Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 02.11.2011.

Ranko Munitić : Martinac

Knjiga Ranka Munitića "Martinac" predmet je neobične izdavačke arheologije. Iako je rukopis za monografiju o nekonvencionalnom filmašu, pjesniku i arhitektu Ivanu Martincu, Munitić završio još 1981. godine na objavljivanje knjige trebalo se čekati čitavih trideset godina. Svijetovi su nestajali, države propadale, ratovi se započinjali i završavali, svemir se počeo sve brže i brže širiti... a monografija se zamrznula u vremenu zbog bizarnog spora između Martinca i Munitića.

Većina građe za knjigu snimljena je 1980. u Splitu kao serija razgovora s Martincem. Munitić je ispravno odlučio te razgovore montirati kao Martinčev monolog o vlastitom životu i stvaranju, od rođenja, preko školovanja, studiranja u Zagrebu i Beogradu; o filmskom radu u kino klubovima Zagreb, Beograd, Split, snimanju filmova, pisanju pjesama, i razmišljanju o umjetnosti. Oko te monološke okosnice monografiju o Martincu trebali su upotpuniti neki njegovi tekstovi, sinopsisi, filmografije i pjesme.

I tu je došlo do problema. Dvojica prijatelja, kako kažu neki upućeni, razišla su se zbog tvrdoglave nepopustljivosti oko koncepcije buduće knjige, odnosno prema drugoj verziji, nekih golih sitnica, poput toga koje će se pjesme staviti u knjigu a koje neće.

Martinac je preminuo 2005., objavivši prethodno svoju autobiografsku knjižicu u koju je bio uključen i fragment Munitićeva intervjua. Munitić je preminuo četiri godine kasnije, izrazivši želju da i njegov „Martinac" ugleda svjetlo dana. U Hrvatskom filmskom savezu zaključili su da je sa smrću Martinca i Munitića umro i spor između njih, i trideset godina nakon završetka rukopisa „Martinac" se pojavio u svom originalnom, premda okrnjenom izdanju.

Iz zatečena materijala, kaže urednica Diana Nenadić, dalo se zaključiti kako Martinac svom portretistu nikada nije predao knjige snimanja za svoja dva kratka profesionalna filma, "Ubrzanje" i "Fokus", koje su trebale ispuniti zasebna poglavlja knjige, a iz razgovora s udovicom Ranka Munitića, kako Martinac nikada nije Munitiću vratio jedini primjerak njegova nedovršena eseja o sebi...

Bilo kako bilo, okrnjena i neautorizirana, monografija "Martinac" sa svojom je dugom i pikantnom pretpoviješću samo dobila dodatni štih izdavačke arheologije i operetske, doživotne, tvrdoglavosti dvojice prijatelja. Gotovo da bolje i nije moglo ispasti, posebice kad se tome još i doda izvrsno oblikovanje knjige (oprema Mileusnić + Serdarević) s odličnim razlomljenim, sinematskim fotografijama i kolažima kadrova iz Martinčevih filmova na početku svakog poglavlja, te DVD-om s filmom "Fokus" (nedavno restauiranim i objavljenim u izdanju HFS-a) umetnutim u korice knjige.

Ako je zbog dugogodišnje zamrznutosti u vremenu knjiga dobila poseban izdavački i arheološki štih u samom monologu patine i nakupljene prašine nema. Teško se odlučiti gdje je Martinac življi, u biografskim "štiklecima" - kada spominje kako je u proljeće 1964. kao pacijent boravio u Vinogradskoj bolnici, u isto vrijeme kada se tamo Tom Gotovac našao kao činovnik a Mihovil Pansini kao liječnik (druga dvojica velikana hrvatskog nekonvencionalnog filma!) - ili kada iznosi svoja razmišljanja o umjetnosti, kada mistificira filmsku kameru kao "živi mehanizam", koji "može i bez naročita čovjekova utjecaja proizvesti živu sliku", "snimati smrt na poslu, kao što kaže Cocteau".

Krug kojim se Martinac kretao bio je krug avangardne margine, rubno područje blještavog umjetničkog svijeta, izvan žiže povijesne matice s velikim događajima i historijskim ličnostima, obilježeno filmskim klubovima Zagreba, Beograda i Splita, kinotekama, bolnicama (kao što smo vidjeli), te hermetičnim i društveno gotovo nevidljivim filmovima.

No iako na određeni način vječni umjetnički marginalac, uvijek na rubu reflektorskog svjetla, Martinac se čitavog života "otkupljivao". O životu je razmišljao kao o daru koji se mora vratiti. Čovjek ne može samo tako živjeti,  mora se otkupiti, mora nešto uložiti u svoj život i otkupiti dar koji mu je dan. Martinac se otkupljivao i kao eksperimentalni filmaš, i kao pjesnik, i kao arhitekt.

S Munitićevim zapisom i s knjiškim izdanjem Hrvatskog filmskog saveza Marinac se otkupljuje još i dan-danas, kad je dar života već odavno potrošio.

 
Ranko Munitić: "Martinac"

Hrvatski filmski savez, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –