Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 10.02.2009.

Rachel Cusk : Arlington Park

Ubijaju li muškarci žene? Jesu li muževi, i djeca, njihovi mali, demonski pomogači, pritajeni i smrtni neprijatelji žena? Nije to neozbiljno pitanje. Barem tako misli Rachel Cusk, autorica romana "Arlington Park“. O njemu bi trebala razmisliti svaka žena – ne samo one očito zlostavljane, s masnicom na oku, već i one koje žive u uzornim građanskim obiteljima, s muževima od karijere; one koje sjede s djecom u parku dok muškarci zarađuju za obitelj, one koje skupocjenim automobilima odlaze po djecu pred školu dok su muškarci na poslovnom putu.

Upravo te žene u tridesetim godinama, što se svako jutro i svako popodne okupljaju pred vrtićima i školama, opisuje u "Arlington Parku“ njihova vršnjakinja Rachel Cusk (1967.). Žene iz istoimene engleske suburbije u blizini Londona - neke vrste „divovskog sela“ - imaju „sve“: muževe, djecu, kuće, vlastite SUV-ove. Cijeli taj građanski paket uspjeha, sreće i smisla. Neke od njih zaposlene su na pola radnog vremena, neke čak imaju i puno zaposlenje. No jesu li sretne? Je li "to – to“? Da li uistinu žive, ili zapravo pomalo umiru, zatvorene u trokut braka, majčinstva i kuće? I šire, u trokut suburbije, konzumerizma i umekšanog, nevidljivog patrijarhata?

Iako među stanovnicama Arlington Parka vlada opće uvjerenje „da nema većeg promašaja od 34-godišnje žene bez muža ili djece“, većina žena Rachel Cusk same sebe doživljavaju kao promašaje. Čudan je to osjećaj: imaju muževe i djecu, a opet ništa nije u redu. Muževi kao da ne stare, vitki su, „zadržavaju kontinuitet djeteta“, i svakoga jutra odlaze svojim poslovima i svojim karijerama, a one ostaju u kućama, i šire u svom suburbijskom selu, krečući se na relaciji kuća-škola-shoping centar. Navečer se muževi vraćaju iz tog dalekog, opojnog vanjskog svijeta, a ženama je najveći užitak ako se negdje malo duže zadrže pa muškarci, za promjenu, guraju ključ u vrata prazne kuće, uzalud uzvijukujući "honey, I'm home“.

Suptilan je to rat u Arlington Parku, nevidljiv i nečujan. Rachel Cusk izvanredno povlači njegove bojišnice. Naizgled, nema ovdje suprostavljenih vojski, nitko nije okupator, nitko nije agresor, i nema muških gadova. Ženske slobode su osvojene. Žene i muškarci su ravnopravni, a kao jedina nejednakost ostaje to što žene rađaju. No sve opet završava na životu u zlatnom kavezu. Žene nose djecu, rađaju ih i preuzimaju brigu o njima, a ako i uspijevaju zadržati posao, on se pretvara u formu bez sadržaja, tlaku umjesto samorealizacije. Muškarci tada preuzimaju brigu o zarađivanju za obitelj, prerastaju u sponzore – i u par godina žene postaju zombiji suburbije.

"Arlington Park“ nisu "Kućanice“. Umjesto pseudokritike, ovo je "talačka kriza“ suvremene, srednjestaleške žene. Naizgled neambiciozan roman, o nekoliko „situiranih“ supruga i majki, otkriva čitave svijetove iza tih "ubijenih“ žena, kako kaže jedna junakinja, što se svakodnevno okupljaju pred školama.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –