Prosinac do proljeća

Koji put čujem bose tabane kako trče po drvenom podu brzo, brzo, pa šum povlačenja vrata ili samo osjetim da netko stoji pokraj kreveta i zuri u mene ili me probudi neidentificirani četveronožac koji mi u mrkloj noći gazi preko glave i trbuha. A onda, prije nego što vrisnem, noćno čudovište propenta: maamaa.    

Noćno čudovište ima spavaćicu na kojoj se grle bijeli medo i snješko, onako ko da pjevaju: „Nas dva brata skupa ratujemo...".
Sve što mogu napraviti, u ovom strašnom času (resetirana u četiri ujutro s nečijom malom petom na grlu) je ščepati tu noćnu zvjerku i ugurati je pod pokrivač.  

Ovaj se scenarij ponavlja gotovo svake večeri otkako je dobila svoju sobu.  
I dok ona spava, čedo matere svoje, ja ležim napola na dasci od kreveta i razmišljam kako sam bila naivna misleći da ću jednom kad izađem iz paklenog trokuta sisa-boca-pelena, moć opet spavat ka normalna žena - a tako sam volila spavat, pa i popodne ubit oko kad god se pruži prilika. Nema više spavanja, jok, ništa do penzije. Gledam je i mislim: kad li će više taj pubertet, pa da se pravi da me ne poznaje kad budemo skupa hodale po gradu i da napokon možemo opet subotom svi spavat do podne.    
Ujutro sjedimo za okruglim stolom, ona pije kakao.

Pitam je:  
- Koke, a šta si ti sinoć sanjala pa si se onako smijala u snu?           
- Sanjala sam da su mi ispali svi zubi!         
- Ajme meni, pa šta je tu smišno?!         
- To šta je doša miš i donija mi puno darova za zube.      

Luda je za darovima. Prosinac je za nju vrhunac godine, najviše zbog darova, razumije se. Ona od rujna čeka prosinac, već krajem osmog mjeseca, u kupaćim gaćicama, pita: kad će Božić? Onda ja moram lagat da će brzo, jer njoj još skroz ne ide u glavu da nisam ja ta koja odlučuje o rođendanima, božićima, o tome hoće li, gdje i kad pasti snijeg. Nekako je jedva i nevoljko prihvatila činjenicu da ne mogu maknit kišu iz parka.

Otkako se prije nekoliko godina pojavila u našim životima, počela je invazija igračaka. Rodbina i prijatelji startali su utrku tko će donijeti što više što većih igračaka koje hodaju, sjede, piške, jedu, plaču, laju, plešu, smiju se, češu, pjevaju i sviraju i kažu ti: „Ti si moj prijatelj!", kad ih prignječiš  na podu ili kauču.  

Moj rat s igračkama je izgubljen, one su brojčano premoćne, tu mi majčinska svemoćnost ne pomaže. Samo u kadi je dvadesetak plastičnih patkica, a na kuhinjskom prozoru odred čokoladnih djeda mrazova. Moj kompjuter svako malo dobije neku novu naljepnicu na Blue Beara, Kitty ili probodeno srce. A kad iz torbe pokušam naslijepo izvući sjajilo za usne, napipam slinavi rupčić na bubamare te nekoliko pajdaša iz kinder jajeta. Priznajem, sve što radim, govorim, pišem, način na koji se odijevam, samo je manje-više uspjela mimikrija, zapravo živim dječji život, lakej sam u slikovnici jedne princeze i moje navike i dnevni rituali ovise o njenom rasporedu i usputnim hirovima. Lagala bih kad bih rekla da me to ne usrećuje.  

Njeno veličanstvo kućna princeza, zauzvrat je rearanžiralo sve moje sustave - što li je to uopće važno samo kad se s njom usporedi.   U ovom stanu vlada apsolutna monarhija, a prosinac je prirodno stanje stvari.  
Grad počinje sličiti na božićno drvce i ona je sada zadovoljnija.      

Zapravo, moja je kćer izvukla nešto dobro iz živopisne i uglavnom nesretne povijesti svog obiteljskog stabla na kojem su se smjestili i narodni heroji iz NOB-a i dragovoljci Domovinskog rata; gospoda i drugovi, ateisti i vjernici. Njoj darove nose i Sv. Nikola i Luce i Mali Isus i Dida Mraz. I žaj mi je šta ih nema još.  
Ona vjeruje u njih, oni su dio njene bajke, a mi, ma ko je nas ikad išta pitao- mi u ništa ne vjerujemo osim u nju takvu. Bolju i sretniju od svega što je bilo prije nje.      

Kad su joj pretprošle godine nono i nona u bičvu, ispod pustih igračaka i slatkiša, uvalili i dvi kapule, više iz baze negoli iz odgojnih razloga, dite se zacenilo, u zaborav su pale sve one lipe stvari: i bor i bakalar i kolači i pokloni. Kapula je zajebala stvar. Bidni nono i nona upali su u depru.  

Otad je na oprezu. Kad je trebao doć Sveti Nikola, bila je cijeli dan zabrinuta. Našla sam je u njenoj sobi, na krevetu, s bradom među šakicama. Rekla je:  
- Nisam bila dobra, nisam bila dobra.  
- Jako si dobra bila, valjda se i mene pita.  
- Nisam bila dobra, nisam bila dobra...  

Na prozor je stavila popis željenih poklona, svaki je i nacrtala, u slučaju da je Nikola nepismen. Pa smo mu na stolić stavile šalicu mlika i jedan kroasan, da čovika nakon tolikog puta ne uhvati debuleca. Vježbala je ćirenje na jedno oko da se ne primijeti, odlučila ga je vidit. Ćirila je, ćirila i zaspala.  

A onda joj je tata poslagao darove u vriću i okolo nje. Pa je usput poništio ono mliko i kroasan. Na kraju krajeva i on je Nikola.      
Ujutro, dum-dum-dum, bosi tabani po drvenom podu, doša je, doša je. Ho ho ho. A ne, pardon, ho ho ho je Djeda Mraz ?! Hi hi hi, kaže ćer i odmotava poklone.  
Pa onda Luce - sličan scenarij, a tek je pola miseca prošlo, ajme...      

Kad okitimo jelku, mi je zaboravimo raščinit. Navečer upališ one svićice koje žmigaju i dobro ti je. A princeza sretna, pa je sretno i cijelo kraljevstvo. Morat ćemo tako i ove godine, prosinac do proljeća, dok joj tratinčice ne odvuku pažnju.