Off shore biografije

Održava se
01.01.1901.

Nema više dugih ljetnih sutona. Prije neku večer na komiškom Škoru zaprepašteno sam gledao kako je mrak iznenada došao. Pao je po nama naglo kao giljotina. Na uglu Ribarske ulice upalila se žuta lampa. Gledajući njezin mutni odsjaj na uglačanim kamenim pločama, vidio sam da dolazi jesen.

Žene u ispranim pamučnim haljinama s prednjim kopčanjem još uvijek nude prenoćišta pred trajektom u Visu, ali turista je sve manje i one se tu i tamo čak i porječkaju zbog para Nizozemaca ili Slovaka.

"Ajde, vod' ih doma, sa srićon ti bilo", reče na kraju jetko ona što popusti, dok Nizozemci stoje malo dalje s rancima i nejasnim osjećajem krivnje na leđima.

Uvijek kada vidim te žene što dočekuju autobuse i trajekte, pomislim kako bi kartonski pravokutnik s natpisom "sobe" u njihovim rukama bio krasan uvodni kadar za neki film strave. Pomislite samo u kakve mračne obiteljske tajne možete slučajno ući slijedeći s kolodvora ili iz luke takvu neku sredovječnu gospođu u haljini s izblijedjelim ružama, prvo glavnom ulicom, zatim labirintom neosvijetljenih sokaka do trošne dvokatnice s beskrajnim, klimavim drvenim stubištem što smrdi na zapršku i mačju mokraću.

Mjestimice je otpala žbuka, iz okruglih rana na zidu viri trska i letvice. Iznad vješalice u hodniku kočoperi se punjeni fazan, keramički tanjur oslikan je voćem. Iza jednih vrata na trenutak proviri i brzo šmugne jedno smežurano lice neodrediva spola. U drugoj sobi Jasna Zlokić promuklo pjeva "Skitnicu", a plava se debela žena tridesetih godina, samo u donjem rublju, ako ne računamo plastični cvijet zataknut iza uha, sklopljenih očiju zaneseno njiše.

Gazdarica vas napokon smjesti iza trećih vrata. Prenete se ulazeći, misleći da je već netko u sobi, a onda shvatite da u vas golemim crnim očima s komode bulji lutka u vjenčanici. Lutka je, po prilici, velika kao sedmogodišnje dijete. Širi ruke kao da bi rekla: "Što još hoćeš od mene, gade jedan?!" Kraj nje je u okviru fotografija neke žene. Čini se kao žena koja vas je dočekala, samo mnogo mlađa. S nelagodom primjećujete da su fotografiji probušene oči.

Jer ja sam skitnica, daljine me vuku,

Više volim vjetar, nego mirnu luku,

čuje se svu noć tamo iza zida, opet, i opet, i opet. A u stankama kao da netko jeca. U strahu da se ne bi probudili s kuhinjskim nožem u prsima, vi i žena spavate na smjenu.

Ovo je, priznajem, nešto pretjerano, ali i sami ste svakako morali barem jednom prespavati u ovakvoj nekoj sobi ili apartmanu, s prašnjavim suhim cvijećem, jelenom od obojenog gipsa, urom bez kukavice i uvelom grančicom masline u okviru sa svetim Antom, na staroj rasklimanoj postelji od persone i po. Ono što zovu privatnim smještajem u nas obično ovako izgleda. Prepadnete se kad prvi put uđete.

"Bog te tvoj, gdje sam ja ovo došao", pomislite zaprepašteno se osvrćući, još uvijek s kovčezima u rukama, kolebajući se da ih uopće spustite. No, ako ih spustite i raspakirate, naposljetku obično shvatite da je vrijedilo.

Ja gotovo uvijek ljetujem na takvim mjestima i odavno sam im se prestao čuditi. Ispunila me je, štoviše, neobična dragost kada sam prije dva tjedna, penjući se u apartman u jednoj staroj komiškoj kući, na stepenicama ugledao neukusan aranžman, lakiran panj s umjetnim cvijećem i natpisom "Bohinj". Četrnaest dana prolazim kraj toga čuda i još nisam shvatio što on predstavlja.

Drveni pod s izlizanim linoleumom u apartmanu trese se čak i pod mojom četverogodišnjom kćeri. Prije par dana slučajno sam bacio japanke na pod. Kad su pljesnule o linoleum, prasnulo je kao da je grom udario u kuću.

Ne mogu ipak kazati da se naši stanodavci ne trude. Na svim prozorima su mreže za komarce. Komarci vjerojatno imaju bezbroj viceva o tim mrežama.

No, kako sam već kazao, meni je lijepo ovdje. Ne žalim se. Uljudno pozdravim i zadržim se u kraćem razgovoru s gazdom, sitnijim, neobrijanim penzionerom koji po cijeli dan u bijeloj sokolskoj majici sjedi na kućnom pragu i prolaznicima za beznačajne pare nudi suhe i svježe smokve, kapare i domaće vino i rakiju u plastičnim dvolitrenkama. Štand na zidiću jedva mu je nešto ozbiljniji od štanda djevojčica koje nekoliko metara dalje na prevrnutim gajbama od voća prodaju ogrlice od palminih bobica.

Siromašan je i otrcan ovaj naš privatni smještaj, ali uvijek kada me obeshrabri njegova neuglednost, pogledam dolje, preko zidića s vinom i kaparima, na luksuznu konobu koju unatrag nekoliko godina drži jedan nekadašnji špijun, danas blizak prijatelj beogradskih gangstera, ubojica i trgovaca drogom. To je najljepši lokal u našem malom mjestu. Poznati sportaši, estradne zvijezde, krupni poduzetnici i karijerni kriminalci, kad u luci vežu jahte, obavezno odu tamo. Prođu pokraj nas, neki tajnoviti ljudi s off shore biografijama i silikonskim pičkama. Moj gazda, kad ih vidi, poletno ustaje i uvlači sokolsku majicu u hlače, ali društvena elita ni ne pogleda njegov prošek i smokve. Njih čekaju jastozi.

Kad god me naljuti bezvoljna i troma, amaterska usluga i bijedne sobe koje nudi lokalno stanovništvo, pogledam što se ovome nudi u zamjenu i pomislim kako bi možda ipak trebalo ostati sve po starome. Jer, gdje god smo tradicionalnu, ustajalu zimmer frei i fisch picnic ponudu pokušali podići na bolji nivo, što smo dobili? Politički i obavještajni šljam koji je u privatizaciji ugrabio hotelska poduzeća. Čudovišna apartmanska naselja. Potkupljive lokalne vlasti što su po nalozima mafijaških odvjetnika prekrajale zelene i građevinske zone. Možete li se sjetiti i jednog jedinog primjera da je turistički progres sretno ispao?

Moji argumenti možda vam zvuče maloumno. Smiješno vam je i pomisliti da bi se napredak mogao zaustaviti. Ali, kada provedete dva tjedna u jednom starom ribarskom mjestu poput Komiže, valjda je prirodno postati takav beznadni konzervativac. Ništa ne bi dirali, ništa pomicali, čak ni neukusni keramički tanjur na zidu ni gipsanog jelena na kredencu. Ne trebaju vam ni luksuzne obavještajne konobe ni hoteli s pet zvjezdica koje otvaraju nekadašnji trgovci naftom za račun Službe državne bezbednosti.

Ovi što žive ovdje, ovi ribari i težaci, žene koje su nekad slagale sardine u konzerve i njihovi muževi iz Neptunove službe održavanja, koji su nakon radnog vremena popravljali brodske motore i motokultivatore, ljudi koji možda sada spavaju u garažama da bi iznajmili svoju postelju, njima ja vjerujem i želim pripadati, koliko su god njihovi životi ponekad otrcani i smiješni.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )