Pascal Bruckner : Paradoks ljubavi

Godine 1993. ljetni broj magazina "Elle" kao udarnu temu broja postavio je pitanje: jeste li drolja? Testu su pristupile brojne poznate novinarke i urednice časopisa, odgovarajući s ponosom da su drolje; uspaljene kuje, jebačice, kurvice, droce, štogod.

Jedna je neiskusnija čitateljica na isto pitanje "jeste li drolja" sramežljivo odgovorila - "Jao, nisam!"... Ali valjda ima još vremena! Tek joj četrdeset ili pedeset, i nikad nije kasno za preljub s dvostruko mlađim instruktorom tenisa, ili za odlazak sa suprugom u klub za razmjenu partnera i isprobavanje seksa u troje, analnog seksa, lezbijskog seksa, jer kako izaći pred prijateljice, pod svjetla velegrada, ovako inhibirana i jadna, ovako rodno podjarmljena i spolno osiromašena.

Dakle, rodno i spolno emancipirana žena u Evropi s kraja XX stoljeća sebe titulira kao drolju - ili barem želi da to može za sebe kazati. Naziv koji je prije jednog stoljeća za ženu predstavljao socijalnu smrt i najtežu moguću uvredu u jednom sasvim ludom i vratoglavom lupingu postao je šik dodatkom samosvjesnih, seksualno emancipiranih i profesionalno realiziranih, mondenih građanki.

Broj partnera se više ne skriva; ako treba može ga se malo i napumpati. Promiskuitet i seksualno eksperimentiranje predstavlja obogaćenje života i uspon na statusnoj ljestvici, a ne pad u nemoral i na dno... Očito nešto se dogodilo s našim društvom. Kažem našim, jer smo i mi u suštini "parižani" i "parižanke" premda možda živimo na rubu prostora i vremena onoga što zovemo suvremenim zapadnim društvom.

To "događanje", taj društveni obrat - prava mala revolucija kojom su drolje postale princeze novog potrošačko-egalitarnog društva, a žene koje su u životu imale dva-tri partnera (ili samo jednog, što je valjda gore i od nijednog) sada su "nejebice" i sirotice nalik onima kućnim robinjama iz kapitalističko-patrijahalne ere - priča je koju Pascal Bruckner pokušava prelomiti u "Paradoksu ljubavi".

Naime, iza temata o droljama u glamuroznom lifestyle magazinu kriju se goleme socijalne silnice koji radikalno mijenjaju naš svijet. Brak, seksualnost i ljubav odavno više nisu ono što su bili. Bruckner prati kretanje njihovih dionica: veliki povratak ljubavi u naše društvo, oslobađanje seksualnosti, raspad braka ali i njegovo istovremeno idealiziranje (zbog čega se, i na nagovještaj najmanjeg problema i slabljenja bračnih strasti, i događa raspad braka).

Do sada smo vidjeli dvije "civilizacije ljubavi" kaže Bruckner, dražesno rabeći sintagmu Benedikta XVI. Kršćansku "civilizaciju ljubavi" koja je do XVIII stoljeća zbog ljubavi prema Bogu ubijala nevjernike, i komunističku "civilizaciju ljubavi" koja je zbog ljubavi prema čovječanstvu ubijala političke protivnike i uopće nesavršenog čovjeka.

Trenutačno smo duboko u trećoj "civilizaciji ljubavi". Ljubav napada iz svih oružja. Ona je jednako u pop-pjesmama, hollywoodskim romantičnim komedijama, sapunicama, politici, parareligijama i pseudoreligijskim potrošačkim praznicima. Ljubav je "globalna ideologija Zapada". Mi živimo u svijetu „u kojem se Bridget Jones udaje za Rocca Sifredija" (dakle junakinja romantične komedije za porno stara poznatog pod umjetničkim imenom "Italian Stallion"), u vrijeme "chick lita i trasha", "seksa i sentimentalnosti", "sladunjavog prenemaganja i tvrde pornografije"... a sve to, sav taj medijski i ideološki galimatijas, dolazi kao dio velikog tržišta ljubavi i tržišta seksa, na kojem se kao luzeri pojavljuju starci, siromasi, pretili, i uopće svi neugledni i deformirani.

Herbert Marcuse je prvi u oslobođenju seksualnosti vidio proširenje tržišta i novi oblik robe i poslovanja. Michel Houellebecq je od tog tržišnog "širenja područja borbe" sagradio reputaciju vodećeg francuskog književnika. O tome je pisala i Laura Kipnis ("Protiv ljubavi"). Bruckner prati te tragove; hoda u njihovim čizmama, gazi po njihovom prtu, i diže svoj glas protiv fetišizacije ljubavi.

"Treba završiti s ljubavlju kao religijom zemaljskog spasa kako bi je se bolje slavilo u obliku otajstva privatne sreće"; „nije samo ljubav ta koja povezuje ljude... ne može ona pobijediti mržnju, bijes, ludilo ubijanja, to je zadatak razuma i demokracije", grmi na svojim stranicama Bruckner, a mi gotovo da ga možemo čuti i vidjeti kako elokventno, s dozom glumačke teatralnosti, iste te riječi izgovara u nekoj šik emisiji francuske televizije.

Ta teatralnost, taj šarm i "entertainment value", neodoljivi su u "Paradoksu ljubavi". Brucknerova misao nije ni jaka ni originalna. Ali kao šareni kolaž, pun citata, raznih genijalnih štikleca i zvučno poentiranih teza, "Paradoks ljubavi" je izvanredan izvor materijala ako ništa drugo a ono - "for breaking ice on parties": jer zabavno je, a opet nije previše provokativno i neumjesno, pametno je, a opet ne sasvim strano i nepoznato.

 
Pascal Bruckner: "Paradoks ljubavi"
Prevela Ljiljana Novković

Algoritam, 2010.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )