vrlo kvalitetnu zbirku priča “Sprinteri u labirintu”, radio je kao fizikalac, izbacivač, zaštitar i tjelohranitelj, trenutno i kao koscenarist (s Vladom Bulićem) domaće krimi-serije “Mamutica” i svo to živopisno iskustvo svakako je pridonijelo autentičnosti njegove nove proze. A knjiga “Odlično je baviti se kriminalom”, za koju je teško posve precizno reći radi li se o zbirci priča ili romanu jer je riječ o zaokruženim proznim cjelinama koje su opet međuosobno povezane kronološkim slijedom i “prebacivanjem” likova i motiva iz jedne priče u drugu, doista je jedan od autentičnijih i žešćih odvjetaka tog tipa proze.

Nema u Stipanićevoj prozi puno kalkuliranja, niti ikakvog eksplicitnog stava i kritičnosti, ona je jednostavno pomalo divlja i neukroćena priča,  prepuna crnjaka na kakve nailazimo u stranicama crne kronike, ali i u neposrednom susjedstvu. Glavni junak, momak kojeg upoznajemo kad ima samo sedamnaest godina i pokušava napraviti boksačku karijeru, bio je premlad da bi u ratu, koji se pojavljuje već u drugoj priči, sudjelovao posve aktivno, ali dovoljno star i stasao kako bi nakon njega krenuo tipičnom putanjom momka iz provincije koji “misli da mora biti debil da do tridesete ne postane bogat i slavan”.

Put iz rodnog Senja u Zagreb i natrag popločan je tipičnim muškim kockicama “karijere” – fizički poslovi, tjelohraniteljski i redarski, ali i kamatarski i čuvarski, s kojima je noga već uveliko u kriminalističkom, mafijaškom miljeu. Stipanićev junak zapravo nije nikakav pravi bad gay, dapače, zna on biti i poprilično naivan, pa i zaljubljen u svoju “malu” koja čitavoj priči daje nekakav konstantan optimističan ton, osobito kraj.

“Odlično je baviti se kriminalom” vrvi, naime, krvlju, pištoljima, drogom i nasiljem svih predznaka, ali i vrlo plastičnom atmosferom jednog socijalnog miljea u kojem prelazak s one strane zakona ponekad izgleda kao jedino moguće egzistencijalno rješenje. Stipanićeva proza eruptivna je i neispolirana, prepuna autentičnih sporednih likova i istih takvih dijaloga, dinamična i zapravo vrlo znakovito iako u njoj nigdje nema eksplicitno izrečenih stavova o onome što se ne događalo samo njegovom junaku.

Sve u svemu, vrlo solidno poentiranje jedne prozne dionice u kojoj se, očito, još štošta ima za reći.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )