Paolo Bacigalupi : Djevojka na navijanje
"Jedina bitna revolucija je ona koja će doći iz polja biologije" - kaže to Paul Di Filippo u svom "RIBOFUNK Manifestu". Ne misli pri tom na revolucionarne pomake u taksonomiji živih bića, niti na očuvanje krhkih eko-sustava nacionalnih parkova, već misli na sve ono što implicira pojava kapitalu iznimno zanimljive biotehnologije. Iako je Di Filippo skovao termin ribofunk (ribosom + funk) za novu granu spekulativne fikcije čvrsto naslonjenu na ostavštinu Gibsonovog cyberpunka, marketinškoj se menažeriji žanrovskih nakladnika zgodnijim učinio termin biopunk pa je tako svijet zapljusnuo sijaset multimedijalnih „proizvoda" koji su pohrlili opisati, približiti i problematizirati budućnost koja tek što nije zakucala na vrata. Za razliku od steampunka koji se već duže vrijeme iscrpljuje eskapističkim i krajnje naivnim fetišiziranjem viktorijanske ideologije i estetike, biopunk još uvijek nije zatvorio vrata kritičkoj misli bez koje sva spekulativna fikcija ostaje tek predložak za scenarij ljetnih blockbustera.
Ovdje je potreban tek kratki uvod u terminologiju za one koji nemaju običaj zalaziti u vode žanrovske literature. Bio-, steam- i cyber- predmetci označavaju tri različita tematska sklopa od kojih se grade književni svjetovi, a punk dominantni "stil" tj. rakurs pripovijesti koji, za razliku od visoke fantastike napučene kraljevićima iz kataloga ili tvrdolinijske znanstvene fantastike ispunjene pomalo autističnim znanstvenicima, zahvaća ulicu i njene stanovnike, uglavnom gubitnike u globalnim civilizacijsko-tehnološkim procesima. Bio- stoji za biotehnologiju i sve njene derivacije, cyber- za kibernetiku, informatiku i kompleksne tehno-organske sustave, steam- za paru i napredne tehnologije nastale iz manje ili više fantastičnih aplikacija mehanike parnoga stroja. Od svih njih, jedino je steampunk izrazito prošlosnoga karaktera, zabavljen alternativnim povijestima u kojima je para ostala (ili nanovo postala) glavnim izvorom energije. Dakako, kao ni u ostatku književnosti ni ovdje se ne mogu povući jasne crte razgraničenja pa se tako nerijetko pojavlju hibridi koji s različitim uspjehom spajaju sva tri tematska sklopa i bacaju u očaj sve kritičare sklone urednim popisima i opisima književne proizvodnje. No, kako ovaj tekst nema namjeru u tančine raspravljati o dometima i granicama pojedinog žanra, vrijeme je da se završi s uvodom.
Paolo Bacigalupi američki je pisac talijanskih korijena rođen 1972. godine, a prve žanrovske korake napravio je unutar cyberpunka pričom "Pocketful of Dharma". "Djevojka na navijanje" (Algoritam, 2014. u prijevodu Vladimira Cvetkovića-Severa) njegov je prvi roman. Njime je osvojio najvažnije žanrovske nagrade (Huga je podijelio s romanom Chine Mievillea "The City & The City"), a zasjeo je i na deveto mjesto najboljih romana 2009. godine po izboru časopisa "TIME". Iako književne nagrade i visoke pozicije na kojekakvim izborima već odavno nisu nikakva garancija kvalitete, "Djevojka na navijanje" uglavnom opravdava hvalospjeve kritičara i fanova.
Priča romana smještena je na Tajland u 23. stoljeću. Globalizacija je propali projekt, ekologija kakvu poznajemo je uništena, svijetom haraju mutirane super-bakterije koje podjednako napadaju i genetski modificiranu hranu i genetski nemodificirane ljude, naftni derivati prepustili su mjesto rudimentarnijim oblicima pogona (konkretno - ljudima i životinjama) koji kalorije pretvaraju u mehaničku energiju zbog čega je pitanje hrane, njene raspodjele i zaštite postalo središnje pitanje svih preostalih oblika društvenih uređenja. Ovakvi tektonski poremećaji gurnuli su u prvi plan biotehnološke i prehrambene korporacije koje su jedine u stanju održati korak s brzo mutirajućim, smrtonosnim zarazama. Kao jedinim proizvođačima prijeko potrebnih resursa, otvoren im je prostor za potpunu dominaciju nad sve slabijim državama i hordom "potrošača" koja nema drugog izbora. Tajland je jedna od rijetkih preostalih država koje se takvom svijetu pokušavaju oduprijeti protekcionističkom politikom, izolacijom i rigoroznim mjerama suzbijanja crnog tržišta, a jedini adut koji posjeduje je banka primarnog sjemena iz koje su unajmljeni genetičari sposobni proizvesti kulture otporne na sveprisutne zaraze. Bacigalupijev roman polako uvodi čitatelja u ovaj svijet, pričajući mu o njemu glasovima likova iz različith društvenih pozicija.
Priča o Tajlandu iznosi se tako ustima Andersona Lakea - zaposlenika AgriGena, korporacije zainteresirane za pristup tajlandskoj banci sjemena, ustima Hocka Senga - kineskog prebjega iz ratom i etničkim čišćenjem poharane Malezije, ustima Jaideeja i Kanye - eko-policajaca zaduženih za kontrolu i implementaciju naputaka tajlandskog Ministarstva okoliša i ustima Emiko - naslovne djevojke na navijanje, genetski modificiranog "organizma" skrojenog za potrebe japanske "uslužne industrije". U svijetu obilježenom kolapsom ekologije i reiterirajućim političkim sukobom protekcionista i liberala svaki će od ovih likova pokušati ostvariti vlastite ambicije i ni jedan od njih pri tome neće ostati neokaljan.
Nekoliko stvari karakterizira Bacigalupijevo pisanje o Tajlandu budućnosti. Prije svega valja istaknuti politički realizam. Iako se iz danog opisa može učiniti kako se Bacigalupi naslanja na popularne teorije zavjere i načelnu "mržnju" prema korporacijama poput Monsanta, Bacigalupi ni u jednom trenutku ne predsdtavlja svoj knjiški svijet kao rezultat pomno smišljenog procesa za globalnu kontrolu nad ljudima i resursima. Kaos budućnosti rezultat je niza slučajnosti, nepredviđenih posljedica i sasvim ljudskog nemara, a globalni sustav koji se stvara na ruševinama razvaljenoga svijeta pokušaj je racionalnog uređivanja nastaloga kaosa u kojem svi akteri, bilo da je riječ o ljudima ili udruženjima u obliku korporacija ili država, prije svega nastoje preživjeti (te pri tome, ukoliko je ikako moguće, zaraditi).
Nadalje, Bacigalupijev roman ne poznaje klasičnu instituciju junaka kao nositelja "starih vrijednosti" koje bi služile kao korektiv poremećenom svijetu sutrašnjice. Najbliži tom opisu je Jaideejev lik, jedini nekorumpirani eko-policajac koji, poput svakog narodnog sveca, brzo biva eliminiran iz sustava jer predstavlja anomaliju s kojom sustav ne zna što učiniti. U skladu s time, Bacigalupi vješto izbjegava svako moraliziranje, smatrajući kako fundamentalistička retorika bilo koje vrste jednostavno ne pruža plauzibilna rješenja za postojeće kompleksne probleme. Što se tiče "rješenjâ", Bacigalupijev roman je izrazito skeptičan prema ljudskom faktoru. Biološka jedinka pod imenom čovjek koja je, u stanju kakvom jest, obilježila povijest civilizacije kakvu poznajemo, odviše je krhka za svijet koji nastaje. Utoliko se u liku Emiko, svojevrsnog seks-robota genetski prilagođenog svijetu sutrašnjice, može prepoznati simbolička majka novog čovječanstva (i izvjesno je božanstvo prema predaji ženu napravilo bioinženjeringom od muškarčevog rebra, otprilike za iste potrebe), čime je stara tehno-organska spekulacija cyberpunkera, ovisna prije svega o struji, nadograđena konceptom u kojem nadogradnja ljudske DNK postaje nužnim elementom za iduću fazu evolucije i opstanka čovječanstva.
"Djevojci na navijanje" najviše se može zamjeriti s tehničke, zanatske, strane koja je daleko od ispolirane iako bi joj postkolonijalna kritika mogla uputiti pokoju oštru riječ, ponajprije zbog tretmana Japana koji se prezentira u svojoj najpopularnijoj redukciji kao svijet čudnih porno-fetišista, a i marksisti bi vjerojatno imali što reći u pogledu pasivnog prihvaćanja navodno nepromjenjivog statusa quo. S druge strane, feministička bi kritika mogla pronaći zanimljivog materijala u liku Emiko koji se, van općenitijih eshatoloških tumačenja, može čitati kao zgodna parabola o razbijanju okova muške dominacije. No, "Djevojka na navijanje" se tek površno bavi aspektima nacionalnih, klasnih i rodnih identiteta i primarno je zainteresirana za spekulacije o sutrašnjici vodeći se pri tome ekstrapolacijom iz dostupnih činjenica o sadašnjosti. Za prvi roman, i više nego dovoljno.
"Djevojka na navijanje" suvremeni je roman koji hiperbolom pokušava doprijeti do problema koji se tek povremeno ukažu na marginama mainstream medija. Dovoljno je pogledati na police s voćem i povrćem u suvremenim trgovačkim lancima kako bi se susreli s činjenicom da svijet Tajlanda 23. stoljeća i nije tako dalek kao što se čini. „Djevojka na navijanje" pravo je osvježenje u Algoritmovom katalogu zagušenom fantastikom, svemirskom operom i vampirskim sagama.
Paolo Bacigalupi: "Djevojka na navijanje"
Preveo Vladimir Cvetković Sever
Algoritam, 2014.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )