Norbert Gstrein : Zanat ubijanja

Svjetski pisci se nisu baš proslavili s ratom na Balkanu. Limonov je pucao po Sarajevu, Handke je bulaznio nad Miloševićevim lijesom... U "Zanatu ubijanja", romanu o ratu u Hrvatskoj, Norbert Gstrein spominje razne balkanske „eskapade“ svjetskih književnika, „počevši od samoproglašenih branitelja istinskog slavenstva, kojima ništa nije moglo biti dovoljno ortodoksno dokle god sami nisu morali živjeti u skladu s time, sve do napirlitane newyorške koze koja je kao svjetski poznata osoba stigla u Sarajevo, gdje je pred kamerama pokazivala prostrelnu rupu u svojoj bundi koja joj je sezala do gležnja, kao da je posrijedi trofej“...

Ismijavajući svoje kolege austrijsko-njemački pisac, podrijetlom iz Tirola, pokušava se izdići iz tog gacanja u bundama po Balkanu. Pisci koji su pisali o ratu postali su dio balkanskog političkog folklora. Strašni Disneyland iz jugoistočne Evrope nekolicinu je i doslovce progutao. Limonov i Handke i sami su postali jezivim dijelom tog tematskog parka balkanskog fašizma. Gstrein je toga svjestan. Prema ulozi svjetskih pisaca u ratu na Balkanu ima ciničan stav. No to ga nije amnestiralo kod dijela domaće kritike. Od cinika i sam je umalo postao problem. Tek što je „Zanat ubijanja“ pristigao iz tiskare, Gstreina se prozvalo zbog krunske bjelosvjetske ujdurme spram Hrvatske – „izjednačavanja krivnje“.

U "Zanatu ubijanja" Gstrein piše o njemačkom novinaru koji 1999. pogiba na Kosovu. Iza Christiana Allmayera (portretiranog prema stvarnoj sudbini novinara Gabriela Gruenera, Gstreinova poznanika) duga je ratna priča. Ona započinje u Hrvatskoj 1991. godine. Mjesec dana nakon pada Vukovara Allmayer se sastao sa stanovitim Slavkom, „nepredvidljivim mračnjakom“ i „hrvatskim gospodarom rata“. Njemački novinar tada je snimio kazetu s ubojstvom srpskog zarobljenika. Deset godina kasnije dvojica Allmayerovih kolega pokušavaju razjasniti njegovu smrt dovodeći je u vezu s tajanstvenim događajem na slavonskoj fronti u zimi 1991. godine.

Postavljanje „hrvatskog gospodara rata“ u središte romana neki su protumačili kao prokazivanje „hrvatske krivnje“. Čini se da politička i kulturološka pozicija autora nije najbolje shvaćena. Gstrein ne piše o Hrvatskoj i hrvatskom zločincu zbog „raskrinkavanja“ pred nekakim literarnim sudom, već zato što mu je Hrvatska bliska. Ona je dio njegovog srednjeevropskog kulturološkog kruga. Dio njegove „interesne sfere“. I tu zapravo nema bitne razlike između Gstreina, i Kohlove i Genscherove Njemačke koja je krajem 1991. potakla evropsko priznanje Hrvatske.

Lik hrvatskog „gospodara rata“ nije nikakva novost. O Merčepovim eskadronima smrti i slučaju Aleksandre Zec, ili Satanu Panonskom, punkerskoj zvijezdi koja je javno govorila o ubijanju zarobljenika na slavonskoj fronti, pisalo se još za vrijeme rata, a general Mirko Norac čak je i osuđen na zatvorsku kaznu zbog ubojstva starije žene. Gstreinov „gospodar rata“ u tom kontekstu djeluje poprilično ublaženo. On je napola odmetnuti pripadnik vojske – a ne pripadnik vojnog vrha, ili, što je simbolički gotovo jednako razorno, supkulturne alternative! Njegova žrtva nije niti dvanaestogodišnja djevojčica niti bespomoćna starica, već zarobljeni muškarac. Da je Gstrein htio, lik fantomskog Slavka mogao je mnogo gore zamračiti, i to na temelju nekih opće poznatih, dapače, i sudski procesuiranih slučajeva.

Bilo kakvo opravdanje srpskog nacionalizma i desetljeća „srpskih ratova“ koje je prouzročio, Gstrein drži etički odvratnim. Među piscima koji su se bavili Balkanom spominje i lik fiktivnog prosrpskog književnika Waldnera (svaka veza s Handkeom dobro je zamaskirana). Dotični austrijski pisac oženjen je Hrvaticom, očitom žrtvom njegov bračnog zlostavljanja, a ljeta provodi na nekom hrvatskom otoku. Gstrein ga opisuje kao „poznatog po svom demonstrativnom posjetu vodstvu na Palama, neodrživom stavu prema ratu u svojim člancima, i ideološkim ludorijama zbog kojih je nakon pada Vukovara branio napadače...“

Nakon gotovo fizičkog sukoba s piscem u njegovoj vikendici, novinar koji istražuje Allmayerovu smrt za „Waldnera“ jednostavno kaže – „Kakva pokvarena svinja.“ Problem „Zanata ubijanja“ nije u „izjednačavanju krivnje“ već u tome što je riječ o krajnje dosadnom i benignom štivu – baš kao što su to bile i „Engleske godine“. „Zanat ubijanja“ kompilacija je političkih i romanesknih općih mjesta. Povijesni sukus romana identičan je stavu koji o ratu u Hrvatskoj ima većina vodećih hrvatskih medija, vodeće lijeve i liberalne stranke, a donekle čak i Sanaderov HDZ. O izjednačavanju krivnje nema riječi. Gstrein naglašava „da su drugovi iz Knina, Banja Luke ili s Pala uvijek bili malo ispred ostalih, kao što su i predstavnici beogradske klijentele uvijek bili ispred svojih suparnika iz Zagreba i Mostara...“

Bolju razinu teksta predstavlja tek Gstreinovo ovladavanje zemljopisnom i povijesnom građom. Zapravo, „Zanat ubijanja“ upravo je školski primjer dobre pripreme za tekst. U romanu Gstrein putuje Hrvatskom od Splita i Zagore preko Zagreba do Slavonskog Broda i Vukovara, a da nije moguće pronaći niti najmanju zemljopisnu ili etnografsku pogrešku.

Isto je tako poprilično precizan i opis Hrvatske iz prve ratne godine. Tu možda postoji poneki problematični detalj, najčešće neka sitnija predrasuda – recimo o šahovnici kao isključivo ustaškom grbu – no to smo mi. Odnosno to je Zagreb u jesen 1991., to je Hrvatska u najtežoj ratnoj godini. A čak i kada navodi neke dvojbene glasine, recimo o devastaciji muzeja u Jasenovcu, Gstrein naglašava da je muzej „navodno“ razoren, te da su to „vjerojatno“ učinili „pripadnici hrvatske milicije“.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )