Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 03.08.2006.

Radenko Vadanjel – "Dnevnik besposličara"
Održava se
01.01.1901.

Radenko Vadanjel (1962), novinar i fotograf, jedan je od pjesničkih glasova koji su se pojavili devedesetih (objavio je zbirku poezije «Lekcija o postojanosti», 1999.), no paralelno je pisao i objavljivao prozu u periodici («Quorum», «Književna republika» i dr.) i na radiju. Novim naslovom, «Dnevnikom besposličara», Vadanjel se predstavlja kao prozaik; riječ je, naime, o kratkom fragmentarnom romanu, zbirci zapisa iz svakodnevice koje povezuje pripovjedač u prvome licu. U svojoj kritici Vadanjelove poezije Krešimir Bagić je primjetio kako je riječ o «pjesniku detalja» koji se koristi obrascem pjesme u prozi i fragmentarnim karakterom govora. Te bi se konstatacije gotovo mogle preslikati i na njegov roman.

Riječ je proznim fragmentima podijeljenim u četiri skupine-poglavlja (Razgolićen u raju, Izgubljen u prijevodu, Krvava stolica i Na proputovanju) u kojima pripovjedač provodi detaljnu introspekciju. Iako u «Dnevniku besposličara» prepoznajemo najviše elemenata zbog kojih bismo ga mogli žanrovski smjestiti u ladicu ljubavnog romana, ipak je o njemu teško govoriti na taj način. Roman doista započinje u trenutku preljuba i potom početka življenja s T., u njemu se iščitavaju brojni detalji njihove ljubavi i zajedničkog života, no sve ostaje na razini detalja, bez ikakve intencije da preraste u čvršći fabularni tijek.

Vadanjelov «Dnevnik besposličara» doista i funkcionira naslovnom logikom – kao fragmentarni dnevnički zapisi, bez nadnevka i bez kronološkog reda. U njemu pripovjedač, kojeg bismo možda najtočnije odredili melankoličnim, bilježi zapise o sebi i zajedničkom životu s T., često 1. lice jednine alternirajući s 1. licem množine kako bi naglasio njihovo zajedništvo, a u taj zatvoreni svijet rijetko i teško prodiru impulsi vanjskoga i čak ako im to uspije nastoji ih se potisnuti. U takvoj prozi pripovjedač se otkriva kao hipersenzibilan, nesiguran, pomalo depresivan, s naglašenim osjećajem prolaznosti i strahom od smrti. Dijelom je takvo stanje posljedicom realnih okolnosti koje tek ovlaš bilježi – početak novog života s drugom ženom, gubitak posla, selidbe i podstanarstvo, besparica i obrasci ispraznosti po kojima funkcionira svijet izvan onoga koji su za sebe stvorili pripovjedač i T. Prema svemu tome vanjskome pripovjedač je kritičan, no ne agresivno, nego bez ikakvog aktivizma, čak ni u tragovima. On je tek pomalo zgađen i nesiguran zapisivač jednog nemilosrdnog i teškog vremena, četrdesetogodišnjak svjestan besperspektivnosti proizašle iz vanskoga svijeta, zbog čega je jedino utočište onaj svijet koji su za sebe stvorili on i T.

Ima, dakako, kao i obično u ovakvom tipu proze ovdje vjerojatno i mnoštvo autobiografskih detalja, no pogrešno bi interpretaciju bilo usmjeriti isključivo u tome smjeru. Autobiografičnost se prepoznaje u dijelovima u kojima pripovjedač sebe i T. razotkriva kao pisce i novinare, vrlo kritično skicira obrise druženja s «cehovskim kolegama» u kojima prepoznaje tek raznorazne interesne kombinacije i intrige, dok je posjet jedne kolegice spisateljice opisan jednostavno kao «naporan» jer pripovjedač i T. jednostavno ne spadaju u one koji žive u uvjerenju kako je «biti pisac nešto posebno». Upravo je zbog toga s mnogo topline i osjećaja zajedništva zabilježen njihov posjet jednom spisateljskom paru, Ireni Vrkljan i suprugu Benu, tijekom T-ine stipendije u Berlinu u kojem su zajedno boravili.

Vadanjel je najbolji kad u svojim zapisima bilježi male, svakodnevne epizode, onakve kakve jesu i bez mnogo refleksivnog dodatka. Lijepi su to «štikleci» o branju šparoga, boravku na plaži, odlascima na tržnicu, posjetu rodnom mjestu i roditeljima i rijetkim trenucima spokoja, koji vrlo brzo bivaju prekinuti lošim vijestima izvana (poput bolesti prijatelja) ili lošim predosjećajima iznutra, koji su tu zapravo konstantno. Strah koji pripovjedač konstantno osjeća i koji se «taloži» i u njegovim ružnim snovima, smiruje se samo kada je u paru, kada je s T., za čijeg odsuća osjeća nemoć i paniku. Ma koliko u tom tankoćutnom pokušaju samoanalize potiskivao svijet izvana, nemoguće mu je zaobići osjećaj kako je sve postalo suvišno, te u paničnom osjećaju prolaznosti percipirati život tek kao proputovanje.

Vadanjelov je «Dnevnik besposličara» vrlo solidna knjiga za suptilog čitatelja koji će u koordinatama pripovjedačevih nemira, kriza i strahova prepoznavati i svoje vlastite. Bez velikih pretenzija u tekstu, ali i kontekstu, Vadanjelu se može zamjeriti pokoje mjesto ispraznosti tipa «razmišljam o Bogu i ljudskom postojanju», što su prevelike riječi za tako tankoćutno štivo, no u cjelini gledano ostao je onaj «pjesnik detalja» s početka teksta.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –