Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 02.06.2010.

Petar Gudelj : Za njom je koračala maslina
Održava se
01.01.1901.

Jedna od odlika poezije Petra Gudelja u svakom je slučaju njezina univerzalnost koja se nikada, gotovo ni u jednoj pjesmi, nije odrekla regionalnog, lokalnog, čak i onog mikropoetičkog u najsitnijim, u velikoj većini slučajeva, oku nevidljivim, detaljima najranije osobne akvizicije svijeta.

Kada je, u trećoj trećini ožujka, u Lukovdolu bio ovjenčan "Goranovim vijencem", o poetici Petra Gudelja, jednako tako i jednako tu ovjenčani pjesnik Milorad Stojević, rekao je da se u djelu njegova pjeva skriva "uzorak usmenosti i njene mudrosti, kadšto pjesniku podrediva biblijska retorika, kadikad izravna u svojoj poruci, nekada višeznačna u svojoj nadrealnoj asocijaciji. S tim u vezi Gudeljova poezija", zaključio je Stojević, "propituje uzroke čovjekova otkidanja od kozmologijske cjelovitosti u koju je postavljen upravo zato da je humanistički osmisli".

Nastavljajući pjevati o svojoj Imoti, piše u pogovoru izbora pjesama koje je sam odabrao i kojemu se u ovom mikroeseju svjesno tek rubno obraćam, još jedan Goranovac, Mile Stojić, Gudelj je, u najavljenoj univerzalnosti iskaza s početka teksta, povezuje s "srednjovjekovnom morfologijom zemlje i krvi". U njoj, a sve u komparativnom kontekstu tada Jugoslavenske poezije za čiji hrvatski dio kaže da je pjevao o "mrtvim jezerima, depresivno i sonetno zatvoren u sebe" Stojić prepoznaje: vulkan što riga užarenu lavu koja se je "poetici bez razloga i smisla" na način nadopune u kulturi zajednice u razlikama, obraćala sa izraženom i korektivnom autoironijom.

No, ta ukotvljenost u tlo i zrak prošlosti, nastavlja Stojić, tek je privid, jer kroz cjelokupni opus Petra Gudelja pjeva budućnost. Gudelj se iz paklenih jama mistika Swedenborga "vraća u djetinji svijet, gdje žene mirišu po kozjem siru, a mladići uz grlene deseterce gange odlaze u tuđinu... i sve je opet isto kao na početku svijeta."

Zaista, znimljiv je koncept tog kruga budućnosti na ovim prostorima gdje stalno se nadajući budućnosti kopamo po neiživljenoj prošlosti za koju vjerujemo da sadrži ključ našeg i naših futura. Nije na odmet ponoviti prokletstvo egzistencijalne gramatike donedavno "nezavađenih naroda", taj smrtonosni put iz trajnog prezenta u prošli futur. Smrtonosan kako za kulturu, tako i za pojedince koji, kad ih se sve lijepo zbroji, čine repromaterijal kulture. Možda je jedna od najdubljih danas živih i kontekstualnih vrijednosti ne samo Gudeljeve aktivne poetike nego i njegova svjetonazora koji joj osigurava okvir ta da je taj veliki pjesnik svjestan da prostor propalih politika, manipulacija i terora koji se vraća, ne mora biti, ne bi smio biti i nije ujedno i prostor propalih kultura.

Gudelj je jedan od rijetkih intelektualaca koji se ni u jednom trenutku nije odrekao svojega nacionalnog i jezičkog bića, bez obzira pisao u Mostaru ili Beogradu, ili Zagrebu, ili pak u Baškoj Vodi, on se nikada nije odrekao pozitivnog nasljeđa bilo srpskih bilo bosanskih poetičkih paradigmi. Dinamika njegova identiteta je možda ono na što upućuje Stojić zagledajući u elemente budućnosti ne nužno Gudeljeve poezije koliko njegove pjesničke misli koja je nadomjestak za iščašene, okrnjene, preobražene, adaptirane identitete ubijene terorom loših politika. Ako je u njoj budućnost i ako je na ovim prostorima igdje uopće i ima, ima je u ustrajnim i upornim pregovorima u kulturi. Slavljenje kulture ne znači mijenjaje zemljopisnih granica. Ono znači reartikulaciju, premještanje, ili brisanje granica u glavama ljudi.

A zašto bi se nužno i blisko razgraničeni narodi u uzajamnoj komunikaciji trebali uvijek razumjeti? Možda je baš uzajamno nerazumjevanje ključ za pregovore u kulturi. I brisanje granica. Ili crtanje novih, zanimljivijih, na kojima se 'prebjege' ne ubija. Možda se u Gudeljevoj poeziji, u njenom temeljnom dijelu, radi o kulturalnoj adaptaciji poetičke maksime o kojoj piše jedna nama prostorno daleka umjetnica, Wenda Gu koja kaže: "Nerazumijevanje je sukus naše spoznaje objektivnog svijeta.

Ukupnost različitih uzajamnih nerazumijevanja umjetničkog rada može biti konfrotacijska, ali dijaloški konfontacijska. Ako je takva, ona može otvoriti komunikaciju koja nudi model uzajamnog uvažavanja, koje će jednom i zauvijek ismijati i poništiti kopanje po nizu zamišjenih i u pravilu loših autentičnosti grupa od kojih svaka za sebe, u odnosu na onu drugu, zna da je u pravu."

 
Petar Gudelj : "Za njom je koračala maslina"
Izbor i pogovor: Mile Stojić

Bosanski Stećak, Sarajevo 2010.

(nagrada manifestacije "Sarajevski dani poezije")


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Brod knjižara 2009. –

Preporuči članak

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –