Nura Bazdulj-Hubijar – «Kad je bio juli»

Održava se
01.01.1901.

Natječaj VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, koji se od prošle godine odvija u koprodukciji s «Večernjim listom», otpočetka je definiran tako široko da se na njega mogu prijavljivati svi autori koji pišu «na hrvatskom jeziku i drugim štokavskim jezicima, te čakavskom i kajkavskom». Tako se u ne tako dugoj tradiciji ove nagrade već drugi put dogodilo da nam laureat dolazi iz Bosne i Hercegovine. Nakon Josipa Mlakića i njegovih «Živih i mrtvih», autora koji i prije nagrađivanja nije bio nepoznanica u našem književnom životu, ove je godine odlukom žirija u kojem sjede eminentni književnici, urednici i kritičari, nagrada pripala bosanskoj spisateljici Nuri Bazdulj-Hubijar (1951). Istina, zaprešićka je «Fraktura» prošle godine objavila njezinu zbirku priča «Nevjestinski ponor», ali do ove financijski i tiražno bogate nagrade autorica nije imala neku značajniju recepciju u Hrvatskoj, onakvu kakvu imaju neki drugi bosanski autori.

Možda i pomalo paradoksalno, ali njezin je sin Muharem Bazdulj, pisac mlađe generacije koji je također prije dvije godine sudjelovao na VBZ-ovom natječaju i bio među najboljima, pa mu je ista nakladnička kuća objavila roman «Koncert», barem je po mome sudu u nas dosta poznatiji od svoje majke. Kažem paradoksalno, jer je Nura Bazdulj Hubijar, po struci liječnica, specijalistica medicinske mikrobiologije iz Travnika, jedna od najprodavanijih književnica u Bosni.

Objavila je više romana i drama, piše poeziju, knjige za djecu, spada u tzv. «lektirne pisce», a ako upišete njezino ime na internet pretraživač pronaći ćete, među inim, i opsežan forum gdje čitatelji preporučuju njezine naslove tako što prepisuju ogromne citate iz knjiga, komentiraju ih i dive im se. Podatak koji je s jedne strane fascinantan, ali s druge ostavlja i prostora za kritičarsku skepsu, jest kako je na top-listama najprodavanijih knjiga u Bosni i Hercegovini autorica više puta zauzimala prva mjesta, uz bok Paolu Coelhu. Ako je suditi po njezinom nagrađenom romanu, ta je travnička liječnica i uspješna književnica simpatije čitateljske publike pridobila prije svega snažnim emocijama i manjkom kalkulacija o tome u koju će je ladicu smjestiti književni kritičari, što su trenutni trendovi i po kojem modelu valja ispisivati odabranu temu. A čime je «kupila» spomenuti žiri za ovu nagradu?

«Kad je bio juli» tematizira jednu od najvećih tragedija nedavne prošlosti na ovim prostorima – tragediju Srebrenice. No, već je nakon prvih rečenica jasno kako je Bazdulj-Hubijar pronašla svoj put za njezinu literarnu adaptaciju, daleko od svih klasičnih predodžbi o ratnom romanu ili pak šire definiranom ratnom pismu. Odlučila se za epistolarnu formu, neobičnu u tome što sin, dvadesetdvogodišnji Mirza, ratno siroče i svjedok krvavih srebreničkih događaja, piše pisma svome mrtvom ocu, nakon što je njega identificirao među poginulima, a tijela majke i sestre prepoznao u jednoj od onih stravičnih slika otvaranja zajedničkih grobnica koje je vidio na TV ekranu. Nakon što mu je hodža rekako kako «mrtvi nisu mrtvi» odlučio je ispisivati pisma ocu u kojima se prelamaju slike njihove zajedničke prošlosti s događajima koje je Mirza proživio unatrag deset godina (od srpnja 1995. kad je ostao siroče i imao samo 12 godina, do srpnja 2005., kad završava pisanje). Iako potpuno neobrazovan (jer mu je ta mogućnost oduzeta slijedom tragičnih događaja), pa svoja pisma ispisuje živopisnim jezikom – mješavinom lokalnog dijalekta i svoga neobrazovanog idiolekta, što na trenutke «usporava» čitanje, Mirza je više nego inteligentan pripovjedač, svjestan jednog od glavnih poticaja za pisanje o proživljenim strahotama, onog terapeutskog, pa piše jer mu to «olakšava muku».

Takva forma i odabir pripovjedača autorici omogućava ispisivanje proze u kojoj je sve dozvoljeno i sve autentično - svaka je povišena doza emocionalnosti, potresnosti i dirljivosti koja pleše po opasnom rubu patetike i sentimenta posve u skladu ne samo s tragičnom temom, već i njezinim kazivačem. U to preplitanje slika koje je zapamtio i proživljenih strahota izbjegličkog života, Mirza upliće i tragične sudbine drugih, ali i posredno uobličava vrlo autentičnu sliku Bosne u posljednjih desetak godina u kojoj je sve, kako kaže, zamotano kao klupko kojem ne znaš ni početak ni kraj. Na taj način Mirza, potomak oca koji je vjerovao u bratstvo i jedinstvo, pravdu i jednakost među nacijama i vjerama, postaje svojevrstan glas malog čovjeka, puka kojem je nametnuta jedna tragična povijesna epizoda, glasnogovornik koji govori iskustvom vlastite kože, ali i vlastita zdrava razuma, nešto poput Petrice Kerempuha, transformiranog i prebačenog u druga krvava vremena.

«Kad je bio juli» epistola je nastala iz tragedije i boli, ali u njoj ni u jednom trenutku, što je najvažnije, ne prevladava beznađe ili pak mržnja. Na onu flannery o'connorovsku konstataciju kako je «teško naići na dobra čovjeka», pripovjedač kao da odgovara – da, ali još se uvijek, nakon svega, može. Dobrota gazde kod kojega radi, dobrota njegova oca kakvu pamti, na koncu i njegova dobrota zbog koje se nikada nije predao mržnji ili pak osveti, već slikama i mirisima koje mu nitko ne može oteti – jasnu pokazuju vjeru u to. Mirzina i poruka cijelog romana poziva na toleranciju, duboko je humana i u današnje vrijeme dirljiva, što je na kraju romana potencirano Mirzinim zaljubljivanjem u Srpkinju, Biljanu, unatoč osudi preživjelih članova šire obitelji. Romanom Nure Bazdulj-Hubijar kao da odzvanja onaj davni stih – «Spasit će nas ljubav, to je parola dana». Možda naivno, ali pogađa gdje treba, čak i kritičare i članove žirija.