Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: MV Info • 31.05.2007.

Nove besplatne knjige : Aleksandra Kardum i Stjepan Balent

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige dva nova naslova: roman "Ono što sam prešutjela" Aleksandre Kardum i zbirku poezije "Voda" Stjepana Balenta. Roman "Ono što sam prešutjela" objavila 2005. godine nakladnička kuća Slovo, a Balentovu poeziju 1998. godine Naklada MD.

Trenutno je na mrežnim stranicama projekta "Besplatne elektroničke knjige" ( www.elektronickeknjige.com ) dostupno 60 naslova. Kako bi se olakšalo snalaženje među sve brojnijim naslovima i autorima, na mrežnim stranicama odnedavno je dostupno autorsko i naslovno kazalo.

O autorima:

Aleksandra Kardum rođena je 1969. godine u Varešu. Živi u Splitu gdje je završila studij glazbene kulture i usavršavala se u području glazbene terapije i pedagogije, čime se danas bavi. Objavila je roman Ono što sam prešutjela (Slovo, Zagreb, 2005.) koji je preveden na slovenski jezik (Goga, Novo mesto, 2007.). Povremeno piše kratke priče, koje su objavljivane u zbornicima Ekran priče 03 i 04.

Stjepan Balent rođen je 1969. godine u Čakovcu. Studirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu te novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Studirao je i elektrotehniku na Sveučilištu u Mariboru. Kao novinar radio je u Glasu Slavonije, za izdanja EPH, a od 2002. je urednik na portalu Net.hr (ex-www.iskon.hr). Autor je natječaja za kratku priču Ekran priče, rezultat kojeg su tri istoimene knjige u izdanju Naklade MD, dok je Ekran priče_04 objavio ProfilInternational. Pjesme i priče, koje su prevođene na više jezika, objavljivao je u književnoj periodici, radiju i na internetu. 1995. dobio je drugu nagradu na natječaju Goran za mlade pjesnike. Objavio: Kako stvari stoje? (s Ivanom Jašić i Tihanom Jendričko; SKUD I. G. Kovačić, Zagreb, 1995.) i Voda ( Naklada MD, Zagreb, 1998.).

Iz recenzija

Roman Aleksandre Kardum iznimno je zanimljiv iz razloga što na našu književnu scenu donosi još jedan suvisao ženski pripovjedački glas koji je Edo Popović, jedan od autora bilješke na koricama knjige, nazvao "mirnim" i usporedio s nizozemskom spisateljicom Margriet de Moor. Odnosno, možda bi bilo još preciznije reći kako smo s ovim romanom dobili novu pripovjedačicu prilično odmaknutu od onih spisateljskih dama koje su svoju prozu opteretile nepotrebnom agresivnošću ili pak trivijalnim obrascima.

Roman "Ono što sam prešutjela" svojim gustim asocijativnim tkanjem u kojem se izmjenjuju mrvice prošlosti s mrvicama sadašnjosti priziva u sjećanje prozu kakvu ispisuje Irena Vrkljan, oboružamo li se i jednim domaćim primjerom. No, s druge strane, glavna junakinja, Petra, pripadnica je jedne nove generacije kojoj nisu strane ni "bridgetjones" preokupacije, poput uspoređivanja vlastita odraza u zrcalu s nekim medijski posredovanim slikama.

(...) "Ono što sam prešutjela" jezično je i stilski više nego korektan prozni prvijenac, a autorici bismo kao komparativnu prednost svakako trebali priznati i vrlo životne i dinamične dijaloge. Iako bismo ovaj roman vrlo (o)lako mogli smjestiti u ladicu ženskog pisma, jer doista je riječ o ženskoj ispovjednoj prozi, te iako se u njemu čita vrlo visok stupanj emotivnosti i registar tipičnih tema – odrastanje, mladost, neostvarene ljubavi, mladalačke nade, testovi na trudnoću, razočarenja koje donosi sazrijevanje – nema u njemu mnogo klišea i doista djeluje svježe, a konačnom dobrom dojmu pridonose i mrvice ironije, pa i autoironije.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list

***

Uronivši dakle u plodnu vodu poezije, Balent izranja s novim, proširenim i kompleksnijim pismom na vrh glave. Njegove pjesme koje su prije često ciljale prema kraju pjesme i ovdje se poentirale, danas podjednaku težinu daju svakom dijelu pjesme. Dakako, povećanja težnja kraja pjesme posljedica je neizbježne strukture, ali Balent danas uglavnom odustaje od poantiranja i zaokruživanja pjesme. Nove Balentove pjesme utoliko su bliže fragmentimu neurednih, istregnutih rubova, označene interpunkcijom trotočke, nego li uočenom i zaokruženom detalju i točki na kraju pjesme. Njegova poezija primirila se u najrazličtijoj refleksiji potaknutoj trenutkom, obično tek jednim pogledom, što je i jedna od najfrekventnijih riječi. Trenutak i pogled su u svojoj kratkotrajnosti podjednako neuhvatljivi pa upravo ta neuhvatljivost, nestalnost i promjenjivost postaju povodi tematizaciji. Ono obuhvaćeno pogledom često se opisuje pa potom reflektira. Ili oboje istodobno. Zbivanje je stoga svedeno na stanje kao na fotografiji visoke ekspozicije. (...)

Poezija Stjepana Balenta usidrila se u vodu, ali sidrenje u takav primordijalni element zapravo je sidrenje u iskon. Evolucijski gledano, iz vode dođosmo, kemijsko-analitičko motrivši, od vode smo u najvećem postotku sazdani. Neiscrpna simbolika vode, usko vezna s iskonom i potpom, astrologijom i meteorologijom, najširim strukturalnim odrednicama uopće, u Balentovoj poeziji ponajprije je korištena kao metafora za protočnost, neuhvatljivost, medij razgradnje i primordijalno, vodeno ogledalo.
Kruno Lokotar, Vijenac

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –