Nicholas Murray : Franz Kafka - Biografija

U pozamašnom nizu literature posvećene Franzu Kafki najveći uspjeh kod šire čitalačke publike u pravilu bilježe životopisi koji, kako se rado ističe, nastoje obuhvatiti glasovitog praškog pisca “kao čovjeka i privatnu osobu”, što bi, opet, trebalo bitno produbiti uvid u njegovo literarno djelo. Na koliko niske grane takvi publicistički zahvati zgodimice vole pasti, dočarava Kafkina “porno-biografija” iz pera Jamesa Hawesa, koja je ljetos bez ikakve razumne svrhe sablaznila javnost.

Srećom, takvo čeprkanje po piščevoj intimi nije bila preokupacija britanskog autora Nicholasa Muraya, čija je knjiga “Franz Kafka. Biografija” (2004.) nedavno i u hrvatskom prijevodu osvanula u izlozima knjižara. Jer Kafka je, slažu se znalci, u svakom pogledu bio i živio književnost, kako u djelima, tako i u opsežnim prepiskama, na koje se životopisi rado oslanjaju. U tom svjetlu valja čitati i knjizi pretpostavljen Kafkin citat: “Ja sam književnost i ništa drugo”. Čitalačku maštu zacijelo bi snažnije razbuktao naslov njemačkog prijevoda – “Kafka i žene” – no, tu bi se smjesta otvorila opasnost neželjenih stranputica u recepciji Kafkine osobnosti.

Murray, i sam pisac, verziran za biografsku literaturu – između ostalog, potpisuje i životopis Aldousa Huxleya – podastire nam iscrpnu, izvornima bogato potkrijepljenu životnu priču praškog pisca, razvrstanu u četiri cjeline, od kojih su – uz uvodni “Prag” – čak tri naslovljene imenima ključnih žena iz Kafkina života: Felice Bauer, Milene Jesenske i Dore Diamant. Ma koliko, međutim, bilo poznato da su kompleksni odnosi sa ženama bitno utjecali na Kafkin život, inspirirajući, ali i kočeći uvelike njegov književni rad, Murrayevi zaključci o mogućim literarnim odjecima emotivnog života tog vječno tjeskobnog, sumnjičavog i boležljivog pisca nisu nimalo ishitreni.

Svaka prosudba - poput one o impulsu što ga je raskid zaruka s Felice dao nastanku romana “Proces” ili, pak, promišljanju odnosa s Milenom kroz rad na romanu “Dvorac” - dokumentirana je do u posljednji detalj Kafkinim citatima, bilješkama, pismima i tekstovima, kao i iskazima suvremenika. Obilje citiranih izvora, koje Murrayeva “Kafku” svrstava u red ozbiljnih, utemeljenih biografija poput onih Maxa Broda i Klausa Wagenbacha, znalcima možda neće otkriti previše novog, ali će zato svakom iole zainteresiranom čitatelju pružiti pravu riznicu podataka neophodnih za razumijevanje Kafkina djela.

A kako ipak nije sve ni u ženama, Murrayeva pružit će mu i mogućnost da duboko zaviti u Kafkino doba, njegove praške, češke i njemačke vizure, identifikaciju za židovstvom, obiteljski sklad i razmirice, patnje s činovničkim poslom, te mnoge druge estetsko-egzistencijalne okolnosti bez kojih danas zacijelo ne bismo imali pridjev “kafkaeskno”. Jasna distanca prema pokušajima piščeve ikonizcaije, te suverena, pitka naracija, koja čitatelja na mahove doslovce uvlači u njegov svijet i njegovu svijest, odlike su knjige koja će čitanje Kafkinih djela zasigurno obogatiti dodatnom nijansom cjelovitosti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )