Pierre Bourdieu : Distinkcija. Društvena kritika suđenja

Poimanje socijalne razlike i dinamika razdvojenosti društvenih formacija - klasa - trag je konstruirane i svjesno ciljane strategije razvoja društvenosti i utemeljenja njezinog cjelokupnog bitka okosnica kojeg je distingviranje, odnosno razlikovanje, izdvajanje, isticanje. Sukus takvog poimanja tada postaje distinkcija - razlika koja se raspoznaje. Znanost bi stoga trebala izvoditi, konstruirati i interpretirati utemeljenje socijalnog razlikovanja te ideju (i ideologiju) koja je proizvodi, perpetuira i rabi. Distinkcija je pritom moćno pogonsko gorivo društvene dinamike, a njezino istraživanje zahtijeva golemi napor prepoznavanja točaka prijelaza društvenih putanja i napora održavanja društvenog položaja u strukturi društvenih dinamika.

To pitanje kojim se poznati francuski sociolog Pierre Bourdieu bavi u istoimenoj knjizi Distinkcija nije pitanje o statusu i statusnim dvojbama (premda je distinkcija po autoru i svojevrsni statusni kapital), već o naravi, proizvodnji, temelju i dinamici društvenih razlika. Ono što se pritom ne može izbjeći nije istina da društvo proizvodi razlike, već da društvene razlike proizvode društvo, što uvelike nalikuje marksističkoj argumentaciji, a to znači da Bourdieu ne bježi od graničnih mjesta bliskih marksističkoj analizi iako se s njom ne poistovjećuje.

 
Društvo distinkcije

Ipak, kritički srodan tonus vidi se već u uvodu gdje analiza započinje s utemeljenjem i nastankom društvenog suda ukusa kao okidača distinktivnosti ("ukus svrstava i istodobno svrstava onoga tko svrstava") i ukazuje na uvjetovanost, a ne na prirodnu datost, dok stečene uvjetovanosti postaju "označitelji 'klase'". Klasu Bourdieu rabi u najmanje dvama prevladavajućim smislovima: u marksovskom smislu društvene formacije i kao sociološki konstrukt skupine s prepoznatljivim svojstvima.

Isto tako pojam kapital kod njega postaje koncept s mnogostrukim obličjima (kulturni, školski, društveni kapital itd.) i povezan s klasom postaje pokretač društva distinkcije. Kako Bourdieu detektira distinkciju? Posredstvom kulturne i umjetničke proizvodnje i odnosom prema njima, koji ne otkriva samo ukus već i ekonomske i društvene uvjete: "Nema borbe za umjetnost kojoj ulog nije i nametanje umijeća življenja". Time se legitimiraju društvene razlike.

Analiza distinkcije strukturno obuhvaća tri glavna dijela (društvenu kritiku suda ukusa, ekonomiju praksi te klasne ukuse i životne stilove) poslije kojih slijedi zaključak, post scriptum, koji uz dodatke donosi i obračun s filozofijskom strategijom čistog ukusa. Prvi se dio očigledno posvećuje teorijskoj razradi suda ukusa i njegovoj kritici, a moglo bi se reći i njegovom demontiranju. Budući da se uvođenje distinkcije prepoznaje kao napor konstruiranja "prirodno" danog ukusa, Bourdieu njegovo utemeljenje vidi kao ideologiju koja se bavi ne samo situiranjem subjekta, već i subjektivacijom, za što je nužno ustanoviti društvene, kulturne, političke i teorijske relacije.

Prometnuvši ih u istraživanje društvene moći suđenja, autor, čini se, otkriva i nemoć društva da tu moć nadiđe kao praksu distingviranja koja nije sadržana samo u nejedinstvenosti društva, već i u nemogućnosti iznalaženja njegove kohezivnosti. Stoga za utvrđivanje stanja i preostaje samo uporaba sociološko-spektralnog okulara koji se vodi sociologijom i svojevrsnom socijalnom filozofijom, zbog čega se sud ukusa tijekom analize pretvara u problematiziranje društvenog antagonizma i društvenih barijera, a distinkcija postaje reprezentacija društvenosti. Sociološka analiza tako otkriva društvene podjele utemeljene u ideologiji "prirodnih podjela" kao ideološke nadopune statusnom i klasnom razlikovanju ("klasa i frakcija klase").

Sve to, podrobnije rečeno, započinje sudom ukusa kao "manifestacijom razlučivanja" koja svoje počelo ima u estetici, čime se izgrađuju formalni i formativni preduvjeti za dominantnu estetiku, a estetski osjećaj postaje "osjećaj za distinkciju" čija "prirodna" inačica postaje "apsolutizacija razlike", odnosno društvene razlike. Prema kraju prvoga dijela to se još pregnantnije izražava međusobnom uvjetovanošću materijalnog i kulturnog nasljeđa, što u kritici suda ukusa uspostavlja metodologiju njegove spoznaje kao kritike uvjeta i preduvjeta relacija koje dovode do njegova nastajanja.

 
Reprodukcija dominantne klase

No, nakon ove nužne elaboracije kritike teorijskih zadanosti problema distinkcije, a time i nužnosti legitimacije vlastite pozicije, Bourdieu se prihvaća praksa distinkcije i njihovih ekonomija. One uključuju nekoliko vrlo važnih elemenata njegove analize: klasu, raznovrsnost uloga kapitala, prakse i polja njihovih proizvodnja, habitus i životne stilove ("biljeg kapitala"). Posvećivanje klasi (i vraćanje njoj) posvećivanje je dinamici društvenog bitka kako bi se preispitali preduvjeti preobrazbe društvenog prostora. Kroz klasu, kao ključnu formaciju društvenog bitka, Bourdieu postupno gradi društveno tkivo u kojem distinkcija ima glavnu riječ, a klasa se određuje prije svega relacijski i količinom društvene determiniranosti podrijetlom te neizbježnom legitimacijom.

Dakako, koliko se sam Bourdieu služi determinacijom, odnosno, koliko su njegovi zaključci uvjetovani determinizmom, uočenim ili konstruiranim, drugo je pitanje. No, društveno tkivo koje gradi svojom analizom većinom se kreće oko strategije reprodukcije dominantnih klasa, odnosno dominantnih "polja proizvodnje" i kapitala (društvenog, ekonomskog i kulturnog). Mnogostruki momenti koje on otkriva u toj dinamici uključuju i uspostavljanje novih strategija dominacije među klasama, posebno povijesno važnu zamjenu "nametanja usađivanjem normi simboličnom integracijom podčinjenih klasa" kao novu strategiju reprodukcije i dominacije. To daje novi ton borbama dominantnih i dominiranih, gdje se borba za reprodukciju dominantne klase prebacuje na dominirane pretvarajući se kroz "integracijske borbe" - za uloge koje dominantni nude "poraženim dominiranima" - u borbu za bolji društveni položaj i egzistencijalni opstanak, ali ne nužno i u borbu za promjenu.

Pokretljivost u tom tkivu polja stoga proizvodi prepoznatljive distinktivne znakove - životne stilove i habitus - koji postaju reprezentacije društvenog svijeta u potezu od razrade suda ukusa do, primjerice, proizvodnje tijela kao klasnog tijela. Ta se logika proizvodnje distinktivnih znakova otkriva kao logika distinkcije i to na način konstrukcije društvenog prostora kao objektivnog prostora i objektivnih relacija. Ti profiti distinkcije u dinamici polja koji omogućuju udaljavanje od zajedničkog pune kritički naboj analize socijalne razlike, ali i već spomenutog determinizma. No strah da znanstvenost metode,  u oceanu deskriptivnog i determinističkog zgušnjavanja, ne uguši životnost predmeta, odnosno živog društva koje Bourdieu proučava, u trećem dijelu knjige autora usmjerava prema životnosti kojom klasni ukusi i životni stilovi ispunjavaju postojanje distinkcije.

 
Obrazovni sustav

Bourdieu ih ne obrađuje taksativno i ne posvećuje im se redoslijedom uvjetovanim poretkom važnosti, već počinje s njihovim utemeljenjima koja grade društvenu arhitektoniku. U tome se odnosi dominantnih i dominiranih i dalje odražavaju, ali da bi se oni razaznali, treba se upustiti u smisao njihova "osjećaja za distinkciju", što je očigledan smjer razotkrivanja razlikovanja dominantnog i dominiranog ukusa i borba između njih. Ovdje itekako postaje važno istaknuti ulogu koju, uz društveni i ekonomski, ima kulturni kapital svrha kojega je i strategija dominacije, što će rezultirati važnošću simboličkog prisvajanja u borbama za reprezentaciju. Iz toga proizlazi i važnost društvenih  borba (klasa) u kojima se nameću sustavi razvrstavanja (društvenog položaja), odnosno, tu je riječ o reinterpretaciji klase u sebi i po sebi koja teži povijesnoj tendenciji prilagodbe i reprodukcije i svojoj legitimaciji.

To se najbolje vidi u poglavlju o kulturi i politici gdje se govori o proizvodnji mišljenja, osobnog stava i prije svega političke ideologije. U tome je snažno prisutna i jedna druga tema, karakteristična za Bourdieuovo djelo i kasnije, a koja se bavi analizom borbe za društveno svrstavanje u kojoj je itekako važan obrazovni sustav. Dakako, obrazovni sustav ne utječe samo na putanju koja vodi proizvodnji političkog polja i agensa, čiji je utjecaj na nju golem, nego je iz određenja obrazovnog sustava kao "institucionalnog operatora klasificiranja" koji "reproducira hijerarhiju društvenog svijeta" jasno da je riječ i o moćnoj poluzi reprodukcije "društvenog bića".

Možda je ponajveća važnost kritike obrazovanja u osuđujućem školskom sustavu da "usađuje priznavanje bez poznavanja", što obrazovanje čini i moćnom sastavnicom društvenog stratificiranja posredstvom epistemološkog odnosno kulturnog kapitala. Zbog toga odnosi politike i kulture imaju važnu ulogu u polju ideološke proizvodnje i predstavljaju važan dio ekonomije političke svijesti koja se i dalje vrti oko dominacije, a dominacija klase legitimira se distinktivnim pozicioniranjem.

Treba naglasiti i činjenicu da ti mnogostruki teorijski rezultati ne proizlaze iz analize statičkog fenomena, već su potkrijepljeni interpretacijom mnogostrukih empirijskih istraživanja čiji rezultati - od važnosti naslijeđenih dispozicija (društvenog podrijetla) do brojnih primjera klasnih ukusa i životnih stilova - iskazuju stvarnu ekonomiju distinktivnih znakova, njihovo umnožavanje, njihove profite i strategije. Ukupna ekonomija empirijskih ukusa i stilova postaje dakle istinska proizvodnja distinkcije, društvene podjele.

 
Načelo determiniranosti društvenog bitka

Kako je Bourdieu gradio teoriju koja mu je omogućavala izgradnju i proizvodnju teorije spoznaje, epistemološke arhitektonike djela, kakvim se instrumentima i metodama služio i što mu je bio glavni oslonac analize? U zaključku naglašava da je prije svega morao uvažavati praktični dio spoznaje proučavanog društvenog svijeta, ali i strukturirajuće - sintetizirajuće - djelovanje koje mu je pomagalo u stvaranju utjelovljenih, inkorporiranih shema i struktura koje su mu jedino mogle pomoći stjecanju praktične spoznaje. No, da bi si prokrčio put do te teorije spoznaje i da bi ona imala učinka, morala je biti suprotstavljena dvama gledištima: idealizmu i materijalizmu (što govori o razdvojenosti od stroge definiranosti marksizmom).

Njegova je analiza stoga dinamička i u svakom slučaju povijesna jer nastoji uvažiti i "subjekt gradnje društvenog svijeta" i jer izbjegava uobičajene krajnosti sociološkog istraživanja (uz materijalizam i idealizam to je prevladavanje objektivističkih i subjektivističkih teorija). To dakle nije marksistička sociologija, već je i za autora zasebna sintetizirajuća sociološka shema inkorporiranja, budući da je "rad na predmetu nerazdvojiv od rada na subjektu rada", čime se empiričar i teoretičar spaja u jedno.

U dodatku o metodi u kojem raščlanjuje problem jezika i stila u ovakvom djelu autor govori o utjecaju svoga diskursa na posao i uvjete spoznaje, gdje su "epistemološke prepreke koje mora svladati društvena znanost ponajprije društvene prepreke", odnosno sociolog prvo mora raščistiti sa svojim odnosom prema društvu koje je njegov predmet kako bi ušao u njega kao znanstvenik, kao sociolog, što bi značilo, mora znati sebe i svoju spoznaju inkorporirati u svoj predmet. On dakle mora osjetiti društvo i mora imati koncept kako će o tome govoriti. Bourdieu pritom, legitimiravši se samosvojno prvenstveno kao sociolog, kritički prihvaća i reinterpretira bogato nasljeđe sociologije, ali i ostalih društvenih i humanističkih znanosti, što u zaključku posebno ne apostrofira (taj se kritički odnos uglavnom može pratiti kroz cijelo djelo), ali naglašava ono što smatra važnim - isticanje zaboravljene borbe za klasifikaciju i razvrstavanje.

Nije to borba koja cjelokupnu društvenu arhitektoniku svodi na pitanje dihotomije dviju klasa, već je riječ o tome kako se odnos između njih reflektira u odnosu dominantnih i dominiranih, koji su proizvedeni mnogobrojnim prijelazima i relacijama u polju društvenog proizvođenja distinkcije kao ulozi borbe za dominaciju. Distinkcija je zato temelj društvene podjele, uvjet njezine spoznaje i društvena uvjetovanost do te mjere da bi se o njoj moglo govoriti kao o načelu determiniranosti društvenog bitka. Naravno, Bourdieu ne ide argumentacijom u tom smjeru determiniranosti pa ostaje deskriptivan, a ne arbitraran te u reafirmaciji klase, koja nije razred, već formacija, vidi gradnju arhitektonike društvenosti i načela koja tu gradnju omogućuju: nju omogućuju borbe i sustavi razvrstavanja i klasificiranja koji doprinose postojanju i nastajanju klasa.

Bourdieu svoj doprinos vidi u isticanju borbe za razvrstavanje, što je ujedno i njegova lekcija o zaboravu koji tu borbu za razvrstavanje zanemaruje kao društvenu borbu između klasa. Nema sumnje da bi tu borbu trebalo ponovno oživjeti, reinterpretirati i reafirmirati, a distinkcija i rasprava o njoj važan su podsjetnik na nju.

 
Oštri stavovi o filozofiji

Međutim, Bourdieu tu ne staje već zaključku dodaje i svojevrsni kritički post scriptum o filozofiji. Taj dodatak poslije zaključka, svojevrsna naknadna rasprava o metodi, nužan je kako prazninu nastalu nakon čitanja teksta ne bi popunio filozofski ili književni sud ukusa, od kojeg počinje arhitektonika distinkcije, formiran svaki u svojoj zasebnoj estetici, ali moguće još više autorov neizrečeni filozofski patos. Naime, Bourdieu je i sam obrazovani filozof i nemoguće je izbjeći implikacije filozofskog suda i svjestan je da sa sobom nosi i velik dio filozofskog promišljanja o teoriji. No njegovi stavovi o filozofiji i filozofima nerijetko su vrlo oštri ("filozofija, često svedena na oholu potvrdu distinkcije mislioca") i u ovom dodatku postaju "'vulgarna', nefilozofska kritika 'čistih kritika'", odnosno vulgarna kritika Bourdieuove inkorporirane strukture društvene znanosti protiv čiste filozofske kritike.

Kritiku književne estetike i suda ukusa Bourdieu zapravo ni ne započinje već je samo spominje, dok je njegova kritika čistog filozofskog suda ukusa svjesno odbijanje tradicije filozofske estetike i dvojbe treba li izravno konfrontirati svoju i filozofsku metodu. Na neki je način rezultat dvostruk i izjednačen jer rezultira Bourdieuovim odbacivanjem filozofskog "čistog suda" i posebnog slučaja "smisla filozofske distinkcije", ali i onoga što on naziva "mirnim suživotima diskursa". Naime, Bourdieu se kritički ne laća cjelokupnog raspona filozofskog suda ukusa (što bi vjerojatno zahtijevalo i zasebno djelo), već se prihvaća (većinom) kritike Kantova suda ukusa (referirajući se na Kantove rasprave O lijepom i uzvišenom i posebno na Kritiku moći suđenja) i njegov je sud o njima poprilično grubo negativno intoniran. Bourdieuova zamjerka takvom filozofskom sudu odriče ukorijenjenost u i vezanost za društveno biće, odnosno, on doslovce tvrdi da je Kantova estetika protupovijesna i protudruštvena, a filozofska distinkcija i filozofsko polje problem su i specifičnost jedne objektivacije (i univerzalizacije, moglo bi se reći u tom duhu) koji prikrivaju društveni odnos distinkcije.

Filozofija po njemu tu prikriva društveni odnos u središtu kojeg se nalazi društvena podjela i definira ga kao utjelovljeni društveni odnos, ali na način drugačiji od njegovoga jer filozofija se kao posebni oblik objektivacije pod krinkom univerzalizacije pojavljuje kao ograničeni okvir teorije koji se ne bavi društvom i teorijski teži monopolizaciji teorijskog diskursa, njegovim praksama. Ona je dakle strategija izgradnje specifičnog smisla filozofske distinkcije. U tome se Bourdieua može uvažiti i kritizirati posebno ako se u obzir uzme cjelokupna tradicija filozofije, no tu bi kritiku trebalo, s obzirom na ovdje prisutno Bourdieuovo djelo, shvatiti na dva načina: kao nepotpunu kritiku filozofije i, bitnije, kao razgraničenje od filozofije i filozofske metode.

Dakle, upravo za potrebe obrane djela o distinkciji čiji je nezaobilazan moment sud ukusa javlja se potreba odbacivanja i ograđivanja od filozofskog suda ukusa zauzimanjem "vulgarnog" gledišta inkorporirane sociologije.

 
Brisanje granice između kulture i društva

Kakvu važnost ima ovo djelo, gotovo trideset godina od svoga prvog objavljivanja, u postkomunističkoj i u nekom smislu posttranzicijski zbunjenoj i permanentno nesređenoj sredini u kojoj glavnu riječ već dugo vremena uglavnom imaju šegrti opijeni sumnjivim majstorima neoliberalne ideologije? Čini se da je ta važnost veća danas, kad su pojam klase i kritičko razmatranje društvenih razlika prognani iz gotovo većine razmatranja i zamijenjeni ideologijom ekonomizma. Ona iznova naglašava da je distinkcija, njezina ustrajnost i nametanje svjesno izbjegavanje projekta egalitarnosti iz kojeg proizlaze prigode i putanje za drugačije socijalne i individualne dinamike. Naime, bez obzira na to koliko je Distinkcija u nekim segmentima zastarjela, jer joj možda nedostaju prekarijat, kognitarijat ili IT-menadžeri i hipsteri, ona neuvijeno i dalje razotkriva raspolućenost društva i njezinu povijesnu ukorijenjenost te ističe važnost uloga društvene borbe.

Dakako, nekoga će zamoriti ispreplitanje kategorijalno i zgusnuto utkanih teorijskih izvoda društvene znanosti, mnoštvenost statističkih i empirijskih činjenica, ali to je neizbježno kad je jedna od nakana djela bila temeljitost sociološkog rada. Upravo je ta temeljitost i razotkrila drugi važan element, uz klasu, te kritičke analize: kulturu koja je odavno prešla granice običnog kurikuluma društvene svijesti, što je jasno i od doba kulturne industrije u Dijalektici prosvjetiteljstva ali, primjerice, i poslije Distinkcije u djelima Fredrica Jamesona. Kultura očigledno danas nije bezazleni dodatak obrazovanju i društvenim događanjima, već je moćan pokretač društva i povijesti, a autor gotovo kirurški detaljno i temeljito briše granicu rascjepa između nje i društva.

Pierre Bourdieu je u vrijeme objavljivanja ovoga djela svakako postao još glasovitiji sociolog, a Distinkcija je, iako nije ni marksističko djelo niti Kapital sociologije, knjiga s mnogo toga što bi se moglo okarakterizirati kao kapitalno. Pri čemu, ipak, refleksija koju potiče nije samo sociološka, već i filozofsko-povijesna.

 
Pierre Bourdieu: "Distinkcija. Društvena kritika suđenja"
Prevela Jagoda Milinković

Izdanja Antibarbarus, 2011.

* Tekst je izvorno objavljen u Zarezu, broj 340/341, 13. rujna 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autora.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

- Jerko Bakotin: "Rekvijem za hrvatske medije"
- razgovor Pulske grupe s Michaelom Hardtom
- esej Slavoja Žužeka o filmu "Vitez tame: Povratak"
- temat "Svjetla grada"
- Nenad Obradović: "Jugoslavija u kazalištu"
- esej Marka Pogačara o iskustvu eurointegracije iz vrlo osobne perspektive.