Nova besplatna elektronička knjiga : 'Zujke' Marija Brkljačića
Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta “Besplatne elektroničke knjige” novi naslov: kratki roman “Zujke” Marija Brkljačića. Knjiga je objavljena kao zadnji, dvadeseti besplatni elektronički naslov u 2008. godini.
Trenutno je na mrežnim stranicama projekta “Besplatne elektroničke knjige” dostupno 90 naslova.
O romanu:
Brkljačić se istaknuo kao pjesnik, no već letimičnim čitanjem njegove poezije bilo je moguće uočiti evidentan autorov prozni kapacitet; njegove su pjesme narativno dobro organizirane i nisu slijepe, što je, na koncu, osobina i njegove proze. Brkljačić ima fino oko za socijalu te meko srce - njegove su simpatije na strani slabijih, redovito. Jednako kao što mu je poezija nagnuta ka prozi, tako i njegova proza svojom suzdržanom retorikom zapravo tendira strogosti znanoj nam iz lirike - on je pisac koji izbjegava razmetanje riječima, ne razbacuje se njima, nego ih, da upotrijebimo izraz Danila Kiša, “trijebi kao gamad”.
Recentni a vjerojatno i svaki drugi moment hrvatske književnosti obično preplavljuju autori skloni kič baroku, nizanju pridjeva, kočoperenju slikama i metaforama. Brkljačić nije od te fele, njemu je riječ, pa makar ona bila i prosta, ipak svetinja te njome ekonomizira. Ne poteži riječ uzalud, u njega bi tako zvučala parafraza čuvene religijske zapovijedi.
Druga važna stvar kod Brkljačića je njegov sluh za recentno socijalno stanje, odnosno za onaj njegov dio koji je, iako je Hrvat, ovaj kao i sve ostale ratove - izgubio. Njegovi su junaci toksinirani, razvaljeni, na pragu umobolničkih ustanova. Kod njega se pije, puši i narkotizira doslovno punom parom. Svi su poluzaposleni, puluočajni, u poluvezama, na poluplaćama, na polusocijalnom osiguranju. Hrvatskom čitatelju ovakav je antijunak poznat iz bitničke i postbitničke književnosti, a njegova literarna opstojnost izvanredan je lakmus papir upravo za spomenuti društveno propitkujući sloj Brkljačićeva pisma.
Dječja igra po kojoj je ovaj kratki roman dobio ime, zujke, gdje jedan igrač stoji okrenut leđima i čeka udarac pa onda mora pogoditi udarača, simbolizira njihov položaj u odnosu na stvari koje bi trebale biti obične: plaću, smještaj, emocionalnu sređenost. Oni bi voljeli, ali čemu; pili bi, ali kako; radili bi, no ne kao zadnja marva. Pobjednici, naš prekrasni povlašteni sloj, oni pravi Hrvati, međutim, ne misle tako - gorka slovenska poslovica “ti gospodin, ja gospodin, a tko će krave pasti”, i njihov puritanski odnos prema radu najpreciznije očitava dubinu licemjerja koje određuje kvalitetu života u Hrvatakoj.
Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Objavljivao u Godinama novim, Libri Liberi, Quorumu, Republici, Riječima, Trećem trgu, Vijencu i Zarezu. Pobijedio na SC-ovom natječaju za prvu knjigu 2003./2004. zbirkom pjesama "Gledaj me u oči" (Studentski centar u Zagrebu, 2004.). Uvršten u izbor "Najbolje hrvatske priče 2006.". Iste godine bio je i finalist natječaja za kratku priču Večernjeg lista. Objavio: "Nikad nije plesao pogo" [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2004.; "Gledaj me u oči", Studentski centar u Zagrebu, 2004.; "Gledaj me u oči" [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2004.; "Muha u juhi" [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2005.; "Ne mogu ga gledati takvog" [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2006.; "Zujke" [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2008.