Proglašen dobitnik nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama
Žiri u sastavu Adrijana Vidić, Stanislava Nikolić Aras, Želimir Periš i Kruno Lokotar odlučio je da se prva Nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama dodijeli Hrvoju Marku Peruzoviću.
Dobitniku pripada nagrada u vidu objave knjige u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk sa svim pripadnim pravima, novi alat – smartphone i pravo nastupa na KaLibar bestivalu u Zadru u petak, 16. rujna!
O dobitniku:
Hrvoje Marko Peruzović rođen je 1971. u Zagrebu. Završio je grafički dizajn pri Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim slikarstva bavi se klasičnom grafikom, ilustracijom, fotografijom, skulpturom i mozaikom. Piše poeziju, aforizme i kratke eseje iz područja likovnosti. Napisao je desetak predgovora u katalozima za različite izložbe. Član je neformalne pjesničke skupine "Rječilište" koja djeluje u Splitu. Pjesme su mu objavljenje u drugom zborniku "Rječilišta". Već duži niz godina objavljuje na Facebooku. Kao samostalni umjetnik živi i radi u Splitu i Bolu na otoku Braču.
*
bila je luđa od van gogha
uvečer mi je poslala
svoje lijevo uho
ja sam ga vratio
neraspakiranog
i rekao
želim oba
FOSFORNI NOSOROG
Ja sam fosforni nosorog
I svijetlim u mraku
Ti si nedužno biće
I duge su ti noge
Zaboravljen način za postizanje tuge
Brutalna iskrenost nema smisla
Riječi su napalm
Koji pali palme
Kao u Apokalipsi danas
Penjemo se uzvodno
Prema srcu tame
Dodirni fosfor
Ostavi trag
Pogledaj zvijezde
I padni na zemlju
*
Ako bi me pitala
Ti koja jesi samo u mojoj mašti
Kako te zamišljam
I kako bih te naslikao s leđa
Odgovorio bih ti sasvim jednostavno
Na podlozi od tamnog neba
Tako da bjelina tvoga mesa
Zaiskri u mraku
Sklonio bih rukom
Tvoje duge i valovite kose
Sve u jednu stranu
Da se fino vidi vrat
(Jer vrat je uistinu bitan)
I nježna krivulja ramena
Naslikao bih te uspravnu i mirnu
Kako tiho gledaš prema moru
i u zadnju svjetlost sunca
Što se rastvara na nebu
Kao tople zrake preostale nade
Oko bokova bih (ti) svezao
Meki veo koji pada sve do zemlje
A leđa bih svakako ostavio gola
(Jer su i ona neobično bitna)
Blaga sjena lopatica
Slutnja rebara
Kanjon kralježnice
I dvje vrtače na dnu
Vlaga lišća
Purpur cvijeća
Mirna vječnost čempresa
Čežnja je nesumnjivo najviši oblik kiča
Koji je čovjek u stanju šutke podnijeti