Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 30.03.2008.

O novinarstvu koje nije moje

Imao sam sasvim dobar povod za potpuno drugačiji uvodnik. S prvim danima proljeća Moderna vremena Info portal slavio je svoj treći rođendan, i bila je prilika da najavim neke skore inovacije i zahvalim se našoj sve brojnijoj publici koja nam ubrizgava onaj neophodan adrenalin da ustrajemo u ovo (ne)vrijeme kada mnogi hrvatski mediji sve manje prostora posvećuju kulturi, pa tako i knjigama i knjiškim temama. Mislim da nisam pretenciozan ako ustvrdim da danas o zbivanjima na knjiškoj sceni možete više saznati na stranicama našeg portala kao i na još nekoliko sličnih entuzijastičkih projekata virtualnih nam kolegica i kolega (Bookserice, Moljac, Elektroničke knjige...).

Zona sumraka u koju sve više tone hrvatsko novinarstvo navodi me na nostalgično prisjećanje na vrijeme kada se u novinama i tjednicima imalo što pročitati o knjigama, baš kao i o umjetnosti, glazbi, filmu... i kada mediji nisu toliko robovali svojim oglašivačima kao danas, a njihovi se urednici nisu skrivali iza fraze "ali to naši čitatelji traže od nas". Utoliko me rastužuje i ljuti ustupanje prostora ionako tanašnih kulturnih rubrika prilozima koji su ispušni ventil za nečije ego tripove, a upravo se to dogodilo s nekoliko tekstova koji su "problematizirali" ovogodišnji nastup hrvatskih pisaca na Sajmu knjige u Leipzigu.

Kulminacija je bio nedavni tekst Tomislava Čadeža objavljen u Magazinu, redovnom subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, a koji se "metodološki" nadovezao na neka slična mu osporavanja  projekta predstavljanja hrvatske književnosti u Leipzigu. Prije nešto više od mjesec dana i Miljenko Jergović se u svom tekstu u Nedjeljnom Jutarnjem listu okomio na Alidu Bremer zbog neuvrštavanja pojedinih autora, iako tada u cijelosti još uopće nije bio poznat konačni popis autora a niti detaljni program prezentacije.

Nema ničeg spornog u tome da se netko ne slaže s izborom pisaca za Leipzig, jer nema te bezgrešne selekcije kojoj je nemoguće naći neke primjedbe i koja ne bi bila podložna razložnoj kritici. Samo što je kod ovakvih složenih i zahtjevnih projekata bitan i cjeloviti kontekst, potrebno je i marketinški osvješteno promišljati sveukupnost jedne takve prezentacije koja ne počiva samo na ovoj ili onoj listi putnika, već se zasniva i na dobrom poznavanju ciljne grupe kojoj se projekt obraća, njenih navika i očekivanja, pri čemu su manje značajne u pojedinih naših autora nerijetko iskrivljene samorefleksije o vlastitoj veličini.

Ali, Jergović se u svojem tekstu nije razračunavao s koncepcijom (jer za tako nešto bi se trebalo i malo potruditi) nego s "likom i djelom" Alide Bremer, mada se ni za tu priliku nije baš potrudio oko pronalaženja suvislije argumentacije. U Jergovićevom tekstu nije nastradala samo Alida Bremer, opalio je on i po Daši Drndić, a posredno i po drugima kojima pak nije spomenuo imena, servirajući čitateljima svojevrsni tekst s ključem. Podsjetio je tako na zadnje romane Ivana Aralice, pri čemu je bitna razlika između Aralice i Jergovića u tome što je Aralica u svojim romanima korektniji prema svojim čitateljima jer se ne skanjuje otkriti ključ koji će čitatelju pojasniti "Who is Who", dok Jergović čitatelje  ostavlja tek u naslućivanju na koga je sve zapravo mislio, vjerojatno zbog možebitne kasnije neugode bliskih susreta s istima.
 
Čitajući Jergovićev tekst ne po prvi put pomislio sam kako ponekad makar i površno poznavanje osobe pisca (pa makar samo i kroz medije) a ne samo njegovog djela i nije osobita sreća, i da bi u nekim slučajevima skoro pa bilo poželjno "oduzeti" djelo piscu, kako ga ovaj kasnije u svojim medijskim istupanjima ne bi kontaminirao svojom "osobnošću".
 
Tomislav Čadež je svojim tekstom na pune tri strane velikog novinskog formata nastavio tamo gdje je Jergović stao, pogotovo u onim pasusima u kojima se i on dotiče Alide Bremer, i da nema semantičkog suglasja u njihovim stavovima lako je moguće da bi ga Jergović u nekom trenutku inspiracije optužio za plagijat. Ipak, Čadež je ispao direktniji od Jergovića, on je svoje kolege poimenično počastio biranim riječima i opisima, bez obzira na njihove godine ili spol, što bi možda uz pivo u kakvoj zadimljenoj birtiji moglo proći kao kakav neformalni trač ili uobičajena razmjena simpatija među piscima, ali u jednoj ozbiljnoj novini to postaje loš i tendenciozno napisan tekst, koji se uz to ističe i nedostatkom elementarnog odgoja kojeg se stječe (ili ne stječe) još u tzv. formativnim godinama.

Svjestan sam toga da je Čadežov tekst pronašao i onu publiku koja ga je doživljela kao zabavan, nepristran, razbarušen pogled sa strane autora koji, eto, ne želi ići niz struju jer ga njegov novinarski nerv sili na suprotno. Čitatelj nužno ne mora biti informiran o sveprisutnim turbulencijama na hrvatskoj knjiškoj sceni, pretpostavljam da on još uvijek donekle vjeruje onoj novini koju kupuje i čita, uredništvu koje tu istu novinu priprema, i na kraju činjenici da je novinar od uredništva dobio pune tri strane da pokaže znanje.

Ali zato upućeniji čitatelji, a pogotovo pojedinci iz struke, u ovom slučaju i novinarske i književničke, ne bi smjeli prešutno tolerirati tekstove poput Čadežovog (ili već spomenutog Jergovićevog), jer lagodna ignorancija ujedno je i iskaz neodgovornog mirenja s trendom urušavanja novinarske profesije, trenda koji već neko vrijeme iz sfere politike (gdje se odavno udomaćio) metastazira i u ona manje atraktivna područja, poput stranica kulture.

Zapravo, žao mi je Tomislava Čadeža koji je očito imao nesreću da je svoj novinarski zanat počeo učiti početkom 90-ih, u zlatno doba  tzv. investigativnog novinarstva, na koje me nedavno gorko podsjetilo gostovanje Mire Furlan u Stankovićevoj emisiji "Nedjeljom u 2". Da li je Čadež pri pisanju svog teksta osim uzora (Jergovića) imao i mentora, to pouzdano zna samo on sam, no činjenica je da ga u Leipzig nije poslao Jutarnji list, već je tamo otišao s još nekolicinom autora o zajedničkom trošku Ureda za kulturu grada Zagreba i Hrvatskog društva pisaca, uz logističku pomoć Nenada Popovića, potpredsjednika HDP-a zaduženog za međunarodne odnose. A baš je Nenad Popović žestoko oponirao dvojcu Bremer - Dalos i njihovoj koncepciji nastupa hrvatske (re)prezentacije u Leipzigu, za što ga je jučer na godišnjoj skupštini HDP-a i prozvao Zvonko Maković.

Iako poznajem Nenada Popovića po nizu kvalitetnih knjiga koje je priredio još iz vremena njegova urednikovanja u Grafičkom zavodu Hrvatske i kasnije kao suosnivača i urednika u nakladničkoj kući Durieux, uza sve uvažavanje njegovog minulog rada ne mogu mu zapljeskati za ovu leipzišku epizodu. Nisam pristalica rušilačke, nekonstruktivne kritike u kojoj ne prepoznajem iskrenu želju da ono što se kritizira učini kvalitetnijim ili uspješnijim, a koja kulminira jedva mjesec dana prije početka Sajma knjiga u Leipzigu, dakle u vrijeme kada bi se trebali skupiti svi "pametni i knjiški ljudi", zaboraviti barem na kratko sva neslaganja koja opterećuju njihove međusobne odnose i poraditi na zajedničkom (?) cilju što uspješnije prezentacije hrvatske književnosti i pisaca njemačkoj publici. Naivno? Vjerojatno.

No osobno mi je najviše žao da je Čadežov tekst objavljen u Magazinu, prilogu Jutarnjeg lista kojeg su uslijed uznapredovale trivijalizacije ove novine mnogi doživljavali kao jednu od malobrojnih preostalih oaza. Pitam se čime je to Čadežov tekst u tolikoj mjeri zadovoljio kriterije kvalitetnog novinarstva da ga je uredništvo Magazina objavilo na pune tri stranice, ili možda uredništvu pitanje kriterija nije niti bitno pa ono o takvim stvarima jednostavno više i ne razmišlja?

Urednikovanje po načelu "daj što daš... a ako pustiš krv - tim bolje" unakazilo je već brojne hrvatske novine i tjednike, pa je danas kao sasvim normalna šizofrena situacija da Jutarnji list na svojim dnevnim stranicama kulture o jednom te istom događaju kroz ocjenu svoje novinarke (koja je s lica mjesta pratila leipziški sajam) zauzima korektan i u konačnici pozitivan stav, dok njegov subotnji prilog to skroz izokreće, pa čak indirektno među inim novinarima koji su izvještavali o nastupu u Leipzigu i vlastitu novinarku proglašava falsifikatorom koja je, eto, za razliku od Čadeža pristala na kolektivno medijsko obmanjivanje čitatelja o tome što se zaista događalo u Leipzigu.

Na žalost (ili sreću) nikada nećemo saznati kako bi se o leipziškom nastupu hrvatskih književnika i književnica pisalo i na trećem mjestu u istoj novini, u dnevnom prilogu Hej!, iako mogu pretpostaviti da bi se u njemu spekuliralo o tome da li je neka autorica na promociji nosila gaćice ili ne.

Iako sam uvjeren da tekst poput Čadežovog ne može zasjeniti  pozitivan i ohrabrujući dojam koji je ostavio sveukupni hrvatski nastup u Njemačkoj, što je potvrđeno u brojnim osvrtima kako u hrvatskim tako i u njemačkim medijima (što je ovom prigodom još važnije), bilo bi zanimljivo i od što većeg broja neposrednih sudionika saznati kako su ga oni doživjeli. Ne zato da bi se demantiralo glasnu "opoziciju" već zato što je za neke buduće slične projekte predstavljanja hrvatske književnosti u inozemstvu važno analizirati što je na ovogodišnjem hrvatskom leipziškom nastupu po njihovom sudu bilo dobro a što eventualno nije, te što bi trebalo napraviti da neka buduća predstavljanja hrvatskih autora nadmaše ovogodišnje u Leipzigu koje je, u tome se očito većina slaže, nadmašilo sva dosadašnja.

Napominjem da smo u potrazi za odgovorima poslali kratak cirkularni upit većini sudionika, i iščekujemo njihove odgovore koje ćemo nastojati sistematizirati na način da prezentiramo ne tko je što rekao već što je rečeno, i da to bude od koristi za neka buduća predstavljanja hrvatske književnosti i kulture u svijetu.

U nadi da nas neće neugodno iznenaditi fenomen zvan hrvatska šutnja iščekujemo njihove odgovore.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –