Problemi zamagljenih perspektiva

Nedavno sam bio na tribini "Kultura na remontu" koju je organiziralo Hrvatsko društvo pisaca i na kojoj se debatiralo kako stvoriti institucionalni okvir koji će unaprijediti život i kvalitetu rada književnika, što oni sami trebaju i mogu. Sudjelovali su Olja Savičević Ivančević (spisateljica), Mihaela Majcen Marinić (voditeljica službe za knjigu i nakladništvo u Ministarstva kulture i medija) i pisac Marko Tomaš, uz voditeljicu tribine, ujedno i spisateljicu Ivanu Bodrožić.

Neću sada ponavljati već dobro poznate činjenice da rijetko tko u Hrvatskoj može živjeti samo od pisanja, i da je za pisce izuzetno važno da postoji "mreža mogućnosti" kroz koju će u većoj mjeri monetizirati svoj rad nego li im to donose tantijemi od prodanih primjeraka knjiga. Ono što je bilo zanimljivo čuti jest da su pisci napokon u većem broju osvjestili da npr. nije prihvatljivo prihvaćati pozive na promocije ili čitanja za "nula kuna" već da uvijek i svugdje trebaju tražiti primjeren honorar (a nerijetko i pokriće putnih troškova, dnevnicu). Kroz kasniju kratku diskusiju, kada se uključila i publika, iskristalizirao se i stav da treba mijenjati modus operandi strukovnih udruženja pisaca koja se nerijetko previše bave svime i svačime a ponajmanje primarnim problemima pisaca, da je nedostatna komunikacija između postojećih udruga i da shodno tome često izostaje njihov zajednički istup prema npr. Ministarstvu kulture i medija, a kamoli da se događa kolektivno pregovaranje na razini autori-nakladnici-knjižari (ili obratno).

Nerijetko sam isticao da se strukovne udruge pisaca ne bi trebalo baviti izdavanjem knjiga mahom svojih članova (jer su u profesionalnom smislu loši izdavači, tj. oni koji nemaju dovoljno profesionalnih znanja niti za proizvodnju niti za distribuciju ili marketinško promoviranje knjiga, a još su manje dovoljno ekipirani za sve te zadatke, i tek su donekle bolje kao izdavači književnih časopisa!), niti organiziranjem bezbrojnih obljetničarskih događanja ili pisanjem priopćenja o s vremena na vrijeme "intrigantnim" političko-društvenim pitanjima, dok se s druge strane neka ključna pitanja (standardizacija minimalnih autorskih honorara, eventualna potreba zaštite autora kod prenošenja njihovih djela u raznim udžbenicima, pitanje PDV-a na knjigu, slaba vidljivost hrvatskih pisaca u knjžarama...) događaju tek kroz individualna istupanja pojedinih autora/ica, bez jasno "strukturiranog" kolektivnog stava ceha iza sebe.

A pisci i već spomenute njihove strukovne organizacije nerijetko previđaju i ono što im se nudi, iako možda nominalno i nije adresirano njima. Naime, prije 15-ak godina na vlastitu inicijativu u Ministarstvu kulture (za mandata ministra Bože Biškupića i tada državne tajnice, sadašnje minististrice Nine Obuljen Koržinek) izborio sam se za mjeru "Potpora programima u knjižarama" (u tom trenutku više se nisam bavio knjižarstvom!) kojom se po prvi put počeo podupirati i rad hrvatskih knjižara, a koja se održala i do danas. Od 2008. godine za nju je svake godine rezervirano cca pola milijuna kuna, no u praksi se iskoristi znatno manje – kroz 13 godina kako se mjera provodi tek nešto manje od četiri milijuna kuna, u prosjeku 300-ak tisuća kuna godišnje.

E sad, što jedna mjera nominalno namijenjena knjižarima ima veze s piscima? Matematika je jednostavna: ako se zna koji se troškovi knjižarima primarno priznaju pri realizaciji tih programa, jasno je da cca dvije trećine odlazi na isplatu autorskih honorara, mahom piscima koji gostuju ili sudjeluju u vođenju tih knjižarskih programa (promocije, tribine). Na moju žalost, ta mjera nije nikada u punini zaživjela u praksi, kako zbog inercije samih knjižara ali i njezine nedovoljne promocije i izostalog kasnijeg "fine tuninga". Dijelom i zbog toga što piscima nije palo na pamet da možda knjižarima ponude neki vid suradnje, da ih motiviraju da se u većem broju prijavljuju, i da se ako treba i zajedničkim kreiranjem tih programa godišnje povuče svih pola milijuna planiranog budžeta a ne samo 60-ak posto. Problem je, dakle, što ne postoji nikakav vid institucionalne suradnje udruženja pisaca i udruženja knjižara, što zapravo i ne čudi jer u cijeloj knjižnoj branši ne postoji ta razina komunikacije kroz koju bi se moglo pokušati popraviti štošta. 

Na tribini se čulo i što Ministarstvo kulture i medija (MKM) čini za pisce (kao i za sektor knjige u cijelosti), u međuvremenu su objavljeni i rezultati stimulacija za najbolja ostvarenja koje su podijeljene piscima i prevoditeljima, oko čega se proljetos podiglo puno prašine, dijelom i zbog toga što se nije dovoljno ozbiljno pristupilo definiranju kriterija, pri čemu su čak i veću odgovornost imala strukovna društva autora nego li samo MKM. Ukratko, domaći pisci bi kroz svoje strukovne udruge morali biti fokusiraniji na egzistencijalna pitanja, ali i ne gajiti prevelike iluzije o svojoj važnosti za cijeli knjižni lanac jer podaci o prodaji koji stižu iz knjižara pokazuju da za njih hrvatski pisac u kontekstu "brojki" i nije prevažna stavka (osim ne tako velikog broja autora/ica koje tržište/publika prepoznaje i traži) i daleko im je veća je zarada u prodaji raznoraznih prijevodnih izdanja, kao i ne-knjižne robe.

Dakle, bez veće potražnje i većih naklada knjiga domaćih autora, s još uvijek nedovoljno razvijenim i učinkovitim "networkingom" (rezidencije, škole kreativnog pisanja, raznovrsnija knjižarska mreža, funkcionalnije književne nagrade, medijska podrška...) bitnih pomaka biti neće. A upravo bi to trebali biti prioriteti njihovih strukovnih udruga, i predmet suradnje s drugima.