Orhan Pamuk : Muzej nevinosti

Održava se
01.01.1901.

Iza Orhana Pamuka je Nobel i IMPAC Dublin, „Zovem se Crvena" i „Snijeg", no svoje najbolje romane Pamuk tek piše. Taj dojam prisutan je kod čitanja „Muzeja nevinosti", romana pisanog između 2001-02., i 2003-08. Možda je to zbog autorskog sazrijevanja, ali kao da je Pamuk tek s Nobelom dobio krila. Jer „Muzej nevinosti" novi je vrhunac jednog od najznačajnijih suvremenih pisaca, koji poput literarnog Kolosa stoji na mjestu „dodira svjetova", sekularnog Zapada i islamističkog Istoka.

Ljubavni roman o ženidbenim i seksualnim običajima u Istanbulu sedamdesetih i osamdesetih godina djelo je turske Jane Austen. Prozapadni, urbani i buržujski dio Turske u to doba pokušava imitirati seksualne slobode koje su se šezdesetih proširile Zapadom. No u islamskoj, ekonomski zaostaloj Turskoj, to je vrlo osjetljivo područje. Pravila naizgled više nema, tradicionalizam je samo za siromašne provincijalce, međutim to je samo privid. Istanbul je daleko od zapadne razuzdanosti. Godine 1975. u Istanbulu je čednost mladih djevojaka bila „dragocjenost koju je trebalo čuvati do udaje". Odluka djevojke da „ide do kraja" mogla je imati veliko društveno značenje i ozbiljne posljedice.

Pamuk profesorski, s a, b,c, d , e i f varijantama, opisuje nove predbračne trendove, taj čudan spoj površinskog modernizma i prijetećeg tradicionalizma. Najbezazlenije je bilo - a) upuštanje u predbračne spolne odnose „ozbiljnih" mladih parova koji su prihvatili zapadni način života i zaručili se. „Mlade, dobro obrazovane žene iz visokih krugova, koje su spavale s budućim muževima, voljele su taj svoj postupak češće objašnjavati preobrazbom u vrlo slobodne moderne žene koje više ne mare za tradiciju, nego li priznanjem da u svoje izabranike imaju povjerenja".

Ako je mlada djevojka - b) „ne mogavši se suspregnuti izgubila nevinost prije nego što je povjerenje prema partneru bilo uspostavljeno", njena čast mogla se spasiti samo brakom. U slučaju da je muškarac pobjegao - c) čast se mogla spašavati i na sudu, no djevojku bi javnost gledala kao preljubnicu ili silovanu ženu. I - d) „budući da se smatralo nezamislivim da razumna i čedna djevojka dođe u situaciju da se „poda" nekom muškarcu koji se njome ne misli oženiti... bilo je rašireno mišljenje da djevojka koja to učini „nije pri sebi". Dobre djevojke kojima je čast okaljana u filmovima iz onog doba u pravilu su umirale: to je bio jedini način da se „časno" izvuku iz situacije. „Loše su postajale prostitutke".

Ljubavna priča Kemala, bogatog nasljednika zaručenog za djevojku s kojom održava predbračne odnose - i mlade Fusun, prodavačice iz dućana i bivše misice - prelama se kroz mrežu tih novih međuspolnih odnosa. Na neki način Pamuk preuzima radnju ondašnjih filmskih melodrama. Bogati muškarac zavodi nevinu djevojku, a onda se vraća zaručnici, ostavljajući djevojku „obilježenom". Na kraju obje žene postaju „oštećena roba", osramoćene i s umanjenim i nepovoljnijim prilikama za udaju. Time Kemal vraća Tursku deset godina u nazad, u predseksualne šezdesete. Njegovo nepoštivanje nepisanog međuspolnog ugovora istanbulske buržoazije postaje zastrašujući primjer modernosti i hazarda predbračnog seksa.

Nije to sve. Ima u „Muzeju nevinosti", izvanrednoj kombinaciji „ljubića" i kulturološke studije, još mnogo zanimljivog „štofa" i razvojnih pravaca radnje. Kao i uvijek Pamuk otvara roman sporo, a stil mu je arhaičan, kao da je autor starmalo dijete. No čim se počinju pojavljivati konture njegove literarne konstrukcije postaje jasno da je riječ o velikom književniku, na vrhuncu svojih moći.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )