Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditeljski kutak • Piše: Mirta Jurilj • 21.10.2019.

Preporuka za prijevod: Sebastijan Pregelj – Kronika zaborava

Sebastijan Pregelj (1970.) slovenski je književnik srednje generacije. Kratku prozu objavljuje od 1991. godine u književnim časopisima. Prvu zbirku, Burkači, skrunilci in krvoprisežniki, objavio je 1996. godine. Osam godina kasnije izlazi mu prvi roman pod naslovom Leta milosti. Dosad je objavio četiri zbirke kratkih priča i sedam romana, od kojih su četiri ušla u finale Kresnikove nagrade za najbolji slovenski roman koju svake godine dodjeljuje dnevni list Delo. Na području dječje književnosti istaknuo se dvjema serijama priča, Dogodivščine duha Babujana i Zgodbe s konca kamene dobe, koje objavljuje od 2014. godine. Prijevodi njegovih djela dosad su objavljeni u antologijama na engleskom, njemačkom, slovačkom i poljskom jeziku, dok su njemačko izdanje doživjele dvije priče za djecu i čak tri romana za odrasle.

Središnja figura njegove proze najčešće je pojedinac iz marginalizirane skupine i/ili urbanog okruženja koje ga ograničava i uništava mu kreativnost, tjerajući ga u svijet mašte u bijegu od surovosti svakodnevnog života. Stvarni događaji i likovi bešavno se nadograđuju elementima fantastike. Kao čitatelji, uranjamo u vrtlog stvarnosti i fantazije, teško razaznajući jedno od drugoga sve dok se iluzija neodgodivo ne raspline; riječ je o svojevrsnom srednjoeuropskim magičnom realizmu, po čemu se Pregelj može usporediti s autorima poput Marqueza ili Eca.

Kronika zaborava

Kronika zaborava (Kronika pozabljanja, Založba Goga: Novo mesto 2014., 195 str.) njegov je četvrti roman, finalist Kresnikove nagrade 2015. godine, koji je također objavljen na njemačkom jeziku pod naslovom Chronik des Vergessens (Drava Verlag: Klagenfurt 2017.) u prijevodu Erwina Köstlera. U prvome licu pratimo svakodnevicu osamdesetogodišnjeg umirovljenika, štićenika staračkog doma, čija nam (prividna) oštroumnost i živost daju naznačiti da suton života ne mora biti i njegov konačan kraj. On se hrabro suočava sa sjećanjima, sa svime dobrim i manje dobrim što je u životu postigao, istovremeno osjećajući da još ima vremena i mogućnosti napraviti nešto što će pomoći zajednici i svijetu u kojem obitava unatoč okolnostima i svojem sadašnjem statusu. Pored njemu bliskih ljudi, traženi smisao i neočekivana podrška stići će mu od još jedne marginalizirane i nevidljive skupine, one imigranata-azilanata, čiji je društveni status, usudili bismo se reći, gotovo identičan umirovljeničkome.

Osobe treće životne dobi jedan su od gorućih 'problema' današnjice koje odlikuje izrazito paradoksalan položaj. S jedne strane, oni su konstantno rastuća kritična masa, a njihov utjecaj i potrebe sve su veći; s druge strane, i dalje ih se gura na margine društva u korist onih mlađih, sposobnijih i korisnijih kojih je, pak, sve manje. Oni su tema koja to nije, i nejaka sila s kojom se kad-tad moramo uhvatiti ukoštac premda to nevoljko činimo. Naime, često prešućujemo i radije biramo ne baviti se svime onime što starost potencijalno donosi – fizičkom nemoći, samoćom, zaboravnošću i demencijom – jer znamo da to, vrlo vjerojatno, jednoga dana čeka i sve nas ostale. Progovarajući o starosti, nečemu što je u isti mah uznemirujuće i sveprisutno, Pregelj nas navodi da razmislimo o tome tko smo zapravo, i što ćemo biti jednom kada krenemo gubiti same sebe.

Bliska, jednostavna, svakodnevna, 'prizemna' tema isprepletena poetičnim, nadnaravnim, gotovo romantičarskim, povremeno i pastoralnim elementima također se odražava u jeziku koji je izrazito pitak i protočan, odražavajući svojevrsni duševni mir koji sa sobom donosi starija dob. Čitanje izvornika teče jednako glatko kao prevođenje, a potencijalna jezična barijera praktički je nepostojeća.

S obzirom na recentnu društveno-političku situaciju u europskim i globalnim okvirima, ovaj je roman izrazito aktualan na više razina. Također, u sebi sadrži sve značajke stila svojeg autora – nažalost, još uvijek neprevedenog na hrvatski – te nam zorno pokazuje na što možemo računati ako posegnemo za njegovim već obavljenim djelima ili dočekamo neka buduća.

Drugi o knjizi

„Glavni je protagonist romana umirovljeni pravnik koji već tri godine živi u domu za starije osobe. Tamo provodi sretnu starost, što znači da živi u vlastitu apartmanu, ima dobru krvnu sliku i još uvijek je samostalan – kontrolira tjelesne funkcije, nije ovisan o tuđoj pomoći, ne gubi se i ne zaboravlja. Barem se tako čini na početku; međutim, kako se priča razvija, sve je očiglednije da mu je pamćenje ipak mnogo poroznije nego što i sȃm sluti dok se svim silama trudi sačuvati pamćenje, odnosno kognitivne sposobnosti. To mu ne uspijeva; njegovo 'ovdje' i 'sada' sve više postaje samo njegovo, u njega se neodvojivo slijevaju uspomene i sadašnjost, realnost i fantazija, snovi, a vjerojatno i obmane te strahovi.“ (Tina Kozin, emisija S knjižnega trga, 3. program Radija Slovenija (ARS), 4. svibnja 2015.)

„Mogli bismo reći da je Pregelj na momente čak poetičan […], a posebno kada osjeti tjeskobu u čitatelju koji će kliziti preko redaka promišljanja o ovdje i ondje, o životu i neživotu.“ (Mitja Reichenberg, Večer, 3. kolovoza 2015.)

„Sjećanja, ovakva i onakva, imaju smisla, starost ima smisla, ali samo ako se usudiš priznati vlastitu malenkost i ne želiš ostati u lagodnoj šutnji i tobožnjoj dostojanstvenosti. Pregljeva knjiga progovara o toj hrabrosti elegantnom žestinom, a napisana je onako kako dolikuje jednome od najistaknutijih suvremenih slovenskih romanopisaca – odlično.“ (Igor Bratož, Delo, 17. prosinca 2015.)

„Popularni dječji pisac i prozaik iz Slovenije biranim riječima, po svemu sudeći, uvjerljivo dočarava jezičnu realizaciju iščeznuća Ovdje i Sada, narušavanje i konačno uništenje jedne osobnosti.“ (Wolfgang Moser, http://www.biblio.at)

Sebastijan Pregelj: Kronika zaborava
(ulomak, str. 75-87)

                                              Ovdje sa mnom

Prije nego što si se rodio, bio si zvijezda na nebu, začujem očev glas.

U posljednje vrijeme često sanjam o ocu. Preda mnom se ukaže točno onakav kakav je bio kada sam imao četiri ili pet godina. No, nije riječ toliko o njegovu liku, više o njegovu glasu i osjećaju koji me svaki put obuzme. Odjednom ga začujem i onda osjetim toplinu koju je isijavao samo moj otac. Uz nijednog drugog čovjeka nisam osjetio toliku toplinu, ni onda ni kasnije. Čak i kod mojeg oca s vremenom je nestala. Kao da je bila nekakvo čudo koje je trajalo dok sam ga trebao. Sada je opet ovdje, točno onakva kao tada. Bio si jedna mala, malešna zvjezdica, kaže mi. Na obrazu osjetim njegov topao dlan. Volim te, šapne. Ti mene isto? Kimnem. Volim te, ispružim ruke i zagrlim ga. U nosnicama ulovim miris očeve kože koji se miješa s mirisom svježe posteljine. Onda počnem tonuti.

Kada ponovno otvorim oči, još uvijek me preplavljuju lijepi osjećaji. Sjetim se oca. Sjetim se da sam zaspao s njim. Ali, kada je to bilo? Dignem ruku i pogledam je. Koža je bijela i naborana, kroz nju se vide brojne žile, nokti su žućkasti i dulji. Star sam, pustim da mi ruka padne nazad na krevet. Moglo bi biti obrnuto. Mogao bih biti dijete koje je sanjalo da je staro. Mogao bih biti dječak koji je u jednoj jedinoj noći odsanjao osamdeset godina života i potom se opet probudio kao dijete. Pusti to, dignem se i par trenutaka sjedim na rubu kreveta. Pogledam na sat. Još malo, i bit će šest. Susjeda je sada sigurno opet sama. Kći je otišla. Obično ostane pola sata, ponekad sat, onda ode. Jasno, jer ima i drugih briga, jer ima i drugih obaveza. A njena mama je također dovoljno čula da ima o čemu razmišljati do idućeg dana.
    
Opet se sjetim oca, sjetim se mame. U posljednje vrijeme često imam osjećaj da su ovdje sa mnom. Vidim ih kako se kreću po apartmanu, vidim ih kako se naposljetku zagrle i gledaju me dok ležim u krevetu i šapću: Kako je lijep. Pogledaj kako krasnog dječačića imamo. Misliš da će odrasti u dobrog čovjeka? Misliš da će imati sreće u životu? pita mama. Ne znam, sliježe ramenima otac. Nadam se. Reci mi, okrene se mama k njemu, reci mi da će izrasti u dobrog čovjeka i da će imati sreće u životu! Otac zagrli mamu, poljubi je i šapne: Znam da će izrasti u dobrog čovjeka i znam da će imati sreće u životu. Potom nestanu.
    
Razmišljam u kakvoga sam čovjeka izrastao i u kakvoga sam čovjeka naposljetku ostario. Razmišljanje o tome brzo me umori. Zatvorim oči. Želio bih se vratiti u mamin i tatin zagrljaj, želim se vratiti u veliki krevet u kojem smo se nedjeljom izležavali, razgovarali i smijali se. To su bili najljepši trenuci mojeg života.
    
Polako se krene ocrtavati velika spavaća soba. Sasvim polako prikradu se mirisi i slike. Onda začujem očev glas: Prije nego što si se rodio, bio si zvijezda na nebu. Jedna mala, malešna zvjezdica. I onda kada jednom umreš – no dotad će proći još dugo jer si još uvijek dijete – vratit ćeš se nazad gore i opet ćeš biti zvjezdica. Tada će i mama biti zvjezdica i ja ću biti zvjezdica …
    
Opet sam dijete. Nema pitanja, nema opterećenja, samo osjećaj da je sve u redu. Privijam se k mami. Privijam se k tati.
 

               Sve dok si spreman još malo glumiti i služiti se starim trikovima

Vani se posve smračilo. Ustanem i odem u kupaonicu. Svučem hlače i sjednem na školjku. Urin otječe polako, no problema zasad nemam. Drugi muškarci mojih godina imaju dosta problema sa svojim miškom. Kao u doba adolescencije, opet se sve vrti oko njega, ali ovoga se puta ne radi o užitku nego o boli te, naposljetku, često i o smrti. Ustanem i pustim vodu. Dok perem ruke, gledam se u ogledalu. Isprva imam osjećaj da se nisam previše promijenio, no doskora si moram priznati da izgledam staro i umorno. Iza mene je dug put, iako je brzo prošao. Osamdeset godina je duga, gotovo preduga dob za čovjeka. To znam, samo si ne želim priznati.
    
Prije nekoliko dana, kada mi je bio rođendan, pokušao sam se sjetiti gdje sam bio taj dan prije četrdeset godina. Pokušao sam se sjetiti jesam li si prije četrdeset godina rekao da je posljednjih dvadeset godina prošlo u treptaju, čak je i svih četrdeset prošlo beskonačno brzo, i tako će proći sljedećih dvadeset i sljedećih četrdeset godina. Pokušao sam se sjetiti jesam li si tada rekao da ću za dvadeset godina imati šezdeset. Bit ću star, ali ako budem koliko-toliko zdrav, preda mnom će biti još dio puta. Za četrdeset ću godina imati osamdeset. Ako budem i dalje živ, znat ću da je najveći dio puta iza mene i da ne smijem očekivati puno više. Uvjeren sam da sam prije četrdeset godina pomislio na to. I uvjeren sam da mi se tada sve skupa činilo nezamislivo dalekim. I sad sam ovdje.
    
Ovdje čak nije ni loše. Još uvijek imam snage, još uvijek ne trebam previše tuđe pomoći i još uvijek imam planove. Osim toga, u susjedni se apartman uselila žena i primijetio sam ženu. I ne samo to! Žena mi se sviđa i na neki sam je način poželio. To je dobro. To je vraški dobar osjećaj koji mi potvrđuje da sam još uvijek živ. Još sam uvijek lovac. No da, mogu se nazvati lovcem. Star sam i onemoćao lovac, ali takav je i plijen.
    
Tu su i drugi lovci, ali svi su odreda onemoćali i spori. Ne vjerujem da ijedan ima izoštren vid, kao što ne vjerujem ni da je bilo koji od njih sposoban biti dovoljno ustrajan. Ali, kao što rekoh: takav je i plijen. Zato ih ne podcjenjujem. Svatko ima svoje trikove.
    
U životu sam naučio dosta trikova. Zapravo, život se sastoji od beskrajnog niza trikova i uglavnom se vrti samo oko glume. Odmalena su me učili što je ispravno, a što nije. Učili su me roditelji, učile su me odgojiteljice i učiteljice, učili su me gdje god sam došao i gdje god sam bio, čak i tamo gdje sam se nakratko zaustavio. Naučili su me što, kada i kako se smije činiti i što, kada i kako ne; naučili su me da je najvažnije ono između o čemu se ne govori, i da će me drugi ocjenjivati i suditi uglavnom po tome. Naučili su me tko su sve ti drugi i što mogu očekivati od njih. Zapravo, ne mogu se oteti dojmu da bi me čak i danas rado učili iako svi znaju da se starog psa teško može ičemu naučiti.
    
Bilo je lakše dok su pravila bila jednostavna i dok ih je bilo malo. Dečki ne plaču, curice se uvijek lijepo ponašaju i paze da ne zaprljaju odjeću. Unatoč tome, i kasnije sam se dobro snašao te s godinama postao vrhunski glumac. Glumio sam na brojnim pozornicama, često i na više njih istodobno. Godine i godine, desetljeća i desetljeća.
    
Živio sam u velikim stanovima i vozio skupe automobile, nosio sam odjeću rađenu po mjeri i ručno rađene cipele, jeo sam u skupim restoranima i išao na putovanja u egzotične krajeve. Godine i godine, desetljeća i desetljeća.
    
Onda sam se umorio. Dosta mi je bilo svega suvišnog sranja. Htio sam još samo svoj mir. Rekao sam si da bi osamdeset godina bilo dovoljno. Odsad nadalje trebam još samo malo. Trebam tako malo da bih najvjerojatnije uzmogao bez trikova i maski, ali zbog drugih… zbog drugih se ne mogu odreći svih trikova, zbog drugih ne mogu skinuti sve maske. Otvorenost i neposrednost zbunjuju ljude, kako ovdje tako i vani. Otvorenost i neposrednost zapravo im se ne sviđaju iako govore upravo suprotno. I oni samo glume. I oni se služe trikovima.
  
Kad mi starci postanemo otvoreni i neposredni, kažu da smo postali besramni i neuviđavni jer se više ne znamo suzdržati i još malo strpjeti. Kažu da mislimo samo na sebe. Međutim, ovdje nam konačno može biti svejedno. Dovoljno smo se dugo suzdržavali i dovoljno smo dugo bili voljni još malo se strpjeti. Dovoljno smo dugo činili ono što se od nas očekivalo. Sada to više ne trebamo. Međutim, otvorenost je stvar odluke. Lako je biti pametan i snažan kad si zdrav i dobro se osjećaš. No, kad osjetiš da postaješ slab, a ni zdravlje te više ne služi, brzo si se spreman pokoriti. Stvari su jasne. Dok smo spremni još malo se strpjeti, na dobrom smo glasu. Dok smo spremni još malo glumiti i služiti se starim trikovima, možemo računati na ljubaznost i susretljivost, možemo računati na to da će i svi ostali glumiti. Možemo računati na to da će nam biti malo lakše. No, jednom kad se čovjek odluči da tako više ne ide, onda je kraj. Zajedljivi i besramni starci ne zaslužuju više od najnužnijeg.
    
Toga se svi bojimo. Nitko ne zna točno što je najnužnije. Je li najnužnije da ti posluže topao obrok i da te svakih šest mjeseci pregleda liječnik? Je li najnužnije da dobiješ lijekove kad si bolestan? Je li najnužnije da te hrane i brišu dupe kad ne možeš iz kreveta? Ili je najnužnije da te priključe na infuziju i previju ti dupe pelenom koju mijenjaju triput dnevno? Je li najnužnije to da te okreću s lijevog na desni bok i nazad da ne dobiješ dekubitus, ili je najnužnije samo da ležiš i budeš na miru, a otvorene rane nisu njihova stvar? To ne zna nitko, a toga se bojimo svi. Zato i dalje glumimo, zato se ne odričemo svih trikova.
    
Meni se dosad nije dogodilo ništa uistinu strašno, a koliko vidim i znam, ni drugima se ne događa loše. Međutim, ima glasina i priča. Mnogo glasina i strašnih priča.
    
Čuo sam da je sestra Angela drugi anđeo smrti. Ako je netko od štićenika previše gunđav i zahtjevan, ona poveća dozu lijekova i pričeka otkazivanje najslabijih organa. Onda pozove liječnicu. Ako takav štićenik ne uzima neke posebne lijekove, u žilu mu utisne zrak ili mu dišne puteve zalije vodom. Ostavi ga u krevetu do jutra, a onda pozove liječnicu. I tako dalje, i tako dalje. Da sam tako nešto čuo dok sam bio vani, odmahnuo bih rukom i rekao da nije istina. Rekao bih da ne može biti istina. Nije moguće da bi se nešto takvo događalo. Sad kad sam unutra, drukčije je. Unutra je svakako potreban oprez. Jer, ništa se ne zna sto posto. Zato pazim što radim, pazim kamo gledam, što govorim i kome.
    
Sad kad se posve smračilo i ležim u krevetu, priznajem da je i mene strah. Pod mojim krevetom također leže strahovi, kleče i pod mojim stolom, a vise i u mojem ormaru, sakriveni među odjećom. Preko dana ih ne primjećujem. Preko dana više ili manje zaboravim na njih i strahovi se pritaje. No, kada se smrači, dopužu odasvud. Nije me strah kraja i smrti. Ne bojim se posljednjeg trenutka. Bojim se da prije toga ne postanem nemoćan.
    
Bojim se da ću na kraju biti onakav kakav sam bio na početku: ovisan o drugima, samo što će ovaj put oko mene biti osoblje koje je na to naviklo i zato im se to neće činiti kao nešto posebno. Dok čistačica bude šutke mela ispod kreveta ili praznila koš za smeće, još uvijek ću biti živ. Dok domar bude mijenjao žarulju ili brtvu, još uvijek ću biti živ. Dok Os bude prolazio pored mojih vrata, još uvijek ću biti živ. I dok mi budu mijenjali pelenu ili infuzijsku vrećicu, i dalje ću biti živ. I dalje ću biti živ, a zaposlenici neće pričati sa mnom, nego će tiho obavljati svoj posao, uvjereni da mi je u posljednjim satima potreban mir i odmor. Bojim se da ću htjeti na sav glas zavrištati: Živ sam! a neću moći.
    
Možda će ispred mojih vrata razgovarati sestre kada mi dođu zamijeniti infuzijsku vrećicu, i možda će Os pred vratima sresti domara te s njim izmijeniti par riječi. Možda ću čuti razgovor ljudi iz susjednog stana. No, te riječi neće biti upućene meni. Samo će mi eventualno sestra nešto reći tijekom večernje vizite. Najvjerojatnije će mi na žilu prisloniti jagodice kažiprsta i srednjaka, a onda promrmljati: Živ, još uvijek živ. I onda neću znati misli li da je to dobro ili loše. Vjerojatno će misliti da je dobro za mene i loše za one koji čekaju slobodno mjesto.
    
No, ne želim razmišljati o tome. Takve se misli nadviju nada mnom navečer dok ležim u krevetu i, umjesto da zaspem, razmišljam o svemu živom. Ljut sam sȃm na sebe. Mogao bih oživljavati uspomene. Imam mnogo lijepih uspomena, mnogo takvih koje bi mi mogle uliti novu hrabrost, a ja se pačam sa strahovima! Onda imam i uspomena koje nisu dobre, no tijekom godina i desetljeća uglavnom sam ih potisnuo. Uglavnom sam ih izlučio i istisnuo kao da su urin i izmet. Dovoljno sam star da si mogu priuštiti samo dobre uspomene.
    
Sutra je novi dan. Kada na istoku krene svitati, grudi će mi ispuniti dobar osjećaj. Znat ću da imam još jedan dan. Dobro ću ga iskoristiti.
 

                       Na tren osjetim zadovoljstvo i slatko golicanje

Sjedim kod prozora i gledam svjetlost koja se s ruba neba širi na sve strane. Uskoro dosegne prozor i balkonska vrata, uskoro krene ispunjavati apartman. Najprije tanke zrake koje na zidu iza prozora narišu blijedožute crte, a onda se crte počnu razlijevati po zidu kao da ih nevidljiva ruka radi prerijetkom zlatnom bojom. Još malo i zid više nije siv, više nije bijel, već se žari u jutarnjem suncu. Otvorim vrata i izložim lice zrakama. Zatvorim oči i duboko udišem svjež zrak.
    
Kada opet progledam, sasvim je svijetlo. Pola osam je. Ne znam koliko sam dugo stajao kod otvorenog prozora i zatvorenih očiju udisao oštar jutarnji zrak. Dolje u parku još nema nikoga. Prerano je za takvo nešto. No, hodnik je već pun. Čujem otvaranje i zatvaranje vrata, čujem šmrcanje i kašljanje. Kada hoću zatvoriti prozor, na susjednom balkonu ugledam Konstancu. U kućnoj haljini stoji uz metalnu ogradu i prepušta se zrakama. Nekoliko je trenutaka gledam, onda otvorim vrata malog balkona i sȃm izađem van. Duboko udahnem, okrenem glavu i pozdravim je.
    
Konstanca nije iznenađena. Pogleda me i nasmiješi se. Tek sada primijetim da na ogradi ima tanjurić iz kojeg se dimi i šalicu u desnoj ruci. Digne cigaretu, potegne i zadrži dim u plućima. Kada izdahne, kaže da je to stara navika. Jedna cigareta na dan. Nisam je prekinula, odmahne glavom. Zašto bih? Mislite da čovjek može umrijeti od jedne cigarete dnevno? Prije bih rekla da produljuje život. Ovog se časa ne mogu sjetiti većeg zadovoljstva od jutarnje kave s cigaretom. Razumijete? Razumijem, kimnem. Tako je zadnje pedeset i tri godine. Točno se sjećam toga dana kada sam odlučila da ću prestati pušiti s iznimkom jutarnje cigarete. Tako sam odlučila, da. Prije pedeset i tri godine. I od tada… no, ako vas već zanima, nisam pokleknula. Ali sada već blebećem. Ne zanima vas. Samo bih vas nešto zamolila, malo se nagne preko ograde. Ovo neka ostane među nama. Rina ne zna. Moja kći, doda u slučaju da ne znam tko je Rina. Možete računati na to, kimnem i još nekoliko trenutaka stojim na balkonu, a onda se oprostim i vratim u apartman. Osjećam da mi srce udara drugačije nego prije kada sam izašao.
    
U blagovaonici sjednem tako da gledam ulaz. Razmišljam da su se stvari počele odvijati. Moram biti strpljiv, kažem samome sebi. Lijepo polako. Oblije me vrućina: jesam li si upravo rekao lijepo polako?! Kao da imam vremena napretek, a zapravo je upravo vrijeme najveća nepoznanica! Zapravo je vrijeme uvijek najveća nepoznanica, a mijenja se tek osjećaj koliko ga čovjek ima.
    
Dok čekam da mi donesu doručak, primijetim Maksa. Sjedi sȃm za stolom. Maks obično sjedi sȃm, tek tu i tamo sjedne do nekoga ili nekog zaustavi pa mu ponudi da sjedne kraj njega. Zamišljam da su mu džepovi puni figura s kojima razgovara. Zato ne treba društvo drugih ljudi. Šesnaest bijelih i šesnaest crnih figura dostatno su društvo. Šesnaest bijelih i šesnaest crnih figura ispunjava mu svaki sat u danu.
    
Zamišljam da su mu navečer složene na noćnom ormariću kao što dječaci imaju složene vojnike. Prije nego što zaspi, razgovara s njima. Kada je u nevolji, moli ih za pomoć. Kada ga obuzme očaj, može odabrati jednu od njih i povjeriti joj se. Nakon važnih partija, sa svima može dijeliti planove za dalje. I nakon svake pobjede s njima može dijeliti sreću i veselje, samo što mi se Maks ne čini kao čovjek koji bi znao pokazati veselje, još manje ga dijeliti, no moguće je da ne zna pokazati veselje kada je među ljudima, a među figurama je drugačije.
    
Zamišljam da među svim drvenim figurama ima odabranicu koju uzima sa sobom na teže kušnje: kada ima liječnički pregled ili kada ga k sebi pozove psihologinja. Možda svoju odabranicu naziva drugačijim imenom od onoga određenog igrom. Možda svaka od trideset i dvije figure ima i ljudsko ime. To ne znam. No, znam da je Maks sa svojih šesnaest bijelih i šesnaest crnih figura sretan čovjek. Svatko od nas može mu zavidjeti.
    
Dok gledam Maksa, u blagovaonicu uđe Konstanca. U trenu odagnam misli o šahistu i njegovim figurama. Gledam ženu kako se kreće među stolovima, kako očima prelazi prostor i naposljetku odabire stol nedaleko mojeg. Na trenutak zastane, potom sjedne. Okrenuta je prema meni.
    
Gledam je dok ne dođe Os. Na stol odloži šalicu, tanjur s kruhom, maslac i marmeladu. Želite li još nešto? upita. Hvala, odmahnem glavom i nadam se da će brzo otići od stola. Ometa me. Os se uspravi: Ako još nešto trebate, samo mi mahnite. Pozovite me. Onda se konačno okrene i ode. Odmah se latim doručka iako nisam gladan.
    
Uzimam male zalogaje i sporo žvačem. Nikamo mi se ne žuri. Šećerim kavu, uzmem gutljaj i odložim šalicu. Tek kada je tanjur prazan ponovno dignem šalicu i u par gutljaja popijem slatku tekućinu.
    
Na putu iz blagovaonice više puta pogledam prema Konstanci, no naši se pogledi ne sretnu. Gleda negdje udesno, izgleda zamišljeno. Ili namjerno gleda dalje od mene da si nakon jutarnjeg razgovora na balkonu ne bih nešto umišljao – i mogla bi sve poreći u slučaju da s nekim progovorim o tome. Što ja znam. Na hodniku skrenem prema stepenicama, polako se popnem i odem ravno u apartman.
    
Na tren osjetim zadovoljstvo i slatko golicanje, kao da mi je u pluća i srce zabodeno na tisuće malih smrekovih iglica koje u organe puštaju sladak, ljepljiv sok. Dolazi mi na smijeh. Ne znam kada sam zadnji put osjetio takvu draž.
 

Sa slovenskoga prevela Mirta Jurilj

Rubrika Prevoditeljski kutak ostvaruje se u suradnji s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –