Nora Verde : Do isteka zaliha
Stvarnosna proza reakcija je na svijet oko sebe i čitatelju pristupa već poznatim, pristupačnim (ne i banalnim) jezikom. Stoga je uspjeh Norina prvijenca "Posudi mi smajl" (2010.), priča o životu lezbijke u ranim 30-ima, bio očekivan. Medijsko predstavljanje te zbirke priča kao "romana koji će šokirati", "prvog lezbijskog romana" ili njegovo svrstavanje u, pa i konstruiranje žanra "lezbijske proze" (čini se da je taj žanr u Hrvatskoj, naknadno gledajući, započeo upravo s Verde), za Verde je stvorio određen tematski put konstruiran u demokratičnom polju kojeg su iza sebe ostavili fakovci. "Do isteka zaliha" (2013.) može se gledati kao svojevrstan nastavak već spomenute knjige priča, u kojem je autorica pokazala da se može nositi s romanom i njegovim zamkama, ali ne svim.
Radnja se odvija nekoliko godina poslije, a u središtu priče su Nora i Luna, lezbijski par u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi koja će se raspasti svaki čas. Nora, pripovjedačica, vodi nas kroz posljednje mjesece te veze i polako pred nama rastvara origami, naizgled savršenu vezu, koja će se pretvoriti u tek običan komadić papira. Ništa u toj vezi nije drugačije od veza koje poznajemo i o kojima smo čuli. Ima svoje uspone i padove, određen ritam ponavljanja situacija koje će, pomalo neočekivano, navesti upravo glavnu junakinju Noru da popusti pod pritiskom takvog odnosa.
Neće Nora popustiti samo zbog unutarnjih turbulencija, svoju ulogu odigrat će i društveno-politička situacija koju tako revno bilježi očima - stanje u novinskoj kući u kojoj radi i njena pozicija tamo, Occupy prosvjedi, upliv kapitalizma u svakodnevan život, kreiranje beznadne situacije za nju i sve koji ne vide da se Zagreb pretvara u trgovački centar, arenu za opstanak u kojoj je sve na akciji, a ne grad u kojem će pronaći svoje utočište. Upravo u tom odnosu prema gradu, kojem se u sjećanjima vraća kao velikoj mapi dobrih uspomena (koju možemo promatrati i kao svojevrstan vodič), i prepoznavanju političke situacije koja će pojesti i njega i njegove stanovnike, možemo pronaći sličnosti između Verdina romana i "Našeg čovjeka na terenu" (2007.) Roberta Perišića. Oba romana bilježe sukob glavnih junaka i vremena u kojemu žive.
No, dok je Perišić jasno odredio neprijatelja svog glavnog junaka (kapitalizam) Verde je u pokušaju da zabilježi unutarnja stanja svog lika i njegove odnose te društveno-politička događanja, ostala na površini većine problema s kojima se uhvatila u koštac. Nora je odrastala u vremenu u kojem je društvo, u usporedbi s kapitalističkim žrvnjem, funkcioniralo sporije - čitale su se tiskane knjige, glazba se slušala preko kazeta ili diskova, spoznaje o sebi i svijetu dolazile su (većinom) iz osobnog iskustva, u svemu što se događalo mogla se pronaći emotivna veza, osoban odnos, koji je konstruirao taj svijet. Jezik je bio zasićen specifičnom težinom, sve je imalo svoje dublje značenje. Danas, jedini jezik koji Nora može koristiti jesu sarkazam i cinizam, kratke i britke reference u kojima većinom nema emocije (a često ukazuju na Norino unutarnje stanje), samo pokušaja da je se izazove, poput svijeta u kojem živi.
Upravo je takav odnos prema svijetu preslika njena odnosa s Lunom. Norina sporost i Lunina brzina, Norina promišljenost i Lunina ishitrenost, Norin pokušaj da prema svemu stvori osoban odnos, Lunin pokušaj da se pobrine samo za sebe, Norine idealističke, romantičarke ideje pod naslagama cinizma, Lunine... ideje. Pripovjedačica tako, umjesto da ostane vjerna svome „sporom svijetu", preuzima jezik današnjice, pojednostavnjuje ga, možda i pod utjecajem stvarnosne proze, i zaboravlja na svoje ishodište.
Imajući na umu da "Do isteka zaliha" ne progovara o „običnoj" ljubavnoj priči, barem ne kad su u pitanju dominantne društvene struje, roman postaje još kompleksniji. Što je neobično u ljubavnoj priči Nore i Lune? Sloj u kojem Verde bavi homoseksualnom i lezbijskom zajednicom i lezbijskim odnosom, pomalo je nakon "Posudi mi smajl" očekivano utišan. U njemu više nema "izlaska iz ormara", ali nema ni onog što se dogodi kad se izađe iz ormara i uđe u lezbijsku ili homoseksualnu vezu - nema dubine u razradi odnosa, izostaje njegova povijest pa i povijest raspadanja, izostaje povijest stvaranja tenzija, odvajanja i nasilnog stava prema vezi, izostaje atmosfera kakvu bi takvi dijelovi priče izazvali. Čitatelju ostaju tek njegove posljedice takvog odnosa.
Zašto? Možda jer je radnja vremenski svedena na bilježenje kraja, u kojem umjesto da do izražaja dođu svi oni događaji koji su uzrokovali raskol i da se Verde njima ozbiljno pozabavi, u prvi plan dolaze Norini eskapizmi (zasićenost romana pop-kulturnim referencama, već spomenuta društveno-politička situacija, bilježenje Norinih unutarnjih stanja koji ni na koji način nisu povezani s povijesti odnosa nego s Norinom općom povijesti). Možda jer se u odnosu konstruiranja likova glavnih junakinja i njihova odnosa daju prepoznati utjecaji fakovskog pisma - direktnog, jednostavnog, humorističnog, dostupnog masama.
Upravo u tome, paradoksalno, "Do isteka zaliha" tematski najviše trpi - umjesto romana koji se ozbiljno bavi jednom specifičnim odnosom koje obje junakinje pred raspad napadaju teško artiljerijom, on je roman koji se pokušava baviti svime pomalo, zahvatiti sve. Priča trpi, njena kompleksnost trpi razvodnjenim esejskim i novinskim dijelovima, dovodi je se na prozračan i lepršav teren u kojem je često dijaloški i opisno pojednostavljena. U tom smislu i čitatelj trpi jer je, upravo u žanru stvarnosne proze, ostao zakinut za stvarnosni element, uvid u život "onih koji su drugačiji od drugih", a zapravo isti poput svih, i odveden na put nešto laganijeg štiva.
Unatoč spomenutim problemima, Verde je u "Do isteka zaliha", u odnosu na "Posudi mi smajl", pokazala estetski, stilski i narativni pomak, sposobnost da napravi zaokruženu priču koja će, barem na površini, otvoriti mnoga osobna ali i društveno-politička pitanja. Do isteka zaliha roman je koji svakako treba privući pozornost čitateljstva, što zbog svoje tematike, što zbog potrebe da se unutar hrvatskog književnog polja stvori prostor u kojem se pitanja, problematike i životi homoseksualnih ljudi ne svode na stereotipizaciju poput već spomenutog izlaska iz ormara, aktivizam, ukazivanja na vidljivost zajednice koja, u odnosu na one kojima želi biti vidljiva - nema svoju ni tradiciju ni povijest.
Verde je upravo u tom dijelu napravila veliki korak pristupivši univerzalnoj temi (raspad ljubavne veze) iz pozicije osobnog senzibiliteta i prošlosti, jasno ukazujući na to da je njena priča fragment jednog velikog sustava koji bi bez nje bio zakinut ili manje prepoznatljiv.
Nora Verde: "Do isteka zaliha"
Naklada Sandorf, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )