Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 02.11.2018.

Patricia Highsmith : Carol

„Ubojstvo je neka vrsta vođenja ljubavi, vrsta posjedovanja“, zapisuje Patricia Highsmith u svoj dnevnik, u lipnju 1950., dan nakon što se vlakom odvezla špijunirati ženu koju je – kako kaže – gotovo zavoljela istog trena kad ju je prvi put ugledala u prosincu 1948., dok je nakratko radila na odjelu igračaka u Bloomingdalesu. Tada dvadesetdevetogodišnja autorica jednog psihološkog trilera, po kojem će Hitchcock 1951. snimiti film, Highsmith je bila toliko nervozna da je morala popiti dva viskija kad se iskrcala na njezinoj stanici u New Jerseyu, nastavlja autoričin biograf, Andrew Wilson. Ali bogato udana plavuša s djecom tek se u autu provezla pokraj nje, kao priviđenje u svijetlo plavoj haljini, pa će se opsjednuta Highsmith za šest mjeseci vratiti na isto mjesto.

U međuvremenu je plavuša poslužila kao inspiracija za Carol Aird, jednu od protagonistica romana koji je Highsmith grozničavo skicirala odmah nakon tog fatalnog susreta u Bloomingdalesu: priču o ljubavnoj vezi između dvije žene. Knjiga izlazi 1952., pod naslovom The Price of Salt (Cijena soli) i pseudonimom Claire Morgan (jer Highsmith nije htjela da je okarakteriziraju kao spisateljicu lezbijskih romana), a nakon što je sljedeće godine objavljeno i meko ukoričeno izdanje, postaje bestseler. Roman će tek 1990. biti objavljen kao Carol, s potpisom autorice, a 2015. izlazi i istoimeni film Todda Haynesa, s Cate Blanchett i Rooney Marom u glavnim ulogama, kojem, vjerojatno, možemo zahvaliti i na ovom odličnom prijevodu na hrvatski (Mima Simić i Josip Šipić).

Kad je objavljen, roman Cijena soli našao se na tržištu s lezbijskim šund romanima koji su se 50-ih i 60-ih generalno dobro prodavali. Mekih korica, s privlačnim ženama na naslovnicama (često u donjem rublju i negližeima), ti su romani prije svega udovoljavali voajerističkom „muškom pogledu“, piše Yvonne Keller. Mnoge su i napisali muškarci. Mnogima je ženama, ipak, bilo drago da se o lezbijskim odnosima barem govori – dodaje Keller – iako su ih već naslovi povezivali sa sramom, nezasitnošću i grijehom. U svakom slučaju sa drukčijosti i čudnosti (Žene u sjeni, Djevojke sumraka, Zabranjeni seks, Drukčije, Besramne, Neprirodna ili Čudne žene).

Ne iznenađuje stoga da Highsmith nije htjela biti poznata kao autorica lezbijskih romana – osim Carol, ionako više nije napisala nijedan. Tijekom plodne karijere, potpisala je brojne kratke priče i dvadeset i dva romana, prvenstveno psihološke trilere. Za nju je „savršen primjer egzistencijalnog junaka dvadesetog stoljeća“ lik poput Toma Ripleya, kriminalca i psihopata koji se provlači kroz pet njezinih naslova. Zaljubljiva i kontroverzna radoholičarka – nastavlja Wilson – u svoja je djela unosila i događaje i ljude iz osobnog života, ali je o njima kategorički odbijala raspravljati u javnosti. Voljela je gotičku atmosferu (baš kao i Edgar Allen Poe, s kojim dijeli rođendan, 19. siječnja), noir romane tridesetih i četrdesetih, slike Francisa Bacona i egzistencijalizam Dostojevskog, Kafke, Camusa i ostalih. Roman Carol, gotovo autoričin dnevnik, zato znatno odudara od ostatka njezina opusa. Ironično je, Wilsonovim riječima, da se Highsmith tog prosinca 1948. zaposlila u Bloomingdalesu da bi uspjela platiti svoju psihoterapeutkinju. Mislila je da će je terapija „izliječiti“ od homoseksualnosti i pripremiti za brak s piscem Marcom Brandelom. Umjesto toga, u Bloomingdalesu je ugledala ženu koja će postati literarna Carol i utjeloviti sve njezine prustovske projekcije kojima je bila posebno sklona.

Onima koje su htjele nešto drugo ili više davane su dijagnoze i tablete, a mediji su ih uvjeravali da je „Drugi spol“ (1949.) Simone de Beauvoir za Francuskinje i da De Beauvoir „nema pojma o životu“.

Carol Highsmith Patricia

U romanu je taj događaj opisala ovako: nešto prije Božića, devetnaestogodišnja kazališna scenografkinja Therese Belivet zapošljava se u robnoj kući Frankenberg u New Yorku, na odjelu igračaka. Tek treba naći praksu u struci, ali i odlučiti što napraviti s ambivalentnom vezom s Richardom (nijedno od njih nije u stanju blažene ludosti). Richard nije pretjerano usredotočen ni na što u svom životu, pokušava biti slikar, izbjegavajući – misli Therese – svoju konačnu sudbinu zaposlenika svog oca. Ne pomaže pretjerano ni što je zove na ljetovanje u Europu. Njihova joj se veza čini vrstom trampe, a robna kuća Frankenberg zatvorom koji ne ostavlja vremena za bilo što drugo. Dok lista brošure firme, u naletu dosade i cinizma pomišlja da bi bilo zgodno da Frankenberg ima i svoju crkvu i rodilište.

Autorica pažljivo namješta scenu prvog susreta. Therese čita Joyceov roman Portret umjetnika u mladosti, otvoren na polici ispod pulta za zamatanje. Zatim odlazi na pauzu, ali autoritativan muški glas upravitelja rastjeruje djevojke ispred nje. One gase cigarete i bježe u ženski zahod. Therese udara nogom u metalna kolica i podere najlonke pa komadićem higijenskog uloška iz automata zaustavlja krv koja joj se slijeva u cipelu. Ovom nam sekvencom autorica približava Therese: mladu, još nerealiziranu umjetnicu, ranjivu i podčinjenu sistemu.

Kad se u robnoj kući pojavila Carol, visoka, u krznenom kaputu i ranim tridesetima, Therese nije mogla odvratiti pogled. Carol se nije dugo zadržala. Tek toliko da odabere lutku s kovčežićem za kćerku, koje treba dostaviti u New Jersey. Therese zapisuje adresu pa joj kasnije na nju šalje i nepotpisanu božićnu čestitku sa svojim zaposleničkim brojem. Carol će je nazvati i predložiti ručak.

Uz piće i cigarete, Therese joj na tom prvom sastanku priča o sebi. Da je prije New Yorka živjela u New Jerseyu i pohađala episkopalnu školu. Da povremeno slika. Odmah prihvaća i Carolin poziv da je posjeti u nedjelju. Njihova kratka razmjena priziva naslove i poetiku lezbijskih šund romana:

– Hoću – reče Therese.

– Koja čudna djevojka.

– Zašto?

– Pala s Marsa – reče Carol.

Carolinim domom Therese će se kretati kao kroz scenografiju iz koje pokušava iščitati nešto više o njoj. On je simbol svega što čini Carol i definira joj granice. Bijela dvokatnica s bočnim krilima u obliku lavljih šapa, ispunjena finim namještajem i umjetničkim predmetima, primjer je „idealizirane domestikalnosti“ koja se veličala 50-ih – piše Victoria Hesford – ali i „šupalj spomenik heteronormativnosti srednje klase“. Baš kao i robna kuća Frankenberg. U kultnoj knjizi drugog vala američkog feminizma, Ženska mistika (1963.), Betty Friedan piše o „problemu bez imena“ od kojeg je tada patio veliki broj žena. Nakon Drugog svjetskog rata, od njih se opet očekivalo da budu samo kućanice. Mnoge su bile visoko obrazovane, ali su, pospremivši diplome u ladice, dvaput tjedno mijenjale plahte na krevetima, kultivirale savršene krizanteme ili razvozile djecu na sastanke izviđača. Onima koje su htjele nešto drugo ili više davane su dijagnoze i tablete, a mediji su ih uvjeravali da je Drugi spol (1949.) Simone de Beauvoir za Francuskinje i da De Beauvoir „nema pojma o životu“. Ovoj idealizaciji heteronormativne obitelji, urednim travnjacima predgrađa i kapitalističkom sistemu jednaku su prijetnju predstavljali i komunisti i homoseksualci – dodaje Hesford – i jedni i drugi jednako „neamerički“ i proganjani u to vrijeme. Čak je i Friedan, kojoj su zamjerali i isključivi fokus na bijele žene srednje klase, lezbijke smatrala štetnima za feministički pokret.

Cate Blanchett i Rooney Mara (foto: Disney/The Weinstein Co.)

Therese i Carol donekle uspijevaju imenovati svoje probleme. Oni se djelomično i poklapaju. Theresin je otac, kojeg je jako voljela, bio prosječan odvjetnik češkog porijekla sa slikarskim ambicijama. Umro je od upale pluća, a Therese za njegovu smrt krivi kritičnu majku, solidnu pijanisticu koja ju je kao osmogodišnjakinju ostavila u školi. Therese je nije vidjela od svoje četrnaeste. Carol se razvodi od dobrostojećeg bankara Hargea, s kojim ima kćerkicu Rindy, i ispočetka se majčinski postavlja prema Therese. Therese je, s druge strane, zatečena jasnoćom vlastitih osjećaja prema Carol (iako ih, zbog nedostatka iskustva, ne uspijeva intelektualno usidriti); njihovom neposrednošću koja je u snažnom kontrastu s emotivnom neodređenošću, ali i fizičkom odbojnošću, koju osjeća prema Richardu. Njegovi osjećaji prema njoj, misli Therese, ionako nisu autentični – njemu je samo bitno da usmjeri pažnju na neku poput nje, da neka ispuni „žensku“ ulogu u njegovom životu. Carol će također reći nešto slično – izdvaja Hesford – da ju je Harge odabrao poput tepiha za dnevnu sobu.

Nakon nekog vremena, njih dvije krenu autom na Zapad, oboružane termosicama crne kave, sendvičima s kavijarom, kolačima, viskijem, konjakom i štekama cigareta, pa nešto prije dvjestote stranice Carol postaje i roman ceste. Odsjedaju na finim mjestima, upoznaju se. Carol je melankolična, pomalo distancirana, pazi na diskreciju u javnosti. Therese razmišlja o prirodi ljubavi i pati zbog svoje zaluđenosti Carol. No, Amerika koju njih dvije upoznaju, a koja je trebala biti prostor slobode, ustvari je razrađen sustav nadzora i cenzure (reći će Hesford) jer vrlo brzo shvate da ih prati i prisluškuje privatni istražitelj kojeg je unajmio Harge da bi ocrnio Carol i dobio skrbništvo nad Rindy. Theresi postaje jasnije da je za društvo – Carolinim riječima – njihova veza izopačenost. Boji se nasilne smrti, isključenja. Zato će joj, kad što se privremeno razdvoje, Carol u jednom pismu reći da užitak ne bi trebalo povezivati sa svrhom (reprodukcijom) i da je živjeti protiv svoje prirode … po definiciji izopačeno. Spomene i da svakodnevno zalijeva Theresine biljke, koje cvatu na njezinoj verandi.

Highsmith poseže za slikama iz predindustrijskih i pretkapitalističkih brošura, čini se, da uspostavi antitezu prevladavajućim uvjerenjima o „neprirodnosti“ njihovog odnosa. Motivi šume i stabala, ili djevojaka koje se pretvaraju u stabla, na ovaj ili onaj način simboliziraju žensku seksualnost, često upravo njezino buđenje.

Iako naizgled sasvim usputna, ova se primjedba čini značajnom jer sugerira preobrazbu Theresina umrtvljenog unutrašnjeg pejzaža s početka priče, unatoč cenzuri koja se nameće izvana. Samu po sebi, rečenicu ne bih ni primijetila da autorica dosljedno ne odabire slike iz prirode i metafore pupanja i cvjetanja kad govori o Therese u tom odnosu. Nakon prvog posjeta Carol, naprimjer, Therese se osjeća kao da je u novom svijetu, koji je poput svijetle šume u kojoj svjetlucaju milijuni listova. Kad drugi put prespava kod nje, sanja izduljene, žarkocrvene ptice nalik na plamence kako šibaju kroz crnu šumu… Dok je grli, u unajmljenoj sobi na putu, sreća se širila njome, granajući nježne stabljike, pupajući kroz njezino tkivo. Highsmith poseže za slikama iz predindustrijskih i pretkapitalističkih brošura, čini se, da uspostavi antitezu prevladavajućim uvjerenjima o „neprirodnosti“ njihovog odnosa. Motivi šume i stabala, ili djevojaka koje se pretvaraju u stabla, na ovaj ili onaj način simboliziraju žensku seksualnost, često upravo njezino buđenje – od južnoazijskih narodnih priča do grčkih mitova, ili, recentnije, kratke priče prema kojoj je nastao i romana Vegetarijanka (2007.) južnokorejske autorice Han Kang.

Jedna od jačih strana romana svakako je način na koji autorica tretira „ženski pogled“, izvlačeći ga u prvi plan. U utjecajnom članku iz sedamdesetih, o vrstama pogleda u klasičnom holivudskom filmu, Laura Mulvey koristi psihoanalizu da bi objasnila kako film zrcali društvena uvjetovanja i konstrukcije roda. Usmjeravajući kameru i pažnju, propisuju nam kako i što gledati. Žena je ta koju se promatra, ona je pasivna „slika“, „erotski spektakl“; muškarac je aktivan, onaj koji gleda, bilo da se radi o junaku ili gledateljima koji se s njime poistovjećuju. Ovaj voajeristički gledatelj u slučaju Therese i Carol bit će i Harge, preko detektiva kojeg je unajmio. Šire, to je pogled društva. Ali Highsmith inzistira na tome da su Therese i Carol aktivne promatračice. Kad su se ugledale u robnoj kući, pogledi su im se sreli u istom trenu. Therese je zarobljena Carolinim sivim očima, koje su dominantne poput svjetlosti ili vatre. Primjećuje ih i na prvom sastanku u restoranu i pokušava izbjeći baš zato što im ne može ništa sakriti. Ipak, Carol je uglavnom ta koju promatramo kroz Theresine oči: ona je objekt Theresina, a time i čitateljskog pogleda.

Highsmith je učinila još nešto zbog čega treba čitati Carol i na čemu su joj u pismima godinama zahvaljivale brojne čitateljice i čitatelji. Sretnim završetkom prekinula je tradiciju lezbijskih romana da tragičnim posljedicama „kazne“ protagonistice zbog njihovih „transgresija“. U kontekstu Trumpove administracije, ali i nama bližih političkih momenata, osim što nudi uvide u mehanizme koje se i danas pokušava reartikulirati, ovaj roman, istovremeno, pruža i određeni optimizam.

– Carol Official Trailer –

Patricia Highsmith

Carol

  • Prijevod: Mima Simić, Josip Šipić
  • Vuković & Runjić 06/2018.
  • 302 str., meki uvez
  • ISBN 9789532861846
  • Cijena 119.00 kn

Mlada kazališna dekoraterka Therese ne uspijeva se zaposliti u struci pa prihvaća posao u njujorškoj robnoj kući Frankenberg. Jednog dana onamo ulazi Carol, lijepa, bogata i udana žena koja na Theresinu odjelu kupuje lutku. Među njima se rađa ljubav na prvi pogled...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –