Quentin Tarantino : Nemilosrdni gadovi

Kada je Tarantino započeo u Berlinu sa snimanjem svog "akcijskog špageti horrora" iz Drugog svjetskog rata, u kojem židovski komandosi skidaju nacističke skalpove, njemačka javnost, blago rečeno, nije bila presretna zbog toga. Ugledni kritičari pisali su da je to povratak ratnim šund filmovima iz pedesetih i šezdesetih, u kojima je samo mrtav Nijemac bio dobar Nijemac, a kritičar Sueddeutsche Zeitunga upozoravao je da se u "Nemilosrdnim gadovima" - "pop kultura sudara s nacističkom Njemačkom i holokaustom do sada neviđenom snagom, a posljedice tog sudara su potpuno nepredvidljive".

Slične reakcije ponovile su se i nakon premijere filma u Cannesu, i to ne samo u Njemačkoj. Konzervativniji, i stroži dio svjetske filmske kritke, u filmu je vidio jedno posve neprimjereno ulaženje trivijalne pop-kulture u osjetljiv prostor evropske povijesti. Svi strahovi od onoga što se moglo očekivati od "Nemilosrdnih gadova" materijalizirali su se već u drugoj sekvenci filma. Govor koji poručnik Aldo Raine drži američkim židovskim vojnicima programatski je sažetak Quentin Tarantinova "paklenog ratnog šunda".

Citiramo: "Članovi Nacionalsocijalističke stranke porobili su Europu ubistvima, mučenjima, zastrašivanjem i terorom. A to je upravo ono šta ćemo mi da radimo njima. Al boga mi moga, nisam se spustio s prokletog Maglaja, tj. Smoky Mountainsa, prešo osam iljada kilometara vode dovde, probijo se kroz pola Sicilije, a onda skočio iz jebenog avi-jo-na, da bi naučio naciste lekcijama ljuckosti. Nacijima nejde ljuckost. To su psi rata, mrzidu Židove, manijačke masovne ubojice, i treba jih uništit. Eto baš zato svaki kurvin sin na kog naiđemo u naci uniformi, e taj mora umrijet.

Bićemo okrutni prema Njemcima, a kroz našu okrutnost oni će znat ko smo. Vidiće oni šta je okrutnost kad nađu tijela svoje braće raščerečena. I Njemci neće moć a da se ne sjete okrutnosti koju su njihova braća pretrpjela od naše ruke, od peta na našim čizmama, od oštrica naših noževa. I Njemcima ćemo se smučit. I Njemci će pričat o nama. I Njemci će nas se bojat. I kad će Njemci noću sklopit oči, i kad će ih podsvjest mučit zbog zala koje su počinili, biće to s primišlju na nas..."

Ukratko, Tarantino je u povijesni kompleks nacizma, holokausta i evropske povijesti ušao s baseball palicom u rukama. Krvavom baseball palicom kojom narednik Donny Donowitz, Židov iz Bostona, ubija njemačke zarobljenike, i koja se nalazila na plakatima filma i sada na naslovnici knjige scenarija. Da, ta je baseball palica posve odbojna. Da, ona je posve neprimjerena... Ali i posve uzbudljiva u svojoj političkoj nekorektnosti.

Tarantinova baseball palica simbol je Nuernberga iz pakla, na način filma osvete. "Gadovi" su film krvavog pokretnog prijekog suda koji ne radi razlike između nacista i Nijemaca, u kojem se i one koji nose uniformu Wehrmachta i one koji nosu uniformu SS-a, ubija i potom skalpira. Sve je to, dakako, strašno. "Nemilosrdni gadovi" su se pokazali upravo onim čega se njemačka filmska kritika pribojavala.

No opet, Tarantinova pseudopovijesna žanrovska ekstravaganca o pariškom atentatu na Hitlera i nacističku vrhušku, ipak je nešto više od onoga što se može vidjeti na prvi pogled: i sasvim sigurno ponešto kompleksnija od kritika koje su joj predbacivale povijesnu i etičku neodgovornost. To posredno potvrđuje i čitanje scenarija za "Nemilosrdne gadove" kroz koji se može pratiti Tarantinov "work in progress" i postepeno ekonomiziranje priče.

"Nemilosrdni gadovi" nisu film snimljen prema pravilima ženevske konvencije. "Gadovi" su gadna maštarija osvete. Ali, ako ubijanje zarobljenika u Spielbergovu "Spašavanju vojnika Ryana" jest bio problem - kod Tarantina nije. Jer ovo nije povijesna rekonstrukcija, već žanrovsko-povijesni konstrukt, film s jasnim odmakom, postmoderna igrarija u kojoj se, kad se bolje pogleda, ipak dobro pazilo da ne ispadnu svi Nijemci nacisti.

Suštinski, "Nemilosrdni gadovi" su fetišizacija filma. Kao i uvijek Tarantino se više oslanja na povijest trivijalnih filmskih žanrova, nego li na stvarnost, ili u ovom slučaju - evropsku povijest. "Gadovi" imaju onoliko veze s poviješću koliko i "Otpisani" ili "Dvanestorica žigosanih", to je sasvim jasno. Ali unutar samog filma nalazi se i čitav niz filmskih referenci i motiva.

Odbjeglu židovsku djevojku Shosannu zatičemo u Parizu kako na kino koje vodi upravo stavlja najavu G.W. Pabstova filma "Bijeli pakao Piz Paluea" (Marcel Štefančić napisao je da su "Gadovi" zapravo posveta G.W. Pabstu). Malo kasnije Shosanna razgovara s njemačkim vojnikom o Maxu Linderu i Chaplinu, a opet nešto kasnije u Maximu sjedi za stolom i sa samim Goebellesom, šefom njemačke kinematografije koji upravo planira projekciju svog novog propagandnog filma u njezinom kinu.

Istovremeno, u Londonu sam Churchill regrutira za supertajnu "Operaciju Kino" jednog filmskog kritičara („zbog dobrog poznavanja filmske povijesti"!), napominjujući da je njegova veza u okupiranoj Evropi nitko drugi doli najveća zvijezda njemačkog filma (!). Dakle, ovdje filmaši ratuju protiv filmaša: židovska voditeljica kina, engleski filmski kritičar, njemačka filmska zvijezda i američki komandosi čije je "nasilje poput filma", protiv Josepha Goebellsa kao Davida O. Selznicka nacističke kinematografije i Fredericka Zollera kao zvijezde propagandnog akcića "Stolz der Nation".

Tu sad dolazimo i do najvažnije filmofilske i filmsko-fetišističke razine "Gadova". Kao prvo, za razliku "Operacije Valkira", filma koji su u kinima pojavio otprilike u isto vrijeme kada i "Gadovi", Tarantinov atentat na Hitlera biti će uspješan. Jednim udarcem uništiti će se cijela naci-vrhuška, rat će se skratiti gotovo za godinu dana i spasiti će se milijuni života - što se kaže - to može samo film.

Kao drugo, Hitler će izgoriti na zapaljivim filmskim vrpcama starih klasika. Tarantino ne navodi o kojim je naslovima riječ. To prepušta imaginaciji gledatelja. U pariškom kinu nalazilo se 350 nitratnih kopija. Za pretpostaviti je da su većina njih bili filmovi iz dvadesetih i tridesetih. Dakle, Hitler, Goebells i comp., spaljeni su na kopijama Chaplinova "Mališana" i Griffithove "Netrpeljivost". Ili još bolje - na kopiji Jean Renoirova pacifističkog remek-djela "Velika iluzija". No okupacijom Pariza tekući kino-repertoar se bitno izmjenio, kako se to spominje i u filmu. Na program je stigao Pabst, ali i propagandni filmovi poput "Trijumfa volje" Leni Riefenstahl, ili "Židova Suessa"...

U svakom slučaju, ovo je "win-win" situacija, kako je u jednom intervjuu rekao Tarantino. Maštu golica spaljivanje Hitlera na kopiji "Židova Suessa", ali i ideja da je Renoirova "Velika iluzija" srušila Treći Reich i okončala rat. Originalniju posvetu filmovima iz 20' i 30' nikada niti jedan redatelj nije stavio u svoj film.

Quentin Tarantino : "Nemilosrdni gadovi : Scenarij"
Preveo Denis Peričić

Šareni dućan, Koprivnica 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )