Norbert Gstrein : Pisanje o ratu uvijek je problematično

Njemačko-austrijski pisac Norbert Gstrein (Mils u Tirolu, 1961) hrvatskoj publici nije nepoznato ime. Nakon romana “Engleske godine”, objavljenog u prijevodu 2005, Gstrein je u srijedu u Zagrebu promovirao hrvatski prijevod romana “Zanat ubijanja”, što ga je dio domaćih medija smjesta proglasio “kontroverznim”, jer mu se radnja, napeta priča o literarnom istraživanju života i smrti austrijskog ratnog izvjestitelja Christiana Allmayera, velikim dijelom odvija u Hrvatskoj, u doba Domovinskog rata i prvih godina poraća, tematizirajući na izrazito kritičan način hrvatsku ratnu i poratnu zbilju.

Objavljivanje romana, kojem se, prema uvriježenom hrvatskom stereotipu, predbacuje “izjednačavanje agresora i žrtve”, poklopilo se k tome s valom razočaranja i gnjeva što ga je u domaćoj javnosti izazvala nedavna blaga presuda Haškog suda “vukovarskoj trojci”, što “Zanatu ubijanja” svakako daje dodatnu notu aktualnosti.

Boris Perić: Kako ste uopće odlučili pisati roman o ratu na prostorima bivše Jugoslavije?

Norbert Gstrein: Postoje dva razloga. S jedne strane, moj dobar prijatelj Gabriel Grüner, novinar tjednika “Stern”, koji je izvještavao s tih ratišta, poginuo je 1999. na Kosovu. Tu sam se i ja usredotočio na rat u bivšoj Jugoslaviji. 1991. živio sam u Grazu, informirajući se o ratu iz medija, kao da se vodi negdje daleko, recimo, u Africi. Takav rat, mislilo se tada, ne može se voditi u Europi. Smrt prijatelja, međutim, izravno me pogodila. To, naravno, nije razlog da se napiše knjiga, prije bih rekao da je to razlog da se o toj temi ne piše, ali ja sam 2000/2001. dosta putovao po Hrvatskoj i BiH i ti su me poratni krajolici naveli da se ipak posvetim pisanju.

Allmayerova tragedija započinje u Istočnoj Slavoniji, a kulminira na Kosovu. Doživljavate li okvir svoje priče kao jedan ili ipak više separatnih ratnih sukoba?

Posrijedi je priča u kojoj se miješaju realni i fiktivni podaci. Novinarski radovi na kojima se ona temelji protežu se kroz razdoblje od 1991. do 1999. U tom kontekstu nije važno je li bio jedan rat ili više njih. Možemo, naravno reći da je postojao jedan glavni agresor, koji je odgovoran za sve te sukobe, pa se može govoriti o jednom ratu. Postoje, naravno i razlozi da se govori o više njih.

U jednoj recenziji glavna tema “Zanat ubijanja” označena je kao “neuspjeh ratnog romana”. Vaš roman ipak je uspio...

Ta konstatacija je točna, to više što se radi o paradoksalnom pothvatu. Paradoksalnom utoliko što bi se moglo reći da uspješno pisanje o ratu ne može ni postojati, tako da roman tematizira vlastiti neuspjeh. Tematiziranje neuspjeha, može, međutim biti i uspjeh pisanja, iako je pisanje o ratu uvijek problematično.

Strukturalno gledano, vaš pripovjedač promatra svog znanca kako pokušava napisati roman o “promatraču” Allmayeru. Nameće se pomisao da u tematiziranju rata ima nečeg izrazito voajerskog...

To se odvija na dvije razine. S jedne strane tu su, naravno, sami voajeri, koji promatraju rat, ali postoji i jedan promatrač koji promatra njih i stavlja u pitanje njihovu katkada realističku, katkada senzacionalističku djelatnost. Negiranjem svih pokušaja pisanja o ratu, što ih poduzimaju moji likovi, bilo to s fiktivnih ili nefiktivnih pozicija, zaokružuje se jedno prazno mjesto, koje bi možda moglo biti ono najzanimljivije u čitavoj priči.

Pomalo sarkastično opisujete likove koji se spram rata odnose patetično...

Tko si želi jako olakšati stvar, tvrdit će, dok piše o ratovima i zločinima koji su u njima počinjeni, da je blizak žrtvama, da žali zajedno sa žrtvama, i sliniti nad njihovom sudbinom, kako sam napisao na jednom mjestu. Ali to još uvijek nije literarna kategorija. Ovo može zvučati hladno ili cinično, ali literarno je daleko vrednije kad se izvještava s distance. Ponekad je ta distanca naprosto pitanje poštovanja spram žrtava. U romanu sam se, primjerice, bavio pogledom kamere, u kojem uvijek ima nešto opsceno, tako da ćete prije pisati o kameri negoli o gomilama leševa i na taj način se diskretno udaljiti nekoliko koraka od njih, jer tu ta tobožnja blizina i prisnost znaju biti veoma upitni.

“Zanat ubijanja” čita se i kao kritika ratnog izvještavanja, što opet, premda je vaš pristup bitno drukčiji, prilično podsjeća na Petera Handkea...

Polazište mog romana je neslaganje s tom marcijalnom gestom ratnih reportera. Kako više ne vjerujemo da bi vojnici mogli biti heroji, danas će tu ulogu radu preuzeti novinari. To polazište uvelike se poklapa s onim Handkeovim. Njegov je problem, međutim, činjenica da je u svojoj legitimnoj kritici novinarstva otišao predaleko, negirajući stvari koje se ne mogu negirati. Kad idete preko polja punog leševa, vi ne možete gledati u zrak, već se morate zanimati za činjenice. Kod Handkea to ima veze i s njegovom poetikom, koje je doduše legitimna, ali kod konfliktnih tema postaje problematična. Za njega kao da svijet još ne postoji, pa ga on, kao stvoritelj, mora tek uspostaviti, što je dobro za pričanje bajki, ali ne i za činjenice koje se mogu provjeriti. Drugi Handkeov problem je činjenica da se rado okružuje lažnim prijateljima i slijepo vjeruje ljudima za koje se, primjerice, zna da su bili zagriženi nacionalisti.

Kako zapravo gledate na presudu Haškog suda odgovornima za zločine u Vukovaru 1991?

O tome sam se informirao tek u Hrvatskoj. Ne poznajem detaljno činjenično stanje, ali mislim da su te kazne, blago rečeno, veoma male s obzirom na stotine ljudskih života. Tome valja pribrojati da je Vukovar, što također znam, u posljednjem ratu odigrao važnu simboličku ulogu, pa se ta vjerojatno pogrešna presuda, bar što se tiče dužine zatvorskih kazni, također može doživjeti kao nešto simboličko, što bi u zemlji moglo osnažiti pogrešne snage, koje će ponovno stati uz nešto uz što inače ne bi stale.

Naslov romana – “Zanat ubijanja” - kao da je osmišljen u ozračju poznate teze o banalnosti zla. Koliko je ubijanje za vas banalno?

Jedno od središnjih pitanja u romanu novinar Allmayer postavlja jednom hrvatskom “gospodaru rata”: Kakav je osjećaj ubiti čovjeka? Srećom, ja ne znam kakav je to osjećaj, većina ljudi ne zna, a u romanu se novinaru umjesto odgovora sugerira da pokuša sam. S jedne strane ubijanje je veoma banalno. S druge, zanatom ga je učinila i činjenica da se taj rat nije vodio poput američkih, iz daljine, nalik na kompjutersku igru. Tu su ljudi ubijani iz najizravnije blizine, doslovce golim rukama, recimo u logorima.

( U skraćenom izdanju razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )