Olga Grjasnova : Svaki put kad završim roman, osjećam se kao potpuna luzerica

Razveselio nas je poziv uredništva portala VOXfeminae da prenesemo razgovor sa spisateljicom Olgom Grjasnovom, i da na taj način publici koja redovito čita raznolike sadržaje na VOXfeminae pridružimo i dio čitatelja portala Modernih vremena Info, u ovom slučaju one koje zanimaju pisci i izvan dominantne angloameričke matrice. Razgovor s Grjasnovom vodila je Antonela Marušić, a svima vama koje zanima "rad umjetnica, poduzetnica... ali i građanskih inicijativa, nevladinih udruga i drugih rodno osviještenih i društveno odgovornih skupina i pojedinaca" (kako piše u opisu portala) preporučamo da se pobliže upoznate s VOXfeminae :-)
 

Olga Grjasnova rođena je 1984. u Bakuu, u Azerbajdžanu. Nakon rata oko Gorskog Karabaha 1996., njezina obitelj napušta domovinu i odlazi u Njemačku. Boravila je duže u Poljskoj, Rusiji i Izraelu. Završila je studij kreativnog pisanja na Njemačkom institutu za književnost u Leipzigu, trenutačno studira povijest plesa na Freie Universität u Berlinu. Za zapaženi prvijenac "Rusi vole breze" iz 2012. dobila je Nagradu Klaus-Michel Kühne i Nagradu Anna-Seghers.

VOXfeminae (Antonela Marušić): U gotovo svim Vašim biografijama, čak i na koricama Vašeg debitantskog romana "Rusi vole breze", piše da trenutno istražujete povijest plesa na jednom berlinskom sveučilištu. Objavili ste da pišete roman o baletu, i rekli ste kako mislite da balet prosperira u diktaturama. Potrebno je samo letimično sagledati države koje su se proslavile u baletu kako bi se vidjela istinitost te tvrdnje. Zašto ste za temu svoje nove knjige izabrali baš balet?

Olga Grjasnova: Oduvijek sam bila fascinirana baletom, ne mogu baš objasniti zašto. Možda je to dio sovjetske socijalizacije, možda samo djevojački san. Plesne forme su me uvijek zanimale, ali samo iz teoretske perspektive. Nisam vična performansu, pogotovo ne slikanju i plesu.

U kojoj ste fazi s novom knjigom? Imate li radni naslov?

Knjiga je gotovo završena, u kolovozu će je objaviti izdavačka kuća Hanser. Radni naslov je "Die juristische Unschärfe einer Ehe". Nisam sigurna koji je točan prijevod, ali rekla bih "Forenzička nejasnoća braka".

Doživljava Vas se kao veoma društveno osviještenu i angažiranu autoricu. Meni se čini da se interpretacija Vaše proze ponekad svodi samo na to, što mi djeluje banalno. Slažete li se?

Za mene je moje pisanje i dalje fikcija, ali nije na meni da prosuđujem njegovu literarnu kvalitetu. Smatram da je kompliment to što me vide kao društveno ili politički angažiranu autoricu.

Iz Vaše perspektive, u što točno spada Vaša društvena angažiranost?

Nikad nisam bila aktivistica niti išta slično. Kao dijete htjela sam biti ratna reporterka - najozbiljnije - ali danas sam vrlo daleko od te ideje. Tako da ne bih rekla da sam toliko angažirana.

Koje su najvažnije duhovne lekcije koje ste naučili pišući ovaj roman? Je li ih uopće bilo?

Teško pitanje. Nisam sigurna. Svaki put kad završim roman, osjećam se kao potpuna luzerica, i zbog toga uvijek započnem novi projekt.

Što Vas je najviše mučilo tijekom pisanja?

Nedostatak discipline predstavljao mi je najveći problem. Često sam bila vrlo blizu tome da prestanem pisati.

Djetinjstvo ste proveli u Friedbergu. Kako je bilo odrastati kao imigrant u njemačkoj provinciji?

Rekla bih da u školama, i pogotovo na sveučilištima, još uvijek postoji klasna podjela, ne samo prema imigrantima već i prema njemačkoj radničkoj klasi.

Mogu li Vas pomalo pompozno nazvati ubojicom kulturnih i književnih klišeja? Protagonistica vašeg prvog romana, Maša, živi u multietničkoj Njemačkoj i na sve načine prkosi tradicionalnoj karakterizaciji židovskog imigranta: najviše se druži s Arapima. Koliko je Vaše izbjegavanje klišeja autorska nakana, a koliko se Vaš vlastiti karakter odražava u Mašinom?

Njemački diskurz naspram imigracije je nešto posebno, ponajviše zbog toga što je bogat rasizmom i islamofobijom. Ljude rođene u Njemačkoj i dalje se percipira kao "strance" iako su njemački državljani. Naravno, postoje dvije vrste "stranaca" - dobri stranci, kao što su Francuzi, Azijati ili Židovi, i loši stranci, kao što su Turci i Arapi. Prije nekoliko godina u njemačkim medijima počeo se pojavljivati pojam 'judeokršćanske vrijednosti', uvijek u kontekstu islamofobnih napada. Pitam se gdje su te 'judeokršćanske vrijednosti'  bile 1933. godine. Nije da je Njemačka nadišla antisemitizam, ali kao što vidite, prezirem izraz 'judeokršćanske vrijednosti' iz dubine duše, pogotovo kada se on koristi kao izgovor za rasizam.

Fascinira me njemačka opsjednutost Izraelom i Židovima - ali samo Ashkenazi Židovima, ne "istočnim" Židovima. Tako da mi je bilo zanimljivo imati protagonisticu koja je židovskog podrijetla, ali previše je pragmatična da bi učila hebrejski. Voljela sam se igrati klišejima pišući ovaj roman.

Nakon što Vam je izašao prvi roman, navodno ste pronašli blog ruskih neo-nacista koji su napisali kako bi Vas trebali "ubiti plinom". Jeste li imali javna čitanja ili promocije knjige u Rusiji?

Nažalost ne, ali bila bih jako sretna kada bi moja knjiga jednog dana bila prevedena na ruski.

Neko vrijeme ste proveli u Brazilu na autorskoj stipendiji. Jeste li disciplinirano pisali ili ste se družili s ljudima, bilježeći u pokretu detalje koji su Vas interesirali? Negdje ste rekli kako Vas rad u tihim i izoliranim prostorima ne potiče na pisanje. Kakva Vas atmosfera stimulira?

Imala sam sreću provesti mjesec dana u Rio de Janeiru, što je bio moj prvi posjet Latinskoj Americi. Bilo mi je odlično. Rio je stimulirao moje pisanje, otkrila  sam novu kulturu. Hoću reći, imala sam kratak uvid u novu kulturu, nove mirise, knjige i autore. Putovanje i čitanje su dvije stvari koje me najviše inspiriraju. Istina, inače se ne nosim dobro sa selom i izolacijom, ali u posljednjih godinu dana sam otkrila provinciju. Valjda mijenjam navike.

Iz samog naslova Vašeg romana viri kliše. Navodno ste se susreli s razočaranim čitateljima koje je privukao naslov Rusi vole breze i koji su očekivali nostalgični stereotip "ruske duše" u Vašem romanu. Kako reagirate na takve čitatelje?

Istina! Knjigu su ponekad vraćali u knjižare zato što je nekim čitateljima nedostajala 'ruska duša' u romanu ili u Rusiji općenito. Mislila sam da će ironija u naslovu biti očita, tako da nisam sigurna što bih rekla o nedostatku ruskog 'štiha' u romanu.

Na javnim čitanjima uvijek čitate isto uvježbano poglavlje. Zašto?

Zbog mješavine lijenosti i tjeskobe. Volim pozornicu, ali samo ako sam u gledalištu. Nisam glumica, čak niti ne čitam dobro na glas. Toliko sam vremena potrošila vježbajući javno čitanje i birajući što želim pročitati da se nikad nisam usudila bilo što promijeniti. Uglavnom se samo nadam da ću preživjeti čitanje, ali se uvijek veselim pitanjima čitatelja ili moderatora.

Koji dio književnog procesa Vam je najdraži: pisanje, autorske stipendije ili javna čitanja?

Čitanje, ali ne javna čitanja niti čitanje mog vlastitog stvaralaštva. Samo čitanje književnosti. Ponekad mi se čini da sam postala pisac kako bih imala više vremena čitati.

Berlin je grad omiljen pripadnicima subkulturne i kulturne scene na Balkanu. Percipira ga se kao obećanu zemlju nezavisne i alternativne kulture. Kako izgleda Berlin iz Vaše perspektive?

Volim Berlin i volim živjeti ovdje. Ali po mom mišljenju, Berlinova slava zasnovana je na relativno niskom budžetu koji vam je potreban za život ovdje. Kada berlinske cijene dostignu one u New Yorku, Parizu ili Rimu, umjetnici će otići.

Već nekoliko godina očit je uspon ekstremne desnice na evropskoj političkoj sceni. Hrvatsku je nedavno potresao takozvani 'demokratski referendum' koji je organizirala klerikalna desničarska inicijativa "U ime obitelji". Cilj mu je bio u hrvatski ustav uvesti odredbu da se brak isključivo smatra zajednicom muškarca i žene, što je naišlo na velik otpor određenog broja hrvatskih građana. Što mislite o tome?

Još uvijek nisam sigurna u koncept braka kao takav, ali svakako sam za građanska prava. Nažalost, istospolni brakovi su ilegalni i u Njemačkoj. Imamo samo civilna partnerstva, a prava unutar tih partnerstva su ograničena. Mogućnost usvajanja djece od strane LGBT parova još uvijek je utopija. Također me plaši pinkwashing, praksa prikazivanja države kao gay-friendly kako bi se prikrili ili ublažili njezini negativni aspekti, što je vrlo popularno u Izraelu i Njemačkoj.

Fotografija: Elitech d.o.o. - Edicije Božičević