Per Olov Enquist : Knjiga o Blanche i Marie
Godine 1913., dvije godine nakon što je Marie Sklodowska Curie primila svoju drugu Nobelovu nagradu, onu za kemiju, u njezinu stanu u Parizu pronađena je mrtva prijateljica i asistentica Blanche Wittman. Uzrok smrti nikada nije službeno utvrđen. "Oni koji su došli po tijelo primijetili su njezinu neznatnu visinu i kako je Marie Curie inzistirala da sama podigne taj osakaćeni torzo i stavi ga u lijes."
Blanche Wittman za života je provela šesnaest godina u pariškoj umobolnici Salpetriere. Dijagnosticirana joj je "histerija", u to doba uobičajena "bolest" među ženama. Medicinska moda histerije, od koje je bolovalo tisuće žena, trajala je sve do smrti znamenitog profesora Jean-Martina Charcota, Blancheina liječnika i ljubavnika. Enquist navodi kako je upravo tada bolest prestala biti uobičajena.
Nakon što je odjednom "ozdravila", Blanche je dvije godine kao asistentica radila na rendgenskom odjelu bolnice. Zatim se zaposlila u laboratoriju Marie Curie. Tamo je nekoliko godina poslije otkriven radij. Zbog radioaktivnosti, laboratorijski su radnici umirali u neshvatljivo velikom broju. No, zračenje je tada još smatrano ljekovitim: u prodaji je sve do tridesetih bila i zubna pasta, i praline, i soli za kupanje, i tablete za probavu s radioaktivnim sastojcima! I Blanche i Marie će umrijeti od posljedica zračenja. U trenutku smrti Blanche je bila visoka 102 cm i teška 42 kg. Amputirana joj je bila lijeva ruka, lijeva noga do koljena i desna do kuka.
No, vrijeme provedeno u laboratoriju Blanche je opisivala kao "potpuno sretno" - unatoč opetovanim operacijama! Snažna naklonost dviju žena bila je obostrana. Nakon što je polegla Blanche u lijes, Marie Curie sjedila je, za oproštaj, satima kraj mrtve žene, "s rukom na poklopcu lijesa, dok su nosači bili prisiljeni čekati u susjednoj sobi..."
Neobična veza između dvostruke nobelovke i njene asistentice jedna je od nekoliko veza koje u
"Knjizi o Blanche i Marie" (2004.) romansira Per Olov Enquist, već neko vrijeme najcjenjeniji živući švedski pisac.
Sve parove povezuju znanost, ljubav i groteska. Marie Curie čini par sa suprugom Pierreom, s kojim je dobila dvoje djece i Nobela za fiziku, te ljubavnikom dr. Paulom Lengvinom, s kojim je nakon muževe smrti uništila "ugled, karijeru i sreću". Blanche pak čini par s profesorom Jean-Martinom Charcotom, tzv. "Napoleonom neuroze", koji je mladu pacijenticu koristio kao "medij" za svoje pokazne eksperimente s hipnozom; te djelomično s Jane Avril, plesačicom kan-kana i Toulouse-Lautrecovim modelom, koja je također neko vrijeme bila u umobolnici Salpetriere.
Sve te nakazne, osakaćene, bolesne, morbidne ili prezrene parove Enquist umrežuje u priču o početku 20. stoljeća. Tu se radij sudara s ljubavlju, ljepota s groteskom, znanost nalikuje bezumlju, a altruizam se pretvara u mučenje. Slika je zastrašujuća. Novo doba doslovce, poput mesara s mesarskom satarom, komada Blanche Wittman. Njeno tijelo, već izmučeno dr. Charcotovim suludim "prešama za jajnike" i hipnozama, gubi jedan ud za drugim...
Daniel Kehlmann u svojoj je paralelnoj biografiji Alexandera von Humboldta i Carla Friedricha Gaussa, "Mjerenje svijeta" (2005.), duhovito opisao romantični zanos prosvjetiteljstva. Mario Vargas Llosa u paralelnoj je biografiji Paula Gauguina i njegove bake Flore Tristan, "Raj iza drugog ugla" (2003.), predstavio idealizam 19. stoljeća. Enquist taj zanos i idealizam sudara sa 20. stoljećem. Iza čovječanstva čitava su dva stoljeća prosvjetiteljstva. Ali progresa kao da nema. Ugledne bolničke ustanove izgledaju poput tamnica španjolske inkvizicije. Medicinski aparati ne razlikuju se bitno od srednjovjekovnih sprava za mučenje. A posljedice radioaktivnosti pojavljuju se poput novovjeke lepre.
"Knjiga o Blanche i Marie" knjiga je o početku kraja socijalnih utopija 19. stoljeća. Per Olov Enquist (1934.) - autor nagrađivanog i već klasičnog povijesnog romana "Posjet kraljeva liječnika" - nije o kraju povijesnog optimizma rekao ništa novo. Vjera u razum i napredak bit će uskoro pokopana u rovovima Prvoga svjetskog rata, a zatim ponovo, još nekoliko puta, u Auschwitzu, Staljinovim gulazima, masovnim bombardiranjima, Hirošimi, ekološkim devastacijama...
No, "Knjiga o Blanche i Marie" izuzetan je kolaž povijesnih biografija (čak i onda kada se autor prepotentno oslanja na svoj visoki stil). Velikoj priči o početku 20. stoljeća Enquist je pridodao izuzetno moćnu sliku: 102 cm dugačak i 42 kg težak leš mučenice novoga doba.
***
"Bolnica" Salpetriere
Salpetriere je tijekom 18. stoljeća predstavljao najveći evropski azil. U "bolnici" je bilo smješteno više od osam tisuća pacijenata i zatvorenika. Isprva "nitko nije razlikovao te pojmove, pacijent i zatvorenik. Zato su se dogovorili da će naziv biti pacijent" . Enquist piše kako je ulaskom u bolnicu (u kojoj će stotinu godina kasnije umrijeti princeza Diana) Blanche Wittman "uvedena u prljavu povijest modernizma". Na ulicama Pariza uhićivalo se prosjake i odvodilo u bolnicu: "stari, siromašni, prostitutke s veneričnim bolestima, osakaćeni, kronično bolesni..." svi su tamo bili skupljeni, uključujući i političke zatvorenike. U bolnicu su zatvarane i mlade djevojke koje su bile definirane kao perverzne ili degenerične.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )