Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Jagna Pogačnik • 21.10.2005.

Postoji li u Hrvatskoj "chick-lit"?

Iako nisam zastupnica često vrlo mehanički i pogrešno shvaćene podjele na muško i žensko pismo, već mi je mnogo bliže govoriti o pismu općenito, dva su nedavno objavljena rukopisa ponovo pokrenula razmišljanja o književnosti koju pišu žene. Jedan je od njih, «Život na visokoj peti» Lane Biondić, doživio veliku medijsku pompu i prije no što je objavljen, prije svega zbog svoje autorice i ranije miljenice tzv. jet-set novinskih rubrika, pa je odmah i vrlo olako smješten u hrvatski ogranak tzv. chick-lit. Drugi je naslov, prvijenac splitske gimnazijske profesorice Aleksandre Kardum, nedavno stigao bez ikakve najave i prizvao u sjećanje u posljednje vrijeme pomalo zanemaren model ženske ispovjedne literature koji počiva na fragmentarnosti i asocijativnosti, dakle onaj model koji u površnijim razgovorima o književnosti a priori smještamo u ladicu «ženskoga pisma».

Nešto slično se prošle godine zbilo s «Taksijem za televiziju» Vesne Ćuro Tomić. Nije naodmet spomenuti i kako je prije koji mjesec književna teoretičarka i profesorica Andrea Zlatar prva utemeljeno i sustavno progovorila o hrvatskoj inačici chick-lit, održavši predavanje s tom temom na Slavističkoj školi u Dubrovniku. Čini se, žene pisci ponovno su potenta tema za književna ćaskanja.

Ukoliko i zanemarimo terminološki problem koji se nameće upotrebom sintagme koja ni u kojem slučaju nije jednoznačan krovni termin koji pokriva cjelokupnu književnu produkciju koju pišu žene, stvari s domaćim «ženskim pismom» nisu nimalo jednostavne.Termin koji se u nas uvriježio tijekom osamdesetih, kad je za njega postojalo teorijsko i praktično pokriće u prozi koju su ispisivale Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Irena Vrkljan, Neda Miranda Blažević i dr., u međuvremenu je doživio brojne modifikacije, ne samo u književnoj teoriji nego i praksi. Navodni deficit žena u domaćoj prozi, što je jedna od čestih opaski koja se može čuti, a najnoviji je primjer za to nedavno okončana biblioteka «Premijera» Jutarnjeg lista u kojoj nije bilo nijedne autorice, što su neki objeručke prigrlili kao veliki nedostatak, rezultira često posve pogrešnim i kontraproduktivnim rodnim prebrojavanjem i grupiranjem žena-spisateljica pod zajednički kišobran «ženskog pisma». Posve je, naime, pogrešno misliti kako postoji jedna književnokritičarska ladica u koju bi se danas mogle strpati, na primjer, Julijana Matanović, Milana Vuković Runjić, Vedrana Rudan, Sanja Lovrenčić, Sibila Petlevski, Daša Drndić, Rujana Jeger, Arijana Čulina, Jelena Čarija i dr. Priča oko hrvatskog «ženskog pisma» stoga nije jednostavna linearna priča o «ljepšoj polovici hrvatske književnosti», već postoje određena tematska i stilska obilježja na osnovu kojih se može govoriti o pripadnosti ili nepripadnosti određenih autorica (ali i autora!) «ženskome pismu».

Naime, kao što je poznato, termin je usko vezan uz feminističke teorije i rodne književne analize i u zapadnoeuropskim je književnostima svoje zlatne godine doživio šezdesetih i sedamdesetih godina, s pojavom feminističkih kritičarki i literarnih djela koja s osvještenih, feminističkih pozicija govore o iskustvu ženskosti. Zlatne su godine hrvatskog «ženskog pisma» bile osamdesete kad su spomenute autorice u svojoj prozi doista tematizirale neka prepoznatljivo feministička pitanja, poput statusa urbane intelektualke u još uvijek patrijarhalnoj i malograđanskoj sredini, odnosa prema vlastitom tijelu, obitelji kao institucije i dr.

Devedesete donose svojevrsnu marginalizaciju «ženskog pisma», iako bi bilo posve pogrešno reći kako je to vrijeme kad žene ne pišu. No, žensko pisanje i «žensko pismo» dvije su različite stvari, a ono što je obilježje devedesetih i najrecentnijeg trenutka sadašnjosti, nedvojbeno je nepostojanje nekog zajedničkog literarnog koncepta, «platforme» koja bi povezivala spisateljice. Feministički osviješten pristup literaturi kao da je nestao i u novih se ženskih proznih imena eventualno može primijetiti kod Rujane Jeger, prije svega u njezinom kolumnističkom radu u ženskim magazinima, a odjeke feminizma može se prepoznati i u romanima Vedrane Rudan, no oni su svedeni na pojednostavljene stereotipe i crno-bijelu rodnu karakterizaciju.

S druge strane, svako olako zamjenjivanje termina «žensko pismo» danas vrlo trendovskim «chick-lit», u našim je književnim uvjetima također posve pogrešno. Taj dosjetka-termin, naime, podrazumijeva prozu koju pišu žena (za žene), a čije su junakinje urbane mlade žene (osobito one «single»), u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim, s karijerom i financijski neovisne, obično u potrazi za onim pravim. Facom, rekli bismo. Rodonačelnice toga žanra, Helen Fielding, Mellisa Banks, Candice Bushnell, Emma McLaughlin i dr., u pravilu se bave novinarskim radom, a njihove knjige često i nastaju od kolumni koje ranije objavljuju u magazinima. Chick-lit u pravilu u središtu stvari ima ljubavnu priču, pa funkcionira i kao svojevrsna modifikacija romantičnog žanra, a takvi su naslovi pisani jednostavno, duhovito, no i autoanalitički i autoironično. Iako postoje pokušaji da se taj rukavac literature koju pišu žene promatra i kao svojevrsnu «postfeminističku fikciju», ipak je točnije kako je riječ o knjigama za publiku koja izbjegava ili nema vremena za ozbiljniju literaturu. Takav model u nas zapravo ne postoji, ne pripada mu do kraja ni spomenuti «Život na visokoj peti», a čak je i spisateljica i kolumnistica «Sexopolisa» Milana Vuković Runjić, iako tome najbliža, ipak stilski i svjetonazorski daleko od njega. Spisateljice poput Julijane Matanović ili prije svega Arijane Čuline kod kojih postoje naznake uključivanja u taj svjetski trend, bitku gube zbog zapravo vrlo tradicionalne optike kroz koju je u njih sagledano «ženstvo». Hrvatsku Bridget Jones, tako, još nismo dobili. No, možda je ipak puno gore to što nadaleko nema ni neke «domaće» varijante Zadie Smit.

Prava je istina tek jedna – proza koju trenutno u nas pišu žene raspršena je, raznolika i neuniformirana, a govoriti o fenomenu «ženskog pisma» ili «chick-lit» tek je brzopleti pokušaj uklapanja u svjetske trendove ili pak olako shvaćanje rodne klasifikacije, iako se pri tome žmiri na činjenicu kako su neke spisateljice poetički mnogo bliže muškim kolegama, nego kolegicama iz navodno zajedničke ladice. Uostalom, već je primjećeno kako je npr. ljubavni roman, nekada rezerviran za žene, u nas odnedavno postao prostor eksperimenta upravo muškim prozacima, kod nekih čak i pisan iz ženske vizure. Primjeri poput romana Aleksandre Kardum samo su pojedinačni slučaj kako je ispovjedna literatura koja se bazira na gustom asocijativnom proznom tkanju jedan od modela koji pišu (i) žene.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –