Nicole Krauss : Povijest ljubavi
Što je to paleontologija? «Kad bi uzeo veliki, ilustrirani vodič za muzej Metropolitan» kaže mama 14-godišnje junakinje «razderao ga na stotinu komadića, sa stuba Muzeja bacio komadiće u vjetar, pustio da prođe nekoliko tjedana, vratio se i temeljito pretraživao Petu aveniju i Central Park kako bi našao što više opstalih komadića i zatim iz njih pokušao rekonstruirati povijest slikarstva, uključujući škole, stilove, pravce i imena slikara – to bi bila paleontologija. Jedina je razlika što paleontolozi proučavaju fosile da bi dokučili kako je nastao i evoluirao život».
U recenziji romana «Povijest ljubavi» Laura Miller iz New York Timesa je napisala da se Nobelova nagrada ne dobiva za knjigu o unutarnjem životu 14-godišnjakinje. Među nobelovskom literaturom nema puno tinejđerskih junakinja, zar ne. Ali to ne bi trebalo značiti da «unutarnji život 14-godišnjakinja» ne može sadržavati i posredovati nekakvu literaturu. Evo, recimo, kakvo je pronicljivo razmišljanje jedna tinejđerica zapisala o paleontologiji: toj čudnoj grani znanosti u kojoj se preko jednog prašnjavog kralješka određuje boja očiju neke beštije iz jure.
U detekcijskom romanu o malo poznatom rukopisu židovskog izbjeglice iz Poljske, napisanom na španjolskom i objavljenom u Južnoj Americi, Nicole Krauss vrlo dobro preuzima «unutarnji glas» svoje maloljetne heroine. Uz paleontologiju ima tu još raznih cveba o životu i svijetu. No još i bolje iz Nicole Krauss progovara glas 80-godišnjeg bravara iz Brooklyna (što je, usput rečeno, mnogo poželjnija dob za Nobela).
Leo Gursky već je klasični židovski literarni lik, premda je «Povijest ljubavi» objavljena prije nešto više od dvije godine. Lik poljskog izbjeglice, koji je preživio holokaust i emigrirao u Ameriku, iz Nicole Krauss je progovorio poput trbuhozborca. Starac koji se hrani dostavama i strahuje da njegov leš pronađu tek danima nakon smrti - ne ispada iz karaktera. Osim možda iznimno. Primjerice, kada otkrije da je njegov izgubljeni rukopis objavljen (s poljskim toponimima misteriozno promjenjenima u španjolske!) bravaru iznenadna padne na pamet pomisao da je možda slavan, a da to i ne zna.
Literarna slava nema puno veze sa svijetom u kojem živi osebujni starčić. Niti je ikada imala. Ali ima veze sa svijetom autorice. Umjesto Lea Gurskog tu se može osjetiti dah njegovog medija. Nicole Krauss i njen slavni suprug Jonathan Safran Foer najpoznatiji su književnički par Manhattana. 2002. njihove knjige bile su jedna uz drugu na godišnjoj listi bestselera. Njoj je bilo 30, njemu 28. Od tada oni su kronprinc i kronprinceza newyorške literarne aristokracije; potvrđeni vjerodajnicama Johna Updikea, Salmana Rushdiea, Susan Sontag, J.M. Coetzeea, i drugih.
U medijskoj percepciji literarni uspjesi Jonathana Safrana Foera i Nicole Krauss ispreplitali su se s njihovom ljubavnom pričom. Mediji obožavaju lijepe i uspješne. Tako je svoj medijski prostor dobilo i njihovo dijete, i njihova kupaonica u koju se može ući preko internetskog sajta posvećenog interijerima slavnih. I književna kritika počela je Foer&Krauss percipirati kao nerazdvojni par. Dapače, primjećeno je da njihovi drugi romani – «Povijest ljubavi» i Foerov «Extremely Loud and Incredibly Close» - imaju nekih očitih sličnosti. U Village Voiceu netko je čak uspio registrirati da se uz slične teme, i slične naratore, u oba romana pojavljuje i jedna staklena plava vaza!
Misterij «plave vaze» razrješila je sama Nicole Krauss. O romanima svog supruga, zajedničkom životu i zajedničkim temama, ne želi raspravljati. No vaza je njena: poklon njene majke. Toliko o sličnostima supružničkih romana, i bračnoj imovini.
U autorskom smislu «Povijest ljubavi» poprilično je originalan roman: nešto poput romantične paleontologije. Nicole Krauss skuplja razbacane komadiće priča koje lete Petom avenijom i Central parkom, uzduž Manhattana, do Brooklyna, i još dalje, sve do Galicije i Južne Amerike. Iz njih rekonstruira velike romantične ljubavi, svakodnevne ljubavi, roditeljske ljubavi, prijateljske ljubavi... Izvanredna je to paleontologija. Iz nekih okrhnutih kralježaka izrastaju divovske ljubavne priče, koje se u svojoj veličini protežu desetljećima i čitavim životima. A iz njih se opet granaju mnogobrojni manji i veći rukavci.
Dok se u podrumu s krumpirom skrivao od nacista Leo Gursky je preživio jer je jedan SS-ovac sumnjao da ga žena vara. Stajao je iznad njega, pored ulaza prekrivenim tankim slojem sijena, i umjesto da bajunetom pikne kroz skriveni ulaz, zdvajao nad svojim izgubljenim tekom... «Nastavio sam živjeti zahvaljujući toj ženi kojoj se više nije čekalo svog vojnika» progovara Leo. «Volim zamisliti... kako me ona spasila nehotičnim pomilovanjem, a nikad to nije saznala, i kako je i to dio povijesti ljubavi».
(Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu) «Povijest ljubavi»