Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 20.11.2020.

Nikola Petković : O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?

Nikola Petković: O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?

O čemu govorimo kada govorimo o identitetu? Petković Nikola

Jučer mi je netko rekao da je elektronika jefitinija „u nas“. Na to sam samo kimnuo glavom, prešutno, bez preispitivanja i nastavio razgovor. Ni u jednom trenutku struje svijesti nisam istaknuo to „u nas“ kao nešto vrijedno osvrtanja, pažnje, a kamoli dodatnog promišljanja. Gdje je to „u nas“, tko smo to „mi“  i koji je to promičući i neuhvatljivi diskurs (razgovor, govor), označavajuća praksa koja nas upisuje u „nas“, a da se ne osvještava čak ni u situacijama kada joj se svjesno suprotstavljamo. (Petković, Bilgrami).

Što je uopće identitet i o čemu govorimo kada govorimo o identitetu? Ta si pitanja postavlja i Nikola Petković i razmatra ih u knjizi "O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?", drugo već u samom naslovu nove knjige koja je zamišljena kao pokušaj razrješavanja terminološke sumaglice koja je polako, ali sigurno obavila pojam identiteta u suvremenoj politici, društvu i znanosti. Terminološki odrediti pojam identiteta znači odrediti mu međe, granice ili njegov konac, kraj (lat. terminus), mjesto gdje prestaje i počinje, da bi se, prema Petkoviću, zaustavio streloviti gubitak jasnoće i preciznosti pojma identitet koji je započeo njegovim slobodnim kretanjem domenama kulture i politike, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, simbolički određenim padom Berlinskog zida.

Zašto tada? Petković ističe kako razlog treba tražiti, što također primjećuje filozof Akeel Bilgrami čije je mišljenje mnogo puta Petkoviću referentno mjesto, u buđenju nacionalne svijesti, primjerice među zemljama bivšeg sovjetskog bloka i u Jugoslaviji pred raspadom, ali također i u renacionaliziranom Bushevom SAD-u pred stupanjem u Zaljevski rat. Onda je, poput vehementnog plamena, dio zapadnog svijeta zahvatio amor natia i potaknuo nebrojena akademska pera na danonoćno ispisivanje identiteta u nespretnim sintagmama koje više nisu bile isključivo vezane uz „sveto trojstvo“ klase, roda i rase. Identiteta je u akademskom diskursu posvuda i nigdje, sve je manje precizan pojam, i služi da ispuni praznine u značenju, a možebitno i u znanju i ideji. Posljedično u politici identiteta i u društvu, pojam identiteta postaje opasno žarište mogućih instrumentalizacija u razne opasne, destruktivne ili korijenski nepravedne svrhe.

U prvom dijelu knjige Petković razmatra filozofska polazišta tumačenja identiteta, u nedostatku bolje opcije vraća se na sam izvor, u drevnu palaču lučenja pojmova, možda čak ide i iza nje, u samu logiku i sudove, čistu apstrakciju dokazivanja smislenosti tvrdnji putem supostavljanja osnovnih logičkih sudova. Potom ističe možda ključnu razliku između pojmova identiteta i identifikacije pri čemu se identitet tumači kao završna faza procesa identifikacije. Proces identifikacije je dakako relacijski, dakle utemeljen je na odnosu, tj. identificiranju s ili sa nečim pri čemu se sadržaj atribuira nečem bazičnijem što bi se moglo nazvati numeričkim ili kvantitativnim identitetom. Kvalitativni identitet (op.a.) bio bi onda nešto što se događa u sprezi između subjektivnog (samopercepcija) i objektivnog (ono kako nas vide drugi) identiteta dok kvantitativni odgovara mjerama biološke datosti (datum rođenja, visina, težina, otisak prsta itd.).

Filozofijsko određivanje identiteta Petković prožima bliskim iskustvenim primjerima pišući o mitopoetičkom modusu etnogenetičkih priča Hrvata i Srba pritom uspoređujući aspekte opstanka „identiteta u vremenu“, kako u vidu kontinuiteta identiteta hrvatstva u diskontinuiranom, razlomljenom vremenu od srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva do trenutka formacije suvremene republike krajem 20. stoljeća, tako u vidu kontinuiteta identiteta srpstva u proizvoljnom zamišljaju ishoda Kosovske bitke i čvrstom amalgamu Neba i Srbije. Očito je da identiteti u vremenu opstaju i preživljavaju ispunjenje svoje inicijalne svrhe. Ali zašto? Petković predlaže Bilgramijev koncept fenomenologije viška identiteta (možda nije na odmet radi potpunijeg razumijevanja razmjestiti poredak riječi, dakle višak fenomenologije identiteta (surplus phenomenology of identity) (op.a.)) kao mogući odgovor ili pak radnu hipotezu za promišljanje iskustva koje pod pretpostavkom nije funkcionalno i predstavlja iskustvo bez smisla.

Drugi dio knjige zamišljen je kao niz aplikacija, čini mi se više u smislu približavanja, zbližavanja i teorijskog nadodavanja (lat. applicare) nego aplikacija kao niza primjena, što je uvriježeno i češće određeno značenje te riječi. U tom smislu važno je naglasiti nekoliko Petkovićevih navoda: sociologa Alexandera Maxwella koji slično kao i kolege mu Brubaker i Cooper razvija crtu tumačenja identifikacije kao klasifikacijskog procesa tj. označavanja Drugog. Radi se o predenju danas dominantnog antiesencijalističkog stava prema pojmu identiteta pri čemu ga se promatra kao skup akcidentalnih, dodijeljenih, promjenjivih i konsenzualno određenih karakteristika. Neslaganja oko klasifikacija nacionalnih identiteta ta su koja uzrokuju sukobe i razmirice jer se Drugo prečesto prikazuje kao nepostojeće ili ne-bitno i podređeno. Zato je važno, prema Petkoviću, identificirati agensa (op.a. subjekta) klasifikacije kako bi se pravodobno spriječile prakse koje kolateralno uzrokuju potpuno uništenje Drugog.

Kako je terminološko preciziranje pojma jedan od temeljnih Petkovićevih motiva za pisanje ove studije očekivano je da studiozno predstavlja radove i nekolicine teoretičara koji predlažu zamjenu identiteta sukladnim pojmovima, valjda radi očuvanja barem njegova postojećeg stanja. Tako Hollinger predlaže upotrebu pojma solidarnosti radi izbjegavanja identitetne ukorijenjenosti, ali i zato što pojam solidarnosti pretpostavlja ipak veću razinu inkluzivnosti i posvećenosti (predanja) drugima, projektu ili kolektivu. Dalje navodi kako je začuđujuće da se volontarno ili voljno odabiranje identiteta češće smatra nenormalnim i čudnim nasuprot onim ukorijenjenim (neizbježnim, nepregovorljivim, urođenim) aspektima identiteta.

Prema Petkoviću Amaryta Sen priču podiže na višu, svjetonazorsku razinu pri čemu smatra da suvremenim liberalima nedostaje razumijevanje koncepta socijalnog identiteta na što gleda kao na aktivnu svijest o Drugom, dakle na tragu je Hollingera zahtijevajući višu razinu inkluzivnosti i posvećenosti drugima. Smatra da je tobože univerzalno načelo slobode pojedinca s osloncem u „zapadnoj“ misli varljivo zbog čega pokušaj njegove primjene često rezultira nepotrebnim, agresivnim i invazivnim interveniranjem u kulturu, identitet i „psihu“ Drugog. Alternativu nalazi u komunitarističkom idealu socijalnih identiteta, dakle utkivanja individue u posebnu zajednicu s ciljem obostrane dobrobiti da bi se izbjegao multikulturalni mit o supostojanju unutar mozaične strukture dominantne kulture. Socijalni identitet prema Senu ima funkcije razgraničenja i oblikovanja percepcije stoga bi trebao biti voljan ili volontaran, razumno odabran i potvrđen drugim redom osvještavanja, da stremi prema filantropskom, humanističkom ili solidarnom cilju.

Zahtjevna tema. Zbog toga što je identitet uvijek nešto što je nedjeljivo od nas samih, što nas čini onima što jesmo. Ili možda nije tako jer gdje je i imamo li uopće mogućnosti kategorijalno odrediti identitet? Što ga čini ako išta uopće? Za početak, kako Petković predlaže, trebalo bi počistiti pred dvorištem jezika, pred dvorištem uma, da nam se preko noći u meso ne bi utkala priča esencijalizirana i oprirođena akcidentalnim, efemernim i slučajnim stvarima, da nas ne bi učinila svojima, iskorištenima i eksploatiranima. Pomalo je jeziva misao da je identitet nešto uvijek u izmicanju, poput svijesti, nedokučivo, opisljivo, ali neuhvatljivo, a onda kada je fokusirano više nije. Kao tanka opna između šutnje i govora, prirode i svijeta. Što to znači biti nešto i je li to išta drugačije od imati nešto. Identitet je posvajanje izgleda, a imati nečega previše znači ostaviti nekoga s premalo.

Nikola Petković razvija tematski niz, rastvarajući vratna krila prašnjavog i trošnog ormara domaće teorijske misli koja često zabrazdi, ili u slijepu ulicu nespretnih i nepotpunih usamljenih „prijevoda“, ili u zatvorenu tvrđu akademskog hermetizma. Ipak je performativni iskaz knjige "O čemu govorimo kada govorimo o identitetu" i dalje to da je terminologija razasuta posvuda, ali je ohrabrujuće i pozitivno što Petković nadvladava bojazan od trome izvanjske autorizacije i ambasadorski ulazi u rizik slobodne pojmovne prilagodbe na jezik ipak siromašniji adekvatnim stručnim pojmovima.

Iskoristit ću autorove riječi da ga opišem kao istodobno „multiplog diletanta“ i „dijagonalnog rezača disciplina“ koji dozom humora i opuštenijim književničkim, ali nikako manje stručnim i znanstvenim jezikom biva itekako aktualan i intelektualno zavodljiv.

Nikola Petković

O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?

  • Disput 07/2020.
  • 220 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532603828

Knjiga Nikole Petkovića 'O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?' bavi se identitetom koji je istaknut već u samom naslovu kao krovni pojam, a koji se masovno rabi, kao i zlorabi u javnom i političkom diskursu, kulturi i publicistici te je, općenito, jedan od onih pojmova/kategorija kojima se svi koriste, a malotko zna što on zapravo znači.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –